ISTRAŽUJEMO Kakva su iskustva zemalja koje su borbene zrakoplova kupovale od Izraela? Ne baš sjajna…

Kada je u pitanju možebitna kupnja borbenih zrakoplova od Izraela stalno se navodi termin „strateška suradnja“ s tom industrijski vrlo razvijenom državom. No, međutim, nikako da se dobije pojašnjenje što točno podrazumijeva taj izraz.

 

PIŠE: Marko Marković

Valja vidjeti kakva su iskustva drugih država koje su od izraela kupovale borbene lovce; jesu li u političkom ili vojnom smislu ostvarile „stratešku suradnju“ s Izraelom? Valja naglasiti da IAI, odnosno “ Israel Aerospace Industries“ nema čestu praksu javnog obznanjivanja imena država koje kupuju njihove proizvode.

No, poznato je da su Kolumbija, donedavno Ekvador, Šri Lanka i SAD korisnici izraelskih zrakoplova.

Kolumbijsko su ratno zrakoplovstvo čine dvije borbene eskadrile, od koji je jedna sastavljena od izraelski Kfirom C7 koji su isporučeni tijekom 1988. i 1989. godine. Lovci se nalaze u zrakoplovnoj bazi “Palanquero”. Od 10 lovaca, danas je brojka spala na 5 primjeraka jer je preostali dio flote izgubljen u raznim nesrećama. Kolumbija danas se želi riješiti izraelskih lovaca, no još se čeka odluka o izboru novog lovca pri čemu visoko kotiraju američki F-16D i švedski Gripen.

Uz dopuštenje Washingtona Izrael je 1996. Ekvadorskom ratnom zrakoplovstvu prodao 14 primjeraka Kfir C2 i TC2. 1982. Korišteni su i u borbenim operacijama protiv zračnih snaga Perua 1995., a primarno se koristi za zračno presretanje i zaštitu zračnog prostora. Šri Lanka u svom inventaru broji 15 Kfirova verzije C2,C7 i TC2 i jedina je azijska zemlja koja korist izraelske zrakoplove. U sastavu su lovačke eskadrile koja se nalazu u zračnoj bazi „Katunayake“ blizu Colomba.

Mahom ih koristi u borbama s Tamilskim tigrovima. Kupljeni su tijekom 1995. i 1996., a Ministarstvo obrane Šri Lanke obznanilo je da ih nema namjeru modernizirati što znači njihovo vrlo brzo povlačenje iz uporabe. Također, 27 Kfirova isporučeno je SAD-u gdje obavljaju obučnu ulogu „agresorske eskadrile“.

Kfir je izraelska kopija francuskog borbenog lovca Mirage III čije su nacrte 1967. ukrali izraelski obavještajci. Izraelci ne vole ćuti ovu činjenicu i ustrajni su da se radi o njihovom originalnom projektu, što je neistina.

Nadalje, Izraelci nikada nisu konstruirali svoj vlastiti borbeni avion po izvornom vlastitom projektu, već su navikli na praksu otuđivanja tuđih dokazanih projekata. Nakon prestanka višegodišnje vojne suradnje s Francuskom 1967. a nakon „šestodnevnog rata“ izraelska obavještajna služba uspjela je doći do konstrukcijske dokumentacije Miragea na osnovu koje je napravljena izraelska inačica s snažnijih motorom. Također, Kfir koristi licencno proizveden američki motor iz lovca F-4 Phantom.

Kopiranje, krađa ili blaže rečeno -reverzibilni inženjering – trajna je konstanta izraelske zrakoplovne industrije. Zanimljiva su iskustva rumunjskog „Aerostara“ u koji je 1997. ušao izraelski „Elbit“.Tada se pristupilo zajedničkom projektu modernizacije 120 MiGova-21 na „Lancer“ standard. Rumunjski zavod tada nije dobio ništa kompetitivno za nastup prema tržištima trećih zemalja, a izraelska strana je u Rumunjskoj otvorila Elbitovu sestrinsku tvrtku „Simultec“ u kojoj rade isključivo izraelski zaposlenici.

Različite zemlje, no identično iskustvo koje kazuje da s ni jednom od njih Izrael nije ostvario nešto što bi se moglo nazvati „strateškim partnerstvom“, ni u političkom, a ni u vojno-tehnološkom smislu. Suradnja se ostvarivala samo na komercijalno-tržišnim osnovama pri čemu je dominirala iskusnija izraelska strana.

Iskustvo MORH-a s Izraelom na projektu borbenog aviona također nema neke čvrste temelje. Izraelci su nam već do sada nudili rabljene svoje F-16ACE prije više od 5 godina, koji su jednostavno zamijenjeni ponudom nepostojeće inačice Kfira za NATO okruženje, tzv. Kfir Block 60, koji bi Izraelci proizveli samo za nas. Naravno, s hrvatske strane tada se nije pridavao veći interes za ovaj „fantomski“ avion. Kada je u pitanju strateška suradnja, s hrvatske strane do danas nema definirane strategije usmjerenja prema strateškim projektima u koje bi bio obvezan uložiti budući prodavatelj zrakoplova.

Pustiti prema ponuđačima samo informaciju da mi očekujemo da oni sami ponude offset, koji u EU više nije ni obvezan, ne vodi nigdje te ostavlja prostora da se s nekom tek formalnom „kompenzacijom“ zatvori ovaj uvjet. Nije offset ako zemlji od koje nabavljamo avione prodamo neki naš proizvod, takva praksa nikako ne bi smjela zamazati oči našoj javnosti. Vrijednost offseta je u prijenosu tehnologija kojih Hrvatska nema i s kojima u kratkom vremenu može proizvesti konkurentan proizvod s kojima će se etablirati i opstajati na međunarodnom tržištu.

Nadalje, jednadžba je jasna – kapitalnom investicijom kakva je kupnja borbenih zrakoplova RH gospodarstvo bi približno moralo osigurati minimalno oko 10.000 novih radnih mjesta. Sve ostalo je mazanje očiju javnosti i bijeg od prave vrijednosti projekta borbenog zrakoplova za širu zajednicu. Naglašavanje ugroze u regiji od srpskih MiGova, tek je plašenje narodne mase i mršavi argument za nabavu borbenih zrakoplova. Prava vrijednost ovog projekta je u njegovom shvaćanju kao „okidač“ za velike gospodarske uloge i pokretanje tehnoloških grana koje do sada nismo imali.

Ostaje pitanje razmišlja li se u MORH-u na ovaj način i koja su to strateška područja gospodarstva koja RH želi obnoviti, hrvatska javnost bi već odavno trebala znati.

No, izgleda, ništa od toga…

Promašaj je na vidiku, koji je tim veći ako se odluči ići korakom nesređenih država koje su svoje borbeno zrakoplovstvo povjerili izraelskim izvorima, a koje je zapravo rupa bez dna i koje u pravilu nemilosrdno osiromašuje državu koja je kupila „izraelske avione“. Nema države u koju je Izrael išta uložio ili razvio te time pojačao njihovu gospodarsku moć! Nelogičnost suradnje s Izraelcima se pokazuje kada je u pitanju F-16 čiji je originalni proizvođač SAD.

ZTC, koji muku muči i s „remontiranim“ MiGovima-21 iako s ovim tipom aviona ima radno iskustvo koje traje kontinuirano već više od 50 godina, kakvu tehničku potporu očekivati od Izraelaca kada je u pitanju američki avion? Npr., treba nam rezervni dio koji Izrael ne posjeduje – možemo se nadati da će nam Izarel nabavljati dijelova od Amerikanaca ili pak da sami nabavljamo dijelove za američki avion koji nismo od njih nabavili.

Oba slučaja su vode u logističku groznicu i naposljetku smrt, tim više ako se uzme u obzir kako nitko ui ZTC-u nije sposoban za ovakvu vrste komunikacije s ovako velikim i uigranim igračima.