JOSIP BULJEVIĆ, novi hrvatski ministar obrane, široj javnosti poznat je i kao ravnatelj Sigurnosno – obavještajne agencije (SOA) gdje je radio od 2008. do 2013., kada je imenovan generalnim konzulom RH u Los Angelesu.
Rođen je u 1971. godine u Splitu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu završio je 1995. i stekao zvanje diplomiranoga novinara. Sudionik je Domovinskoga rata. Karijeru u sigurnosno-obavještajnom sustavu započeo je po završetku studija.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pozvala ga je prošle godine na dužnost savjetnika, a nedavno, nakon pobjede Domoljubne koalicije na parlamentarnim izborima, predložen je i izabran za ministra obrane. Iako je radije u ovome intervjuu htio razgovarati o Hrvatskoj vojsci, geostrategiji i resoru kojemu je na čelu, nismo mogli izbjeći ni pitanja koja su se odnosila na razdoblje kada je bio čelnik Sigurnosno-obavještajne agencije, posebice zato što ga je ovih dana spominjao u negativnome kontekstu i predsjednik SDP-a Zoran Milanović.
Čelnik oporbenoga SDP-a Zoran Milanović ovih je dana za vas, a u kontekstu Predsjedničine smjene aktualnoga šefa SOA-e Dragana Lozančića, koji ste bili prije njega na toj dužnosti, rekao da ste nesposoban čovjek, zatim da je tada bilo krađe, bezakonja… Zanimljivo je da je Zoran Milanović prije četiri godine na neki način stao u Vašu zaštitu govoreći da niste kršili zakon. Sad je promijenio mišljenje. Kako to komentirate?
Čuo samo što govori gospodin Milanović, ali to stvarno ne bih komentirao.
Zašto?
Ne bih iz više razloga. Najprije ta tvrdnja da me zaštitio, ne stoji, to je nebuloza. Ne treba me on štititi ni od čega. Njegove izjave teško mi je komentirati, ja jednostavno nemam dovoljno medicinskih kompetencija da bih to komentirao.
Ali on vas vrijeđa, otvoreno kaže da ste bili pojam nesposobnosti?
Kad on to kaže, to me ne vrijeđa.
Iako ste promijenili niz poslova i dužnosti nakon odlaska s čelne pozicije SOA-e, i danas Vam dio medija zamjera afere iz razdoblja dok ste bili na čelu te službe, primjerice neka Vas novinarka još uvijek optužuje za privođenje, ogorčeno je tražila od predsjednice RH prije godinu dana da vas ne imenuje za savjetnika…?
Mislite na slučaj novinarke Puljiz. On se dogodio u listopadu 2004. godine, ja sam bio načelnik Odjela za protuobavještajne poslove, što znači da sam se bavio stranim službama. Mene se optuživalo da sam kao šef operative bio nadležan po objektivnoj odgovornosti za taj slučaj, a za šefa operativnih poslova imenovan sam početkom prosinca 2004., dakle dva mjeseca poslije.
Zašto onda ta novinarka Vas smatra odgovornim?
To je bilo klasično podmetanje. Ja mislim da ona više tako i ne misli. To su vrlo lako provjerljive stvari. Ja nemam nikakve veze s tim slučajem.
Često Vam kritičari iz toga doba zamjeraju da niste spriječili pokušaj bijega premijera Sanadera, zatim slučaj Glavaš… Kakav je Vaš odgovor na prozivanja takve vrste?
To nisu stvari kojima se bavi obavještajna služba. Kriminalom se u Hrvatskoj bavi četiri ili pet institucija – policija, Pnuskok, Dorh, Uskok… Obavještajnim, protuobavještajnim i protuterorističkim poslovima bavi se samo SOA. Cijelo vrijeme imam osjećaj da se SOA-u hoće usmjeriti da bude neka vrsta financijske ili kriminalističke policije. To nisu poslovi Službe. Ja doista ne znam zašto bi se jedna obavještajna služba trebala baviti Sanaderom u trenutku dok je on kazneno procesuiran. I ne znam gdje bi tu bila moja odgovornost. To je također bio jedan oblik podmetanja. Određeni krugovi nemaju viziju što bi služba trebala biti pa misle da bi trebala biti ono što je bila Služba državne sigurnosti 80-ih godina, da bi trebala imati potpunu kontrolu društva, pratiti kamo se tko kreće, kuda prolazi i što misli.
A zašto se onda SOA danas bavi slučajem Mamić?
Ono što ja znam o tom slučaju ne ukazuje da bi se na bilo koji način gospodin Mamić mogao okarakterizirati kao stvar koja se dotiče nacionalne sigurnosti. Stoga smatram da se ne bi trebala baviti slučajem Mamić, no dopustite da možda nemam sve informacije o tomu.
Što su Vam prije četiri godine kada su Vas smjenjivali s dužnosti ravnatelja SOA-e naveli kao razlog?
Nitko mi nije dao nikakvo obrazloženje. Doznao sam da sam smijenjen na konferenciji za novinare koju su održali predsjednik Josipović i premijer Milanović. Meni je, doduše, istekao mandat i čekao sam da netko dođe. Nakon 15 dana odlučili su se za promjenu.
Kakva je bila SOA u trenutku kad ste ju preuzimali, a kakva kad ste ju napustili?
Kad sam ju preuzeo, bila je uvelike već konsolidirana, a kad sam otišao bila je, mislim, još i bolja. Bila je jedna od djelotvornijih europskih službi. Dobio sam pismo jednoga velikoga političkoga čelnika u kojemu je naveo da se sa SOA-om počelo surađivati kao s regionalnom službom, a da smo završili kao služba globalnih kapaciteta. Pisao je to ministar obrane jedne prijateljske i moćne zemlje. On je po odlasku na novu dužnost imao potrebu to napisati. To je odgovor na pitanje kakvu sam SOA-u ostavio, a i na Milanovićeve klevete na moj račun koje ste naveli na početku intervjua.
Jeste li s tim pismom upoznali nasljednika na čelu SOA-e Dragana Lozančića?
On to zna.
Kakvo je bilo Vaše mišljenje o gospodinu Lozančiću?
Imao sam dobro mišljenje o njemu. Nisam ga poznavao prije, ali po njegovoj biografiji mislio sam da je to čovjek koji može biti dobar ravnatelj SOA-e. Doduše, nije imao obavještajnoga iskustva, ali sam mislio da može biti kvalitetan šef.
Što danas mislite o SOA-i?
O tomu zaista ne mogu pričati.
Što misliti o službi čiji tajni dokument o tajnome suradniku, u ovome slučaju gospodinu Raškoviću, iscuri u javnost u jeku postizbornih preslagivanja?
Ne ćete me navući da pričam o SOA-i. Molim vas da zatvorimo moju obavještajnu dionicu u karijeri.
Je li se događalo i Vama dok ste bili na čelu SOA-e da vam iscuri tako tajan dokument?
Ne, mi nismo imali ni jedno curenje tajnih dokumenata.
Imate li i danas isto mišljenje o gospodinu Lozančiću kao i prije?
Nemam.
Ravnatelj SOA-e Dragan Lozančić još je na čelu SOA-e iako mu je vrhovna zapovjednica iskazala nepovjerenje. Biste li se i Vi slično ponašali u takvoj situaciji ili biste odmah napustili dužnost?
Kada bi Predsjednica Republike i Vrhovna zapovjednica od mene zatražila da odstupim, odstupio bih bez razmišljanja.
Što je Hrvatska vojska danas, što je bila u nedalekoj prošlosti i što bi trebala biti u budućnosti? Bila je jaka i moćna, oslobodila zemlju, a onda je nekoliko godina kasnije ministar obrane Jozo Radoš uvredljivo za nju tvrdio da se ne bi uspjela obraniti…?
Hrvatska je vojska bila i ostala pobjednička vojska, nasljednica je danas one vojske koja je svoj najveći trijumf doživjela u briljantnoj oslobodilačkoj operaciji Oluji u kojoj smo oslobodili okupirana područja. Mislim da se taj duh zadržao i da će se zadržati. Svakodnevno se susrećem s časnicima na svim mogućim razinama i mogu prepoznati taj duh.
Ono što bih želio kao ministar obrane, to je zadržati i ojačati taj duh, a ono što će biti moja strategija i koncepcija je da mi nikad više ne rješavamo takvu vrstu obrambenih i sigurnosnih problema na području Republike Hrvatske. Trebamo stvoriti svoju vlastitu geopolitiku, odnosno doktrinu da sve probleme rješavamo izvan prostora RH. Dakako, nitko se ne treba plašiti, mi nećemo agresivno vojno djelovati.
Mi ćemo sustavom savezništava rješavati ugrozu ondje gdje ona nastaje, a to je što je moguće dalje od naše granice. I takvu vojsku bih volio imati. Svima nastojim reći da ja nisam ministar vojske ili ministar nabave. Ministar obrane ima mnogo širu dimenziju. Ministar kreira obrambene politike, a Ministarstvo obrane je stožerno ministarstvo koje se bavi svim sigurnosnim i obrambenim pitanjima koja se tiču Republike Hrvatske. Ključna zadaća Ministarstva je stvoriti obrambenu doktrinu i strategiju.
Je li sigurnosna procjena takva da je Hrvatskoj dugoročno potrebna vojska sa svim segmentima: kopnena, mornarica, zrakoplovstvo…?
Mislim da je dugoročni plan razvoj oružanih snaga koji je projicirao broj djelatnih pripadnika na oko 15 tisuća vrlo objektivan, međutim tih 15 tisuća moramo napraviti da budu visoko kvalitetni, dobro obučeni i dobro opremljeni. Trebamo nastaviti procese modernizacije i tu se događaju strateški pomaci.
Kad je riječ o kopnenoj vojsci, imamo dvije iznimno kvalitetne gardijske brigade koje mogu primiti prvi udar i djelovati na zaštiti svih hrvatskih vitalnih državnih i nacionalnih interesa. Uskoro ćemo znatno ojačati zrakoplovstvo, odnosno helikoptersku flotu i tada ćemo de facto prvi put imati mogućnost izvidničko-borbenih helikoptera KIOWA.
Koliko?
Bit će ih 16 i dolaze krajem ove godine.
Pod kojim uvjetima?
Njihova je vrijednost oko 250 milijuna američkih dolara, a nas će ukupno stajati nešto više od 23 milijuna dolara. To znači da će nam ih američki partneri dati iznimno povoljno. Stari su od nekoliko mjeseci do tri godine. U cijenu su uračunani i troškovi obuke naših pilota u SAD-u i u Hrvatskoj. To su gotovom novi helikopteri koji imao tek po stotinjak sati leta.
Mi ćemo dobiti stratešku mogućnost djelovanja u vrlo širokome radijusu i izvršavanja bilo kakve izviđačko-borbene zadaće. S njima možemo poduzimati i protuoklopnu borbu, a s uvezivanjem tih helikoptera s pancer haubicama, koje ćemo nabaviti, i drugim oružjima, postat ćemo respektabilna vojna sila u okruženju.
Ostaje ipak pitanje borbenih zrakoplova?
To je pitanje društvenoga konsenzusa. To nije samo pitanje obrane. Da pitate bilo kojega časnika, svi će reći da trebamo zadržati komponentu borbenih zrakoplova. Međutim, stvar je procjene što je u ovome trenutku prioritetnije društvu. Do kraja godine u javnoj ćemo raspravi iznijeti ono što možemo napraviti, koje su opcije i koja su moguća rješenja, a onda ćemo nastojati postići širi konsenzus oko onoga što se dogovorimo. Zauzimat ćemo se za zadržavanje te komponente.
Mornarica?
Mornarica i Obalna straža već i sada provode sve svoje zadaće i kontroliraju naš teritorij. Zadnja vježba u rujnu prošle godine, kada smo vrlo uspješno ispalili protubrodsku RBS raketu, pokazala je da smo zadržali raketne sposobnosti. Pokazali smo da smo spremnim štititi svoj teritorij.
Kako procjenjujete sigurnosnu perspektivu u odnosu na granicu sa Srbijom? Nedavno su Rusi sa Srbijom imali vojnu vježbu tik uz granicu. To jest bila neka poruka, možda manje samoj Hrvatskoj, a više EU i Americi. Koliko ta situacija uvjetuje potrebu Hrvatske za održavanjem visoke razine profesionalizma svoje vojske, a s druge strane da i ne iritira Srbiju i da ne izbije rat. Znamo za vrlo nervozne izjave srbijanskih dužnosnika na vijesti o hrvatskome naoružavanju?
Mislim da su te izjave dio virtualnih problema. Tu nema problema. Na načelnoj razini, mi teritorij i sigurnost hrvatskih građana možemo zaštititi i u ovim uvjetima, a daljnjim projektima modernizacije koje nitko neće zaustaviti. Ponavljam nikakva galama nas ne će u tome spriječiti, postat ćemo još učinkovitiji.
Sa Srbijom želimo graditi dobrosusjedske odnose, Srbiji i srpskome narodu želimo sve najbolje i napravit ćemo sve što je u našoj moći da s njima imamo najbolje odnose. Čak ćemo ići korak dalje te ćemo kao Ministarstvo obrane promovirati akciju s porukom da nas se nitko ne treba plašiti, ali isto tako ćemo poslati snažnu poruku da ne ćemo dopustiti da se itko upliće u naše unutarnje odnose, u naše pravo da gradimo svoj obrambeni sustav i da se pripremimo za obranu naše zemlje.
To je sve u redu, samo za ljubav je potrebno dvoje?
Ja sam rekao što je naša strategija.
Jeste li za ponovno uvođenje obveznoga vojnog roka?
O ukidanju suspenzije služenja vojnog roka odlučuje Hrvatski sabor, načelno smatram da bi u prvome redu svima koji to žele trebalo omogućiti služenje vojnog roka jer dosad to nije bio slučaj, pa ste imali dosta nezadovoljnih mladih ljudi jer im se nije omogućilo služenje vojnog roka zbog ograničenoga broja ročnika koji se primao godišnje.
U ovom trenutku stvar je prioriteta, a s obzirom na financijske mogućnosti, smatram kako nam je sada prioritetnija modernizacija vojske. Ono što bi mogla biti međufaza do eventualne takve nove odluke Sabora, a to možemo i manjim sredstvima, jest konsolidacija naše pričuve. To je projekt na kojem ćemo intenzivno raditi u narednome razdoblju.
Na kojemu bi se povijesnome razdoblju, po Vašemu mišljenju, trebala nadahnjivati Hrvatska vojska?
Isključivo na Domovinskome ratu. To je bio rat kada smo na ideji pomirbe, zajedništva i ostvarivanja i oslobađanja države ostvarili pobjedu. Na operaciju Oluja gledam kao na vrhunac hrvatske povijesti. Sva druga povijesna iskustva cijenimo, bilo je hrvatskih ratnika kroz povijest koji su bili uspješni, ali su se uvijek borili u sklopu drugih saveza, drugih država, drugih interesa, u koje su možda bili uklopljeni i hrvatski interesi, ali samo u Domovinskome ratu Hrvatska se vojska borila za hrvatske interese.
Ministar kulture Zlatko Hasanbegović izjavio je da je jedini rat u 20. stoljeću iz kojega je Hrvatska izišla kao pobjednik Domovinski rat i time podigao buru projugoslavensko-komunističko-partizanskih ljevičarskih krugova u Hrvatskoj. Slažete li se s Hasanbegovićem?
Potpuno sam suglasan s tom izjavom.
Bilo je ideja da se u Hrvatsku vojsku uvede povijesni pozdrav „Za dom spremni“. Što kažete na to?
Mislim da ne trebamo u pitanja koja se odnose na Hrvatsku vojsku uvoditi ništa što dijeli hrvatski narod.
Kako u stranim zemljama ljudi doživljavaju svoje časnike, a kako u Hrvatskoj? Imate li dojam da je taj imidž malo poljuljan zadnjih petnaestak godina, možda pod utjecajem nekih ljevičarskih politika, a možda je to dio i nekoga projekta?
Hrvatski bi narod trebao više respektirati časnike naše vojske. Govorim to i iz iskustva stečenoga u stranim zemljama gdje ljudi maksimalno cijene i poštuju svoje časnike. Na žalost, u Hrvatskoj je vrlo često na djelu neka vrsta kontrapropagande ili medijskoga rata s ciljem diskreditacije vojske i hrvatskih časnika. Klasična ilustracija za to je stalno nametanje teze da Hrvatska ima previše generala. Ne, nema Hrvatska previše generala. Imamo ih onoliko koliko i vojske u NATO-u.
Gotovo svaki hrvatski general, ili većina njih, doktori su znanosti, većina njih provela je višegodišnje školovanje na elitnim učilištima u inozemstvu, većina ih je u vojno-diplomatskoj službi. Takvi bi ljudi mogli za sebe pronaći mjesto u bilo kojemu sustavu. Smanjivanjem časničkoga kadra, odnosno njihovo difamiranje, umanjuje intelektualne kapacitete Hrvatske vojske. Ne želim biti paranoičan i govoriti da je umanjivanje imidža naših časnika dio nekoga projekta, ali ono što možemo sada napraviti jest da iznosimo te podatke na vidjelo, da branimo integritet i imidž časnika i svih pripadnika Hrvatske vojske. Osobno ću na tome raditi.
Koji će biti Vaši prioriteti u Ministarstvu obrane u sljedeće četiri godine?
Bit ćemo središnji kreatori obrambene i sigurnosne politike u suradnji s Vladom i Predsjednicom Republike Hrvatske. Prepoznao sam dva prioriteta, globalni te onaj regionalni, koji se tiču uglavnom našega jugoistočnog susjedstva, jer su ostali integrirani u NATO.
Budući da smo mala zemlja, u pogledu globalnih prioriteta, nastojat ćemo se što dublje integrirati u sustave kojima pripadamo, a to su NATO i EU, i njihov obrambeni sustav. Kad je riječ o regionalnim prioritetima, oni će biti nešto precizniji i tu ćemo nastojati naći odgovore na prijetnje, a ima nekoliko vrsta prijetnji s kojima se suočavamo.
Unutar sustava regionalnih savezništava nastojat ćemo promovirati ideju euroatlantizma u svome okruženju, a vrlo snažno podupirat ćemo euroatlantski put Crne Gore i to je nešto izuzetno značajno za sigurnost RH i za stabilnost u okruženju, podupirat ćemo euroatlantski put BiH, nadat ćemo se europskoj orijentaciji Srbije i podupirat ćemo stabilnost i opstojnost država koje nisu u našemu neposrednom susjedstvu, kao što je Kosovo i Makedonija.
Nedavno ste se susreli s britanskim ministrom obrane. Koliko se takva orijentacija može ne uklopiti u razmišljanja i planove Velike Britanije koja je, nekako se misli, tradicionalni saveznik Srbije?
S britanskim ministrom obrane razgovarao sam o toj vrsti geopolitičkih pitanja. Britanski i hrvatski interesi u ovom su trenutku komplementarni. I Hrvatska i Velika Britanija članice su NATO saveza, imamo zajedničke interese, dio smo zapadnih integracija pa u ovome dijelu svijeta u tim pitanjima možemo jako dobro surađivati.
Na kraju Vas želim pitati je li Vam neugodno kad vas i ako vas netko pita za ulogu u traganju za odbjeglim generalom Antom Gotovinom. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko na to pitanje odgovara riječima da o tome najbolje može govoriti sam general Gotovina kad dođe vrijeme. Što biste Vi odgovorili?
Rekao bih da nema ništa neugodno i nema ništa s čim se ne bih u tome slučaju ponosio, u teškim okolnostima napravili smo sve što je moguće da bi se zaštitio interes hrvatskoga naroda, hrvatske države i generala Gotovine.
AUTOR: Ivica Marijačić/Foto: EPA/Remko de Waal
Vjerujem da ima onih u Hrvatskoj koji ne znaju tko je Nikica Jelavić, bivši centarfor…
Susret Mile Kekina, supruga kandidatkinje za predsjednicu Ivane Kekin, i Nikice Jelavića ovih je dana…
Ispijena kava Mile Kekina s Nikicom Jelavićem dovodi do komičnih situacija i obrata! Čovjek teško…
Komentiraj