Je li moguće? Bivši ministar tzv. SAO Krajine traži saborsku mirovinu

Bivši ministar prometa i veza u vladi tzv. SAO Krajine, Savan Grabundžija (68) zatražio je saborsku mirovinu s nemalim izgledama da ju i dobije.

Grabundžija danas  živi u Pančevu u Srbiji, proizvođač je i monter PVC stolarije te član Vučićeve Srpske napredne stranke. Aktivan je u radu zavičajnih društva Srba izbjeglih s Banovine.

Temelj za saborsku mirovinu leži u činjenici da je 1990. bio zastupnik SKH-SDP u Saboru, u tadašnjem Vijeće općina Sabora RH.  Sabor je tada imao tri Vijeća, a u Vijeće općina tada su birani predstavnici svih lokalnih jedinica. Njime je predsjedao Slavko Degoricija, a saziv je trajao od 30. svibnja 1990. do 7. rujna 1992. godine.

Grabundžija je, zajedno s pripadnicima srpske nacionalne manjine, prestao dolaziti na sjednice u prosincu 1990. godine, a formalno je napustio to Vijeće 31. siječnja 1991. godine pisanom odlukom i pridružio se terorističkim postrojbama Srba u Hrvatskoj. U samoproglašenoj paradržavi tzv. SAO Krajini  ubrzo postao ministar u njezinoj vladi. Unatoč tome, Grabundžija sada traži mirovinu na temelju zastupničkog mandata u Hrvatskom saboru.

Grabundžija je 14. 11. 2017. podnio zahtjev za priznanje prava na zastupničku mirovinu nadležnoj ustanovi u Republici Srbiji, a uz zahtjev je priložio potvrdu Hrvatskog sabora prema kojoj je imenovani izabran za zastupnika u Vijeće općina Sabora Republike Hrvatske u sazivu koji je trajao od 30. svibnja 1990. do 07. rujna 1992.

Nakon što mu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) odbija zahtjev za mirovinu, Grabundžija se obraća Upravnom sudu u Zagrebu, ali gubi i taj spor. Visoki upravni sud također odbacuje njegovu žalbu.

No, situacija se mijenja kada se Grabundžija obraća Ustavnom sudu Republike Hrvatske, tvrdeći da je bio diskriminiran po nacionalnoj osnovi. Ustavni sud presuđuje u njegovu korist, otvarajući time mogućnost da bivši član “odmetnutih” saborskih zastupnika, koji je obnašao funkciju u paradržavnoj vlasti, sada ostvari pravo na hrvatsku saborsku mirovinu.

Ustavni sud je predmet vratio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područnoj službi u Zagrebu, na ponovni postupak.

“Ocjena je Ustavnog suda da upravna tijela i upravni sudovi nisu u razmatranom slučaju naveli ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za svoje odluke, odnosno nisu obrazložili svoje odluke na način koji bi otklonio sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja”,  stoji u odluci koju koju je krajem rujna donijelo vijeće Ustavnog suda kojim je predsjedala Ingrid Antičević Marinović, a u njemu su bili još Mato Arlović, Snježana Bagić, Josip Leko, Davorin Mlakar i Miroslav Šumanović.

– Utvrđujući ispunjava li podnositelj uvjete za zastupničku mirovinu (obnašanje zastupničke dužnosti dulje od polovice vremena od vremena trajanja zastupničkog mandata propisanog Ustavom), upravna tijela i upravni sudovi utvrdili su (riječima prvostupanjskog tijela) da je “podnositelj izabran za zastupnika u Vijeće općina Sabora Republike Hrvatske u sazivu koji je trajao od 30. svibnja 1990. do 07. rujna 1992.“.

Međutim, upravna tijela i upravni sudovi su, unatoč tome, utvrdili da podnositelj nije obnašao dužnost zastupnika u zakonom propisanom razdoblju 6 slijedom čega ne ispunjava uvjete za priznanje zastupničke mirovine. Pritom su ocjenu ispunjava li podnositelj zakonom propisani uvjet za zastupničku mirovinu vezali isključivo uz (ne)sudjelovanje podnositelja u radu Sabora (prisustvovanje sjednicama).

Obrazloženja osporenih presuda upravnih sudova svode se samo na potvrđivanje navedene ocjene upravnih tijela, ali ni sudovi ni upravna tijela pri tome ne razlikuju konzumiranje dužnosti od obnašanja dužnosti zastupnika te tako neprisustvovanje podnositelja sjednicama Hrvatskog sabora izravno vezuju za obnašanje dužnosti.

Drugim riječima sva navedena tijela i sudovi smatraju tu činjenicu (odsustvo sa sjednice) neposredno vezanom za samu dužnost zastupnika i u skladu s time za sva prava i obveze koje iz toga proizlaze. Za takvu svoju ocjenu, međutim, nadležna tijela i upravni sudovi nisu iznijeli nikakve razloge.

Nisu obrazložili zbog čega su, pored očitovanja Hrvatskog sabora o razdoblju obnašanja zastupničke dužnosti podnositelja, odredbu zakona koja uvjetuje obnašanje dužnosti u određenom vremenskom trajanju vezali isključivo uz činjenicu (ne)sudjelovanja podnositelja u radu Sabora, konkretno uz (ne)prisustvovanje sjednicama Sabora.

Ovo tim više što mjerodavni zakon izostanak sa sjednica Hrvatskog sabora ne propisuje kao razlog prestanka mandata, a sam Hrvatski sabor je svojom potvrdom utvrdio da je podnositelj obnašao dužnost zastupnika u Saboru Republike Hrvatske od 30. svibnja 1990. do 7. rujna 1992. (prvi saziv Sabora), dakle 2 godine, 3 mjeseca i 8 dana.

Ustavni sud utvrđuje da nije dostatno samo se pozvati na pojedine odredbe mjerodavnog zakona nego se moraju obrazložiti razlozi na temelju kojih je utvrđeno da se oni (ne)primjenjuju u konkretnom slučaju  – navodi se u odluci Ustavnog suda.

Odluka Ustavnog suda otvara novu šansu  ministru tzv. SAO Krajine da dobije saborsku mirovinu

Ovom odlukom Ustavni sud nije donio konačnu presudu u Grabundžijinom slučaju, već je ukinuo ranije presude i rješenja te je predmet vratio HZMO-u na ponovno razmatranje.

Time se otvara mogućnost da Grabundžija ipak ostvari pravo na saborsku mirovinu unatoč tome što je velik dio mandata proveo izvan hrvatskih institucija, služeći u paradržavnim strukturama koje su djelovale protiv ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Odluka Ustavnog suda posebno je zanimljiva s obzirom na to da je Grabundžija velik dio svojeg mandata, za koji traži mirovinu, proveo izvan okvira legitimnih hrvatskih institucija. Štoviše, bio je u strukturama koje su djelovale protiv ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Podsjetimo da je  odluku donijelo vijeće Ustavnog suda kojim je predsjedala Ingrid Antičević Marinović, a u njemu su bili još Mato Arlović, Snježana Bagić, Josip Leko, Davorin Mlakar i Miroslav Šumanović.

Savo Šrbac prima hrvatsku mirovinu 

Da prima hrvatsku mirovinu ranije se pohvalio Savo Štrbac, još jedan ministar u vladi tzv SAO Krajine, kazavši da je zbog toga u Srbiji aristokracija i bogataš. Štrbac je u Hrvatskoj imao 18, u Srbiji 16 godina radnog staža, a mirovina koju prima iz Hrvatske je tri i pol puta veća.

 

“Da se pohvalim, ja sam umirovljenik i hrvatski i srpski. Mi koji imamo penziju iz Hrvatske mi smo bogataši u odnosu na ove domaće …” kazeo je u emisiji kod Milomira Marića.

“Vi ste aristokracija?”, dodaje Marić.

” U Hrvatskoj sam ostvario staž od 18 godina, jest da sam od toga 15 godina bio sudac i tri godine rukovoditelj pa sam imao dobru plaću. U Srbiji sam ostvario staž od 16 godina, bio advokat i plaćao poreze i doprinose, ali tri i pol puta mi je veća hrvatska nego srpska penzija. To su relacije. Nije ni u Hrvatskoj sve tako crno”, zadovoljan je Savo Štrbac novcem koji prima iz Lijepe naše.

Savo Štrbac rođen je u Benkovcu 6. listopada 1949. godine. Bio je pobunjenički srpski političar iz Hrvatske. Djelovao je kao “ministar informiranja” u tzv. “Republici Srpskoj Krajini”, područja velikim dijelom nastanjenog Srbima unutar Hrvatske nakon nasilnog protjerivanja Hrvata, koje je proglasilo nezavisnost nakon što se Hrvatska 1991. razdružila od Jugoslavije.

Bio je bliski suradnik osuđenih ratnih zločinaca Milana Babića i Milana Martića. Danas živi u Beogradu. I nakon pada okupatorske tvorevine nastavio ratovati protiv Hrvatske širenjem dezinformacija o Hrvatskoj i o Hrvatskom obrambeno-oslobodilačkom ratu.

Pravni fakultet Štrbac je završio u Zagrebu. Od 1977. do 1988. radio je kao sudac na Općinskom sudu u Benkovcu, zatim do 1990. je bio sudac Okružnog suda u Zadru gdje je zabilježeno da je i bio suradnik KOS-a.

Prema zapisniku “ratnog štaba općtine Benkovac”, koji je potpisala izvjesna Rada Vrcelj, navodi se da su u Benkovcu poslije pokolja Hrvata u Škabrnji zasjedali članovi Ratnog štaba, među njima i Savo Štrbac.

Godine 1993. utemeljio je dokumentacijski centar Veritas, poznat po dezinformacijama koje su otamo plasirane.

M. Marković/Foto: TVPančevo