Župna dvorana u crkvi Sveta Mati slobode, koja prima oko 400 posjetitelja, bila je pretijesna da primi sve koju su željeli slušati profesora Ninu Raspudića dr. Tončija Matulića, dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta, pa je tribina premještena u samu crkvu. Raspudića i Matulića slušalo je, i pljeskom često nagrađivalo, oko 1100 ljudi. Više nego na prvenstvenim utakmicama Dinama.
U povodu Dana priznanja republike zajednica udruga HVIDR-a Zagreb i županijska HVIDR-a organizirali su tribinu pod naslovom „Kako dalje“.
Organizator Ante Tandara kaže da su 1991. znali kamo i kako dalje: „Zemlja je bila napadnuta, imali smo jasnog i odlučno predsjednika, imali smo dobrog ministra, ustrojili vojsku, obranili i oslobodili zemlju. Naš cilj je bio jasan. Znali smo i 1995. kad su krenuli Bljesak i Oluja, a danas smo na nekim razmeđima i zato smo pozvali umne ljudi da na Dan međunarodnog priznanja Hrvatske govore o toj temi.“
„Naslov tribine sugerira da smo našli u nekom bespuću – kaže u uvodu Raspudić. U stanju smo razočaranosti i beznađa, na nekom križanju gdje trebamo odlučiti kamo i kako dalje.
Ako se u mislima vratimo u 1990. ili 91. i razmislimo da nam je netko rekao da ćemo 2015. kad je Hrvatska samostalna država, članica NATO pakta i Europske unije, biti u ovoj situaciji, da ćemo razmišljati kamo i kako dalje, ne bi vjerovali. Paradoksalno je da smo tad znali kako i gdje idemo, a danas dvojimo o izboru. Kako je to moguće?
Lustracija je hrvatska riječ stoljeća
Četvrt stoljeća nakon prvih parlamentarnih Izbora mi još uvijek vučemo korijene jednopartijskog sustava. Isti ljudi koji su bili stup onog sustava i danas upravljaju Hrvatskom, od direktora nacionalne televizije do ključnih političkih figura.
Treba reći da tragovi i pečati tog sustava ostali i na mnogima koji su bili protiv tog sustava, koji su patili za vrijeme komunizma. Totalitarni sustav preživio je u većini našim političkih stranaka, a još uvijek nemamo autentično hrvatsko civilno društvo.
Što smo naučili nakon, možemo li odgovor na pitanje kako dalje tražiti iz ovih predsjedničkih izbora , možemo li izgrađivati određene demokratske institucije i institucije civilnog društva.
Sjetite se agencija za istraživanje javnom mijenja. Ne postoji u normalnom svijetu ni jedna agencija čije istraživanje prenosi nacionalna televizija a da su promašili rezultate 13 ili 14 posto. Paradoks je u tome da nacionalna televizija i dalje objavljuje rezultate tih istih agencija koje opet katastrofalno pogriješe. Ii nikom ništa.
Sjetite se GONG-a, nevladine udruge koja modelira društvo u samo jednom ideološkom smjeru. Oni su se prilikom referenduma o ustavnoj definiciji braka jasno odredili kako i gdje pripadaju, a opet nam se žele nametnuti kao neutralni promatrač.
Devedesetih godina u Hrvatskoj nije bilo svijesti o razvoju civilnoj društva jer je naglasak bio na izgradnji države, policije, vojske i obrane zemlje. Nedostalo je ono što se zove kulturna hegemonija, i razvoj civilnog društva – sveučilište, školstvo, mediji i druge točke na kojima se odlučuje što je prihvatljivo, što nije, što je civilizirano,a što ne.
Mi smo u Hrvatskoj, nakon odlaska Tuđmana, imali nekoliko promjena vlasti, ali treba razlikovati dvije stvari, tko je na vlasti od onoga tko vlada Hrvatskom. I danas se manje borbe vode oko promjene vlasti, a više oko javnosti, civilnog društva, medija.
U tom smislu su se počeli događati pomaci što smo vidjeli na ovim izborima kad je udruga Promatrač koje vezana uz pokret ‘U ime obitelji’, na izborima imala više promatrača nego Gong. Svojedobno predlagao da se napravi Udruga HONG- Hrvati organizirano nadziru izbore, kao protuteža SDP-ovom GONG-u. Ta udruga se odredila i u Saboru, gdje imaju predstavnika, ne bi smjeli biti u kvoti civilnih udruga nego u kvoti SDP-a
Stvorili smo društvu, obranjena je, stvorili smo institucije, ali nismo još uvijek jaki na području civilnog društva, medija i agencija. Rezultati izbora samo vrh sante leda, procesi se događaju negdje dublje, brojni su procesi pokrenuti i uvjeren sam da će se rezultati će se vidjeti u sljedećim godinama. Kako na političkoj sceni tako na području ekonomije.
Dr. Tonči Matulić izlaganje je počeo podsjećanjem na Đuru Glogoškog i činjenicu da je ministar Matić objavio visinu njegovih invalidskih primanja. „Taj ministar htio je izazvati zgražanje nad činjenicom da on prima 25 tisuća kuna. Pitao sam jednog mladića bi li pristao da mu stučem mali prst i da do kraja života prima 50 tisuća kuna mjesečno. Bi li tko na to pristao. Bi li se tko mijenjao s invalidima u kolicima za bilo kakve materijalne vrijednosti.
Platio sam 80 kuna da bih gledao kako se gazi po tom, pjesnički ću ga nazvati, jadničku Đuri, čovjeku bistra uma, sigurnom, glagoljivom, samouvjerenom, ali bespomoćnom . Gledam te napade, gledam to ograđivanje, da bi sutra rekli ima i drugih branitelja kojima treba. Gledam stopostotne ratne invalide i mislim kako ni naša patnja nije ništa manje. Lakše je biti bogalj i živjeti u miru nego stopostotno zdrav čovjek a živjeti u nemiru, rigati gorčinu i nezadovoljstvo, bez sna, udaran lažima i napadima na svetinje.
Vlastodršci nam svakodnevno s tv ekrana poručuju da se treba se odreći retorike 90-ih. Jedna šinjorina poručuje to novoj predsjednici, a ja njoj kažem: ‘Ne, šinjorina, Ti se trebaš odreći retorike 80.-ih i 70-ih. I retorike 45. koja je pogubna za naš narod“.
Kome trebamo zahvalit što danas možemo popovat, hrvatovat, sdpeovat, komunjarit? Sve to možemo zahvalit hrvatskim braniteljima . Samo i isključivo hrvatskim braniteljima. Oni bi nas vratili u 50. Ili 60. Kažu da je bilo bolje u vrijeme komunizma. Došla je voda, televizori pisoar. Ne, ništa u komunizmu vrijedno nije bilo. To je najveće zlo koje se na licu zemlje dotad nije pokazalo.
Da bi znali kako idemo moramo znati odakle dolazimo. Nismo došli iz komunizma, kako nam razne šinjorine poručuju s tv ekrana, stvoreni smo na Božju sliku i priliku, imao pravo svoju ovozemnu Domovinu urediti kao i svi drugi narodi svijeta, i znat da je ona put prema vječnoj domovini na nebesima.“
Nino Raspudić smatra da je lustracija jedna od važnijih potreba hrvatske države:
„Lustracija je možda hrvatska riječ stoljeća, a podaci pokazuju da je lustracija izravna povezana s gospodarskim i političkim razvitkom zemlje. Pod lustracijom se ne misli da svatko tko je bio obični član partije treba trpiti neku kaznu, pod lustracijom se misli da oni koji su bili izravni represivni element jedno režima ne mogu više obavljati funkcije u novom sustavu. Onaj tko je bio na čelu partijske televizije 70.-ih ne može biti na čelu nacionalne televizije 2015.“, kaže Nino o naglašava:
„Danas se stječu preduvjeti da demontaža titoizma u hrvatskom društvu. Respektirajući sav nesretnu kontekst u kojem se hrvatski narod našao u Drugom svjetskom ratu, gdje su se ljudi našli na različitim stranama, to treba prevladati i napraviti novu revalorizaciju Domovinskog rata. Danas svjedočimo da nam se kroz režimske medije stalno vraća Drugi svjetski rat, stalno nas se gura u poražene bleiburške kolone, na simboliku tog rata. Izbjegava se Domovinski rat kao pravi temelj hrvatske države.
Zaspeš u Domovini probudiš se u regiji
Domovinski rat višestruko je vrijedan ne samo zato što nam je najbliži, to je pobjednički rat, to je čist rat koji nas je ujedinio na zajedničkim temeljima. Umjesto Domovinskog rata potura nam se laž o titoizmu kao ravnopravnom temelju hrvatske države, zaboravlja se da se Tito nije borio za demokratsku Hrvatsku nego se borio za komunističku Jugoslaviju.
Posljednjih godina nametnuli sam nam taj nesretni pojam regija. Pisao sam tekst pod naslovom ‘Zaspeš u Domovini probudiš se u regiji’.
Kad sam, kao mladi student slušao predsjednika Tuđmana kako govori da nas ponovno žele vratiti u regiju, mislio sam da pretjeruje, da je opsjednut nepostojećim prijetnjama, a danas vidim koliko je Stari bio u pravu. U predizborno ni jedna stranka nije imala orijentaciju prema regiji, svi govore o Europi, ali kad osvoje vlast evo ih na skupovima zemalja Zapadnog Balkana.
Ne samo SDP ili HNS nego je čak i u Sanaderovo vrijeme ministar vanjskih poslova Hrvatske na konferencijama sjedio na mjestima rezerviranim za političare iz regije Zapadni Balkan.
Sramotni su bili govori i premijera i predsjednika države na dan ulaska Hrvatske u EU. Kao im je bilo žao što smo uši u EU, kao da u EU nije ušla Hrvatska nego dio regiona, a mi ćemo sve učiniti da i ostali dio regije uđe u EU. Na dan ulaska Hrvatske u Europsku uniji zjapila je jedna velika praznina, a to je bio izostanak Angele Merkel, njemačke kancelarke koja nije došla zbog velike sramote oko lex Perković. Ako je nešto negativno balkansko onda je to bio taj potez hrvatske vlasti da je zadnji radni dan prije ulaska u EU usvojila taj zakon. To su stari udbaši koji su željeli spriječiti izručenje optuženih za teška kaznena djela.
Treba prekinuti retorički odnos prema regiji. Tko je to odredio da regija počinje 20 kilometara sjeverno od Zagreba i pruža se tisuću kilometara na jugoistok. Zašto je regija Banja Koviljača, Niš i Priština, a ne Graz, Trst ili Salzburg.
Treba se maksimalno zalagati za dobre bilateralne odnose sa svim susjedima, brinuti o nacionalnim interesima, ali nisam vidio ni jednu ekonomsku analizu koja bi opravdala hrvatsko usmjerenje prema regiji. Koji su to pokazatelji da se Hrvatska i Srbija proizvode neki složeni proizvod od koga imamo obostranu korist. Priča o regiji je ideja velikih trgovaca i prekupaca koji na taj način šire tržite i jedino oni od toga bolje žive. Nema tu Hrvatska nikakav nacionalni interes.
Kako dalje? Moje mišljenje je da treba usvojiti zakon u lustraciji, okaniti se priča o regiji i usmjeriti prema srednjoj Europi. Ovo što smo čuli o novoizabrane predsjednice – obnova odnosa s Njemačkom kao prirodnim saveznom je dopadljivo i poželjno jer je Njemačka jedina gospodarska snaga koja može investirati u Hrvatsku.
Bi li bilo mobitela bez Tuđmana
Drugovi se zaigraju pa kako su u komunizmu silno napredovali, da su, zahvaljujući komunizmu, izgrađene ceste, da smo se modernizirali i industrijalizirali. Pa mi smo tek nedavno dobili autocestu između dva najveća hrvatska grada. Kako bi izgledala danas Hrvatska, poglavito Lika i srednja Dalmacija, da su ceste izgrađene prije 50 godina, kad je bilo logično da budu napravljene.
Kod nas se učinci tehničkog napretka, koji je došao svugdje u svijetu pa bi došao i kod nas, uspoređuju s učincima komunističkog režima. Kao da bez Tita, Kardelja i Bakarića ne bi došli televizori, hladnjaci i rock and roll. Ja im onda kažem to kao da ne bi bilo mobitela i interneta da nije bilo Frnje Tuđmana.“
Nekoliko je stožernih točaka od kojih Rapudić vidi početak napretka u Hrvatskoj: Lustracija, reafirmacija Domovinakog rata, okretanje prema srednjoj Europi i Njemačkoj umjesto regiji, reafirmacija i aktivan odnos prema dijaspori (koju aktualna vlast prezire), primjereniji odnos prema braniteljima, ulaganje u pamet i obrazovanje, razvitak medija i civilnog društva – od Sveučilišta i obrazovanja do nadzora nad izborima i drugim demokratskih procesima.
Marko Marković
Foto: Maxportal
