Ako išta ne volim, to je kada me političari ili njima bliski zovu nakon mojih tekstova da bi me preodgajali. Ovih mjeseci, za to imam i pisani trag, zovu ili su me zvali meni dragi ljudi da se nađem sa Škorom i da neke stvari. citiram. raščistimo, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
Odbio sam jer ja sa Škorom nisam ništa onečišćavao, pa da bih morao rašćišćavati.
To što mi Škoro radi preko meni dragih i dobrih ljudi ne smatram tek nekom vrstom emotivnog reketa, veći perfidnim pritiskom na slobodu medija.
Kako je došlo do ove Škorine kampanje “zovi Šolu”.
Jednostavno. Prošlo ljeto čitam i gledam kako Škoro tvrdi da će kampanju financirati sam i da u njegovu timu nema bivšeg predsjedničina savjetnika Mate Radeljića. I onda napišem, jer je Škoro šaljivdžija, ironičnu kolumnu za „Slobodnu“ pod naslovom „Svi pričaju i pišu o Škori, evo i ja ću“.
No osim u naslovu, Škoro se u tekstu nigdje ne spominje, tek se bavim likom i djelom Mate Radeljića.
Naime, u to vrijeme kratko sam se čuo s jednim imućnim Hrvatom, koji živi s druge strane Atlantika, koji je bio u društvu još jedne osobe koja može posvjedočiti da je tog našeg čovjeka zvao Mate Radeljić u ime Miroslava Škore, koji, eto, nije u Škorinu timu, i koji će sam financirati kampanju, pa je Radeljić tog imućnog Hrvata vjerojatno zvao u svoje ime, ne da traži novac, već da ga upita kakvo je tamo vrijeme, pada li kiša.
Nakon te kolumne krenuli su pozivi da se nađem sa Škorom. Kako me je nakon kolumne od prošle zvala opet meni i Škori bliska i draga osoba, a o Škori zapravo nisam napisao ništa bitno, taj je poziv, gnjavaža, bio okidač za ovaj tekst koji, inače, nisam planirao.
O Škori jako puno znam, i to nije u skladu sa slikom koju ostavlja u javnosti, a ovdje, zbog ograničenog prostora samo dvije stvarčice.
Naime, o Kolindi i Milanoviću ljudi znaju sve, a o Škori baš i ne.
Tako je u onoj izrežiranoj „Bujici“, na upit zašto je otišao u Ameriku i nije bio u ratu, odgovorio kako on nije bježao od rata nego je spoznao da u Jugoslaviji nema budućnosti i kako je nije volio
Škoro je ovdje u bivšem režimu, sasvim suprotno, iskakao iz svake paštete, bio je omiljeni omladinac bivših struktura. Olujić tu ima pravo. Gaže nije dobivao samo u Osijeku, sjećam se da je emisiju u toj državi u kojoj njemu nije bilo dobro, imao i na radio Đakovu gdje sam živio i slušao ga na svoje uši. Bez blagoslova struktura ni jedan omladinac nije mogao tako lako dobivati medijski i ini prostor.
Pa nije njega Koalicija narodnog sporazuma zvala 1990. da vodi njihov izborni skup u Osijeku, te na trenutak napusti crtu bojišnice u SAD-u, zato što je bio anonimac. Ne, bio je za Jugoslavije velika zvijezda ovdje, ništa mu nije manjkalo.
Kada ga je prošli mjesec na lokalnoj televiziji iznimno pozitivno ocijenio i podržao Drago Hedl, mnogi su se začudili. Ja ne, oni su ekipa iz Osijeka, a Hedl je bio aktivni član Koalicije narodnog sporazuma, koju je Škoro, kasnije hadezeovac, promovirao.
Inače, Hedi je osamdesetih u Glasu Slavonije napisao tekst o Crkvi u Stražemanu, selu smještenomu blizu Velike, u zapadnoj Slavoniji, gdje je kipar Starčević napravio mozaik na kojem je Stepinac, a Hedl, koji je Stepinca prozvao “krvnikom među svecima”, nakon objave teksta pokrenuo je YU pravosuđe, a župnik crkve i umjetnik dobili su kazne zatvora. Zašto dakle Hedl ne bi lijepo, kao i Josipović, govorio o Škori, Josipović koji je Hedla kao predsjednik odlikovao za doprinos ljudskim pravima!?
Hajde, recimo da Škoro nije volio Jugoslaviju, pa je zbog toga 1989. šmugnuo u ameriku. Ali je Jugoslavija i njezine vedete voljela Škoru, a vole ga, eto, i danas.
I druga crtica. Svi se pitaju gdje je puklo prijateljstvo Marka Perkovića Thompsona i Škore?
Počelo je ovako. Thomspon je dao intervju Knjazu, Knjaz ga pita koju bi domoljubnu pjesmu, osim svojih, izdvojio. Thompson ispali – Škorina Matu.
Škoro ga potom nazove, predstavi se i zahvali što ga je spomenuo. Nađu se potom i razvilo se prijateljstvo.
Kako je Thompson hodao sa svojom današnjom suprugom, Škoro se sam ponudio da mu bude kum. Marko pristane. Thompson je u to vrijeme radio na okupljanju ekipe domoljubnih pjevača, gdje je vidio i kuma Škoru. Onda je kum Škoro, kojemu HDZ sad ne valja, i uz pomoć politike, a kako drugačije u Hrvatskoj, počeo svoj vrtoglavi materijalni i karijerni uspon. Kao i u bivšem režimu, i u neovisnoj Hrvatskoj, Škoro je išao kao kroz putar. Tako je došao i u Croatia Records.
Kada je objavljeno da mutni srpski tajkun, vlasnik trash televizije Pink, kupuje Croatia Records, Thompson je tražio od kuma Škore da otkupi svoje pjesme, kako i kultna ratna budnica “Bojna Čavoglave” ne bi postala srpsko vlasništvo, televizije i tajkuna protkanih četništvom. Škoro je to odbio te de facto (i) “Čavoglave” izručio Srbima. Tako je Škoro izdao kuma Marka, a Marko je nakon toga prekinuo svaki kontakt s njim.
Ali je Mitrović, na sreću, odustao od kupovine i Thompson je poslije uspio „vratiti dite materi”.
Ima tu još toga, ali ostavit ću to za kasnije, ukoliko me netko zbog Škore opet nakon ovog teksta bude zvao i gnjavio ili “točno informirao”. Ne treba, hvala. Jer je istina voda, ne baš tako, duboka.
IZVOR: Ivica Šola/SlobodnaDalmacija
