S KOJE god strane gledali i kako god mjerili, najvažnija i najdublja podjela u hrvatskom društvu je ona na političke Hrvate i Jugoslavene. To se svakodnevno očituje u iznesenim stajalištima o čitavom nizu pitanja. Glavna točka prijepora je političko, emotivno i svako drugo opredjeljenje za Hrvatsku ili za Jugoslaviju, odnosno za sve ono što zajedno s tim ide.
Čitam danas u jednom lokalnom dnevnom listu ( Hrvatske državotvorne laži; Novi list) tekst nekog novinara koji počinje i završava vrijeđanjem Franje Tuđmana na krajnje primitivan i degutantan način.
Zapravo sam tekst pročitao samo zato što sam i sam u njemu spomenut i to sljedećim riječima:
„Ovo svjedočenje pokušao je svojedobno u novinama osporiti Ivo Lučić, koji danas na Hrvatskoj televiziji nastupa kao povjesničar, dok je u vrijeme kada su zloj sudbini prepušteni Posavljaci bježali iz kuća nastupao kao načelnik SIS-a, obavještajne službe Hrvatskog vijeća obrane.“
Svjedočenje u koje se novinar zaklinje je izjava Dušana Bilandžića kojeg novinar s puno poštovanja časti i titulom akademika.
Naime, radi se o nekoj od brojnih izjava i „svjedočenja“ akademika Bilandžića u svezi s „dogovorima“ između Tuđmana i Miloševića odnosno Bobana i Karadžića. Ta sam „svjedočenja“ već davno u potpunosti osporio, ali ne u novinama nego najprije u znanstvenom članku a zatim i u poglavlju knjige Uzroci rata, BiH od 1980 do 1991. koja je objavljena 2013., ali to je već poteško gradivo za lokalne sveznadare.
Vratimo se sada na početak. Novinar je moj rad kao i rad mnogih drugih kolega povjesničara nazvao „hrvatskom državotvornom laži“, a glavni argument za to mu je to što sam ja u ratnom razdoblju bio i načelnik Uprave SIS-a, koji nije „obavještajna“ kako to novinar tvrdi, nego je protuobavještajna služba“, ali to je preteško gradivo i za puno obrazovaniji svijet.
Dakle, bio sam “hrvatski obavještajac” angažiran u procesu stvaranja i obrane Republike Hrvatske, ali i BiH, što me valjda u startu diskvalificira kao vjerodostojnu osobu i znanstvenika.
Ne vrijedi mi ni doktorat s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ni znanstveno nastavna zvanja na dva sveučilišta. Ta bio sam „hrvatski obavještajac“. U isto vrijeme Dušan Bilandžić bio je politkomesar i oficir bezbjednosti Jugoslavenske armije koji je 1967. iz Beograda poslan da zamjeni nepoćudnog nacionalista Franju Tuđmana na mjestu direktora Instituta za historiju radničkog pokreta.
Takav Bilandžić pouzdan je svjedok i uvaženi znanstvenik, čak akademik. Pa i nakon što je 1990. izjavio da su svi njegovi (i njihovi) politološki radovi preko noći, padom komunizma, postali smeće. Novinaru nije ni palo na pamet da je i Tuđman bio akademik s ozbiljnim znanstvenim, a kasnije i veličanstvenim političkim opusom.
Uglavnom, političkim Hrvatima, da ne kažem hrvatskim nacionalistima, ne vrijede diplome ni doktorati dok ih kompartija ne prihvati, pomiluje i prizna, svejedno formalno ili neformalno. Iz jugoslavenske perspektive, riječi i svjedočenja (bivšeg) hrvatskog obavještajca uvijek su „državotvorne laži“, za razliku od riječi i svjedočenja (bivšeg) jugoslavenskog obavještajca koje su uvijek nepobitne i vječne istine. Pitajte Josipa Manolića i Budimira Lončara ako ne vjerujete.
Rojsa nemojte ništa pitati, samo ćete ga zbuniti.
Foto:Matea Petrović
