Jure Šimić: Bjelovarski psi rata bili su protiv oslobođenja Bjelovara

Na dan kad je primio najveće priznanje Jure Šimić, ratni predsjednik Kriznog štaba Grada Bjelovara, na Facebooku je objavio ubitačan tekst o oslobađanju Bjelovara i Bjelovarskim psima rata koji su činili sve da Bjelovar ostane u rukama JNA da bi oni mogli švercati oružje.

Bjelovar 29. rujna obilježava Dan Grada i Dan bjelovarskih branitelja. Riječ je o najznačajnijem datumu u novijoj bjelovarskoj povijesti jer je taj dan1991. godine grad oslobođen od neprijateljske vojske

U povodu obilježavanja danas oslobođenja Bjelovara Jure Šimić je proglašenje počasnim građaninom Grada Bjelovara  za osoban i izuzetan doprinos u obrani Republike Hrvatske.

Na dan kad je primio najveće priznanje Jure Šimić, ratni predsjednik Kriznog štaba Grada Bjelovara, na Facebooku je objavio žestok tekst o oslobađanju Bjelovara i Bjelovarskim psima rata:

“U srpnji i kolovozu 1991. godine u Bjelovaru i okolini već su na veliko počele obrambene pripreme od tzv. jna. koja je u Bjelovaru bila stacionirana na pet lokacija i svojim aktivnostima i vježbama, još uvijek u krugu vojarne, danonoćno provociraju pučanstvo Bjelovara. Krenuli smo u blokadu tzv. jna. objekata kojekakvim preprekama i organiziranim naoružanim stražama na blokadnim punktovima po gradu i selima.

Osnovana Međustranačka vijeća i Krizni štabovi po Mjesnim zajednicama u koordinaciji s policijom su odlično funkcionirali. Oružje i oruđe smo nabavljali na sve moguće načine a počelo se izrađivati u Bjelovarskim tvornicama i u privatnim radionicama. Svi ljudi i svi resursi bjelovarskog kraja stavili su se na raspolaganje obrani od neprijateljske tzv. jna.

Bili smo bolje organizirani od Zagreba, od Republičkih organa vlasti nismo imali nikakve konkretne pomoći u organizaciji obrane i u nabavci oružja i oruđa. Zagreb i centralne Državne službe su se borile same sa sobom u zauzimanju pozicija vlasti i kojekakvim mutnim poslovima u nabavi oružja i tko će kome zapovijedati.

Mi u Bjelovaru smo bili pošteđeni toga sve dok me Predsjednik Tuđman krajem kolovoza 1991. godine nije pozvao i rekao mi da mu Mile Ćuk više nije potreba i da se vrati u Bjelovar, negdje zaposli, ali samo ne u Hrvatskoj policiji i Hrvatskoj vojsci koje su u nastajanju. Ćuka s još devetoricom Bjelovarčana ja sam odveo u Zagreb u početku osnivanja HDZ-a da dudu na raspolaganju kao vozači i čuvari.

U dogovoru s Pericom Jurič, Ćuk je raspoređen da vozi Predsjednika Tuđmana a Ante Berić Stipu Mesića, ostali su raspoređeni po potrebi. Svi su brzo, osim Ćuka i njegova kuma Markešića, vraćeni u Bjelovar. Od mnogih njih sam čuo da ih je Ćuk prokazivao kao loše dečke i to je bio razlog njihova brzog povrataka u Bjelovar.

Kad mi je to, za Ćuka, Tuđman priopćio iznenadio sam se pa sam svratio kod Manolića da čujem što se to dogodilo s Ćukom. Sa mnom je išao i Stjepan Budinski a Ćuk je išao iza nas. Kod Manolića sam ušao sam, bez pitanja, što sam došao, rekao mi da poslušam Predsjednika Tuđmana.

Krenuli smo dalje i ispred zgrade Sabora, kao “slučajno”, smo sreli Šuška koji nas je svu trojicu pozvao sebi u ured. Svratili smo i Šušak me, znajući da poznajem Vekića, bez ikakva uvoda u priču zamolio da odem zamoliti ministra MUP – a Vekića da Ćuka zaposli u policiji u Bjelovaru. Rekao sam da svakako idemo kod ministra Vekića zamoliti ga da dođe kod nas u Bjelovar vidjeti što to mi radimo od oružja u Bjelovaru, pa ću usput vidjeti i za Ćuka

Kod ministra Vekića sam ušao ja i Budinski, Ćuk je čekao vani. Vekić nas nije ni pitao zašto smo došli, znao je. Pozvao je Mikolčića, načelnika za kadrovske poslove MUP- a, koji je odmah došao i s vrata počeo vikati da mu kauboji ne trebaju u policiji. Ministar Vekić ja samo dodao, čuli ste. Jesmo, čuli smo, okrenuli smo se i izašli. Ćuk je otišao svojim putem a ja i Budinski za Bjelovar.

Za par dana Ćuk je došao u Bjelovar za načelnika Službe za zaštitu ustavnog poretka, SZUP – a. Sve je jasno, kako i po čijem zadatku je Ćuk vraćen u Bjelovar.

Po dolasku u Bjelovar Ćuk okuplja Janjičarsku bojnu i na terenu nije zadovoljan što neki njegov kum u Kapeli nije stavljen u Krizni štab. Taj njegov prigovor mi u Općinskom Kriznom štabu nismo uvažili. Ta njegova Janjičarska bojna temelj je i za okupljanje bjelovarskih pasa rata koji su se na svjetlu dana pokazali na sami dan, 29. rujna 1991. godine, dan kada se Bjelovar oslobađao i oslobodio od tzv. jna.

Pokazali su se onog momenta kada je bilo jasno da će se tzv. jna, pritisnuta hrvatskim snagama, predati. Po čijem naputku su psi rata djelovali i s čudnim zahtjevima upadali u zapovjedni stožer hrvatskih snaga u Bjelovaru i ometali uspješno privođenje kraju akcije Plan “Bilogora” .

Akcija plan “Bilogora” je zapovijed Glavnog stožera HV potpisane od Načelnika Glavnog Stožera general – pukovnika Antona Tusa. Zapovijed se treba provesti u dvije etape, u prvoj etapi osloboditi Bjelovar od tzv. jna., a u drugoj etapi osloboditi Koprivnicu od tzv. jna. Što je i učinjeno.

Kome je smetalo oslobađanje Bjelovara i Koprivnice od neprijateljske vojske tzv. jna. i zapljena velike količine oruđa i oružja je jasno? Psima rata, paralelnoj liniji zapovijedanja, na republičkom nivou, koji u mutnim poslovima oko trgovine i nabave oružja i oruđa vide i gledaju samo svoju dobit. Paralelna linija zapovijedanja daje upute psima rata na terenu da ometaju oslobađanje vojarni tzv. jna. i da zaplijenjeno oružje i oruđe stave pod svoju kontrolu.

U Bjelovaru psi rata to postižu izmišljenim pričama o velikom broju poginulih hrvatskih vojnika i civila u oslobađanju vojarni u Bjelovaru i s takvim lažnim informacijama upoznaju Predsjednika RH Tuđmana.

Po povratku u Bjelovar šire lažne priče da Predsjednik Tuđman naređuje prekid vatre i obustavu oslobađanja Bjelovara. Na sreću naši zapovjednici na takve podvale i provokacije nisu nasjeli već su takve lažne informacije provjeravali kod svojih nadređenih zapovjednika u Glavnom Stožeru HV-a i Zapovijed Plan ” Bilogora”proveli su do kraja.

Tijekom provedbe akcije u više navrata sam se čuo s generalom Petrom Stipetićem koji nije nikada spomenuo prekid akcije, samo je govorio: privedite Zapovijed što prije kraju.

Od zaplijenjenog oružja i oruđa u Bjelovaru i Koprivnici HV se naoružala i tako naoružana sada je mogla krenuti prvi put u ofenzivna djelovanja, u oslobađanje Zapadne Slavonije od neprijatelja.

Nakon oslobađanja Bjelovara nazvao me ministar Šušak i uzbuđenijim glasom pitao: eto vam sad, što će te sa tolikim zarobljenicima?

Rekao sam da ćemo ih mijenjati za naše zarobljenike u srpskom logoru Manjača po sistemu – svi za sve. Na to je on ušutio i samo dodao: dobro. Nakon svega toga razmjena je učinjena ali od Bjelovarčana koji su razmjenu zarobljenika osmislili nitko nije u provedbu razmjene uključen.

Psi rata su dio oružja i oruđa dijelili po svom ključu.

Ni tim “plijenom” oružja i oruđa se nisu zadovoljili već su zatvorili i optužili zapovjednika Kriznog Štaba Bjelovara Stjepana Budinskog da je on naredio napad na vojarne tzv. jna.

Budinski je na sudu pokazao Zapovijed Glavnog stožera HV i odmah bio oslobođen. Hapšenje i zatvaranje Budinskog je dokaz da psi rata istinske zasluge drugih neće tolerirati ako njima ne ide u prilog. Zašto bi netko drugi bio zaslužan za oslobađanje Bjelovara kada mogu oni, psi rata, kojima je cilj prljavim podmetanjima drugima sebi pripisati tuđe zasluge. To postižu služeći se ucjenama i prijetnjama i uz pomoć pojedinaca i grupacija iz samog vrha vlasti u RH.

Vrijeme je prolazilo, psi rata su izmišljali svoje priče po kojima su oni oslobađali Bjelovar, čak su i film snimili o tome kako oni, okićeni činovima, oslobađaju Bjelovar. Privilegije i zasluge u oslobađanju Bjelovara su pripisivali sebi uz podršku vladajućih struktura HDZ – a na lokalnoj i na republičkoj razini. Psi rata raspoređeni u hrvatskim strukturama vlasti vjeruju svojim poslušnicima na terenu. Psi rata strah utjeruju među ljudima u svojoj sredini prijetnjama i otkazima na poslu služeći se vladajućim strukturama HDZ- ea.

Pokušavao sam ja nadležne u RH upoznati s pojavom pasa rata u Bjelovaru, ali na žalost to nikoga nije zanimalo.
Vidjevši kud sve te laži pasa rata vode, i spoznajom da u vrhovništvu RH s njima nitko ne želi imati posla, a pritisnut prijetnjama meni i mojoj obitelji od strane pasa rata, shvatio sam da sa svim tim negativnim pojavama moram upoznati javnost. Svi mediji su bili pod kontrolom pasa rata. Shvatio sam da je jedini način da se obranim od pasa rata pisanje knjige, što sam i učinio.

Napisao sam knjigu, “Bjelovar u Domovinskom ratu – Svjedoci vremena”, na kojoj su surađivali i svoj prilog u knjizi napisali i neki zapovjednici obrane Bjelovara, a predgovor knjizi je napisao general – pukovnik Anton Tus. Knjiga je objavljena 1997. godine.

S današnjim odmakom vremena, 2024. godine, mišljenja sam da je knjiga u potpunosti postigla cilj i da knjiga svjedoči vremena na ljude i događaje u vrijeme osnivanja političkih stranaka i na vrijeme stvaranja i oslobađanja RH u vrijeme oslobodilačkog Domovinskog rata.

Psi rata su bili pogođeni što njih ne spominjem u knjizi kao zvijezde, već ih samo prokazujem kao pse rata u nastajanju.
Poslije objave knjige psi rata su svim raspoloživim sredstvima krenuli na mene, Juru Šimić, ratnog predsjednika Kriznog Štaba općine Bjelovar.

Izmišljajući i šireći kojekakve priče o meni među kojima se spominje i širi priča i o navodnom ratnom zločinu koji sam navodno počinio na dan oslobađanja Bjelovara od tzv. jna. tako što sam iz zarobljenih i postrojenih neprijateljskih vojnika naredio da se izdvoji trojicu neprijateljskih zapovjednika i ubije.

Po Bjelovaru je kružila, a i do mene je stizale, priče da ću završiti u Hagu. To je potvrđivao i letak na ćirilici koji se raspačavao na ciljane adrese po Bjelovaru. Taj letak je bio članak o meni objavljen u srpskim novinama Vreme koji govori o tome da me supruge poginulih neprijateljskih srpskih oficira, koje su živjele u Bjelovaru do početka srpske agresije na Hrvatsku, kada su otišle u Srbiju, tuže Hagu za smrt svojih muževa koji su se u Bjelovaru borili na neprijateljskoj strani.

Na moju žalost na te priče je nasjelo i u njih povjerovalo Državno odvjetništvo RH koje je pokrenulo istragu protiv mene a poslije je pokrenut i krivični postupak. Istraga i krivični postupak trajao je dvadeset godina i odvijao se na sudovima u Bjelovaru, Zagrebu, Karlovcu i Rijeci. Dobivao sam ja i pozive za saslušanja i od suda u Beogradu, gdje se vodila istraga i postupak protiv mene. Nisam se odazivao na sud u Beograd iz sigurnosnih razloga, zato što mi nitko nije od institucija RH htio ili mogao garantirati povratak iz Beograda u Hrvatsku.

Tijekom istrage i sudskog procesa neki svjedoci optužbe iz Srbije, srpski oficiri i vojnici, koji su bili tijekom oslobađanja Bjelovara na neprijateljskoj strani u Bjelovaru, a poslije su u razmjeni otišli u Srbiju, svjedočili su istinu i nisu me teretili. Nisu me teretili ni svjedoci optužbe iz Hrvatske.

Jedini svjedok optužbe koji je svjedočio da sam ja naredio napad na vojarne tzv. jna. je Mile Ćuk, i on svjedoči da on ne zna ni za kakvu Zapovijed Načelnika Glavnog stožera HV general pukovnika Antona Tusa.

Prije četiri godine na Županijskom sudu u Rijeci dobio sam nepravomoćnu oslobađajuću presudu na koju se žalilo Državno odvjetništvo Vrhovnom sudu RH. Vrhovni sud RH je prije godinu dana, u rujnu, 2023. godine, donio pravomoćnu OSLOBAĐAJUĆU presudu.

Konačno sam i ja, već jednom, postao slobodan građanin RH i sada mogu slobodno šetati lijepim hrvatskim prostranstvima i rodnom mi Herceg Bosnom.

Na OSLOBAĐAJUĆOJ PRESUDI neizmjerno sam zahvalan dragom Bogu što me čuva u svim prilikama i neprilikama. Zahvalan sam svojoj obitelji ženi i djeci, rodbini i prijateljima koji su bili uz mene i davali mi snagu da to sve podnesem.

Zahvalan sam svojim odvjetnicima Zorislavu Krivačiću i Daliboru Diviću koji su od samog početka, od moga zatvaranja do oslobađajuće presude, vjerovali u moju nevinost i koji su me hrabrili, moralno podizali, da to sve izdržim.

Svoju zahvalnost iskazujem svim članovima ratnog Kriznog Štaba Općine Bjelovar i svim članovima ratnog Izvršnog Vijeća Općine Bjelovar koji su nepokolebljivo uvijek bili uz mene.

Zahvaljujem se svim svjedocima svoje obrane i svjedocima optužbe koji su svjedočili istinu i tako pridonijeli oslobađajućoj presudi. Zahvalan sam i svima onima koji su ma financijski pomogli da podnesem teret ovog dugogodišnjeg progona.

P.S.

Narod je davno rekao: nekom rat a nekom brat.

Normalan čovjek ne može ni zamisliti što nenormalan čovjek može zamisliti i ostvariti. Tako se Ćuk nakon deset godina sjetio da je 29. 09.1991. godine bio ranjen na Barutani kod Bjelovara i na temelju lažnih svjedoka i tog lažnog ranjavanja postao invalid Domovinskog rata sa svim invalidskim privilegijama.

Da prestane od “bolova” bečati psi rata na republičkoj razini svim i svačim su ga mitili i tješili. Dok nije dobio fakultetsku diplomu nije prestao bečati, smirio se kad se pogledao i vidio da su ga okitili kojekakvim ordenjima i činom generala, e’ pa to se zovu zasluge….

Dobiva on i zaslužnu mirovinu kao i njegovi podanici iz Janjičarske bojne koji su imali zadatak da mene progone i o meni izmišljaju kojekakve priče. Sav taj prljavi posao su naplatili lopovlukom i sada pričaju priče kako su oni ratovali, a jedini njihov ratni zadatak je bio prenošenje lažnih informacija na liniji Bjelovar – Zagreb – Bjelovar, i u pauzama tamanjenje, jedenje, janjetine što im je priskrbilo i naziv Janjičarska bojna.

Jedna od bisernih laži pasa rata je i objava u tiskovinama slike tuđe kuće i auta kao slike moje kuće. To je potpisalo njih sedmero, pet ljudskih ništarija i plus Vinko Jelić Balta i Dubravko Novak koji su me iznenadili svojom odanošću psima rata. Poslije sam spoznao da im je potpis ispod slike bio uvjet za napredovanje u službi.
E’ pa neka im je sretno i neka

se hvale svojoj djeci na “zasluženim” privilegijama stečenim na suzama djece Jure Šimića.

Detaljnije o tome sam pisao u svojim knjigama: “Bjelovar u Domovinskom ratu” i “Bjelovarski psi rata”.

Jure Šimić