Proglašenjem Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore, Milana Kneževića, zastupnika u tamošnjem parlamentu i potpredsjednika crnogorske Vlade Alekse Bečića personama non grata u Hrvatskoj, vijest je koja je odjeknula u široj regiji.
Nepoželjnima je trio proglašen, pojašnjeno je iz Ministarstva vanjskih poslova, zbog kontinuiranih narušavanja odnosa između Zagreba i Podgorice koji su već dulje vrijeme na silaznoj putanji.
Nema dileme da će šira hrvatska javnost s odobravanjem dočekati ovaj potez naše diplomacije. Međutim, ako je ta nota vrh oštrice naše vanjske politike prema Crnoj Gori koja je gotovo pa u cijelosti, dijelom i hrvatskom krivnjom, uvučena u Vučićev geopolitički projekt „Srpskog sveta“, onda prijetimo praznom puškom.
Tada smo u ozbiljnom problemu jalove i neučinkovite politike gdje nema nužnog, toliko urgentnog, redefiniranja odnosa sa Crnom Gorom gdje gledamo povampirenu politiku ’90-ih. Crnogorska Rezolucija o Jasenovcu demonstracija je tamošnjih političara da im je sjeverni susjed važniji od zapadnog i tu, s hrvatske strane, ne bi trebalo biti nikakvog obzira, još manje balansiranja.
Posebno ne u smislu podrške tzv. proeuropskim snagama Crne Gore koje u proteklih 20-tak godina bile sramno nezainteresirane riješiti katalog otvorenih problema sa Hrvatskom; granica na moru i kopnu, povratak školskog broda Jadran, ratna odšteta, … Hrpa problema sa Crnogorcima prema kojima smo se, sve do nedavno, odnosili „račanovski“ letargično, kao da imamo sve vrijeme ovog svijeta.
Ta štetna, statična putanja zaustavljena je dolaskom Grlić-Radmana na Zrinjevac, prvog inoministra posve svjesnog da je potreban novi angažman i aranžman odnosa sa Podgoricom, pri čemu su čisti računi temelj međusobnih relacija. Hajde da pogledamo istini u oči – cijelo proteklo vrijeme, iza Debelog brijega, imali smo neiskrene partnere.
S druge strane, ako je proglašenje Mandića, Kneževića i Bečića nepoćudnim personama početak šire hrvatske političke reakcije na čvrsto političko svrstavanje Podgorice uz Beograd, gdje je EU aspiracije samo fraza onih iz Podgorice, tada imamo razloga za realno zadovoljstvo i aplaudiranje odlučnim potezima kreatorima hrvatske vanjske politike.
Što bi bili odlučni potezi?
Evo nekih; pokretanje međunarodne arbitraže za konačno definiranje granice na moru i kopnu, pokretanje arbitraže na Međunarodnom sudu za pravo mora zbog otetog broda „Jadran“, tužba protiv Crne Gore zbog ratne odštete, povratak Oružanih snaga RH na Prevlaku, povratak hrvatske pomorske policije u hrvatske teritorijalne vode Bokokotorskog zaljeva,…
By the way, možemo povući i našeg veleposlanika iz Podgorice koji se tamo previše udomaćio. Toliko da je i domaćinima milo što je tamo.
Ovakvi koraci čak ni ne traže posebno velika cojones. Samo čvrst stav i nepokolebljivost, onoga čega smo kao narod nekada imali u velikim količinama.
Promatrajući kroz vizuru ozbiljne politike, odjek proglašenja personama non grata može trajati neko vrijeme, ali je osuđen na neuspjeh ostane li usamljeni čin.
Što u proglašenje Mandića, Bečića i Kneževića za nepoćudnim personama u Hrvatskoj znači u praksi? Osim jednodnevnog reklamnog efekta, ništa drugo. Premda lijepo i moćno zvuči, nije riječ o ozbiljnoj prijetnji.
Crnogorski trio ionako nisu poznati kao globetrotteri, poligloti i kozmopoliti. Najveći putni doseg su im Moskva, Beograd i Banja Luka. Zabrana ulaska u Hrvatsku uznemirit će ih na jednak način kao da im je zabranjen ulazak u Mongoliju ili Burkinu Faso.
Hrvatsku diplomatsku notu Mandić, notorni četnički vojvoda, doživljava kao odličje i vlastiti uspjeh. Suštinski, riječ je o mjeri, metku koji u ovom slučaju ništa ne pogađa. Nije Grlić Radman zajedno sa svojim suradnicima svemoguć. Dio priče otežavaju mu naslijeđeni, vječni kadrovi, okoštali birokrati navikli na netalasanje i ugodnu toplinu bare.
S druge strane, sukno i škare naše vanjske politike dobrano drži premijer Plenković o čijemu amenu ovise mnogi diplomatski koraci prema susjedima. Nadamo se da naš kancelar nakon usvajanja mjere o proglašenju crnogorskih političara personama non grata nije stavio točku već zarez.
Ako se narednih dana i mjeseci prokocka šansa da odnose sa Crnom Gorom definiramo kako treba, čvrsto, kao u šahu predviđajući nekoliko poteza unaprijed, onda ćemo koračati još dugo, dugo do neke nove šanse za normalnijim i iskrenijim susjedom.
M.Marković/Foto:Screenshot RTV CG
