Na izjave generala Rahima Ademija o osvajaju Zečeva i vojarne Kruščica u Slobodnoj Dalmaciji, reagirao je tada bojnik Ivica Tolić (+) ratni zapovjednik 3. bojne 4. gardijske brigade, i opisao svoje viđenje važnih događaja u obrani Šibenika i Hrvatske. Rahimu Ademiju i Ivica Fakčević je javno poručio da se ne kite tuđim perjem.
“NE KITIT SE TUĐIM PERJEM
Vrlo sam iznenađen pričom o padu Zečeva i vojarne Krušćica u Rogoznici u feljtonu »Obadva, obadva!« Ive Livakovića u »S. Dalmaciji« jer sam bio sudionik tih akcija. Bio sam u tim akcijama sa 40 ljudi – gardista iz Imotskoga, pripadnika 3. bojne 4. brigade ZNGa.
Budući da se nismo mogli probiti prema Zadru zbog izlaska tenkova na Šibenski most, vratili smo se i smjestili u hotelu u Primoštenu. U zoru jednog dana oko 4.30 dvojica pripadnika policijske postaje u Primoštenu došli su u moju hotelsku sobu i pozvali me u postaju na sastanak. Tamo sam upoznao gosp. Ademija i gosp. Falkona. Gosp. Ademi predložio mi je da sudjelujemo u spomenutim akcijama, jer nije imao dovoljno ljudi, na što sam uzvratio:
“Mi smo spremni!”
Do te ideje došao sam i sam jer sam svojedobno boravio i na Zečevu i u vojarni Krušćica, pa sam te objekte dobro poznavao, a i broj ljudi. Od policajaca sam uzeo civilno odijelo i zajedno s poručnikom fregate Perajićem išao u izviđanje vojarne. Nakon povratka s izviđanja dogovorili smo se da svi idemo najprije na Zečevo, a zatim na Krušćicu.
Planirali smo ići na Zečevo sa dvadeset mojih gardista, a sa drugih dvadeset na Krušćicu uz pomoć snaga MUP-a.
U dogovoru s gosp. Ademijem i gosp. Falkonom, koji je također sudjelovao u tim akcijama sa svojim ljudima (oko 15-ak ljudi) a također nije spomenut u feljtonu, ja sam vodio te akcije, odnosno bio zapovjednik jer sam imao najviše ljudi i određenog borbenog iskustva (pješaštvo), a ne gosp. Ademi. Istina je da je Ivica Fakčević zarobio Stevana Orošića, por. fregate, kako piše u feljtonu, ali to je bio dio dogovora, odnosno njegov dio posla.
Sa svojim ljudima i ljudima gospodina Falkona opkolio sam Zečevo (gosp. Ademi nije imao svoju vojsku, već je u akciji sudjelovao isključivo kao pojedinac, te se na albanskom jeziku obraćao Albancima u vojarni i pozvao vojnike »JNA« na predaju). Oni su iz vojarne pitali što je s njihovim zapovjednikom, pa smo zapovjedili da se dovede, a on nije bio tu, kao što priča Ivica Fakčević. Njihov zapovjednik »JNA« doveden je nakon 15-ak minuta. Gosp. Perajić je bio glavni pregovarač jer je poznavao te ljude.
No kada je vojska »JNA« počela postavljati uvjete, uključio sam se i ja s megafonom, jer sam vidio da gosp. Perajić nastupa mekano jer je prije bio zapovjednik tim ljudima. Rekao sam im (vojnicima »JNA«) da imaju 20 sekundi da se predaju, u protivnom ćemo ući u vojarnu i sve ih pobiti, a ako se predaju da će ići svojim kućama svi.
Već tada moji gardisti imali su većinu vojnika na nišanu, ali nismo pucali jer smo željeli izbjeći žrtve. Tada su vojnici »JNA« zapucali iz PAT 20/lII, na što su naši momci iz grupe Falkon, koji su bili raspoređeni desno od ulaza u vojarnu odgovorili, a ne obrnuto kao što tvrdi gospodin Ivica Fakčević. Odmah zatim nakon 10 sekundi pucnjava je prestala, a ja sam počeo s odbrojavanjem 20, 19, 18, 17, 16, 12, 8. Kad sam izgovorio broj 8, iz vojarne se čulo: »Ne pucajte, predajemo se« i izišli su vojnici okupatorske armije jedan po jedan s uzdignutim rukama i goli do pojasa.
Prvi sam ušao u vojarnu Zečevo, a iza mene gosp. Falkon, a onda naši gardisti. Nakon pada Zečeva, po već prije postignutom dogovoru, gosp. Ademi ostao je tamo sa zadatkom da osposobi obalnu bateriju za djelovanje, a mi smo se prebacili u neposrednu blizinu vojarne Krušćica. Imali smo dogovor za daljnju akciju. Za stolom smo sjedili gosp. Džepina, Falkon, Orošić i ja (dopuštam mogućnost da je bio još netko, ali nebitan za dogovor).
Razgovarali smo o napadu na vojarnu Krušćicu. Gosp. Džepina je predložio da pođe sa Stevanom Orošićem (koji je imao lisičine na rukama) na pregovore s kapetanom Tasićem, zapovjednikom vojarne Krušćice. Složio sam se s tim prijedlogom, ali sam htio još više uplašiti Stevana Orošića, pa sam rekao: »Budući da su svi vojnici u vojarni Srbi, najbolje bi bilo da ih odmah napadnemo jer nemamo što s njima pregovarati, kao što smo pregovarali s ovima na Zečevu, gdje je bilo i Hrvata i Albanaca.«
Stevan Orošić. je na to zamolio da ide na pregovore i rekao da će se Krušćica sigurno predati. Rekao sam mu da mụ dajem 30 minuta da pregovara, te s tom grupom u kojoj su bili gosp. Džepina, Orošić i vjerojatno Ivica Fakčević uputio sam svog gardista Marijana Džuzela da me izvijesti o tijeku pregovora.
Nakon 15-ak minuta on se vratio i rekao mi da se Krušćica predaje. Gosp. Falkon i ja smo tada sa 10-ak gardidsta došli do vojarne. Nas dvojica smo ušli, a gardisti su ostali vani sa zadatkom da spriječe dolazak ljudi u krug vojarne. Nakon tih akcija i nadlijetanja dva neprijateljska zrakoplova otišli smo u Primošten gdje sam nakon 45 minuta dobio informaciju da se »JRM« iskrcava u Krušćici i odmah sam s petoricom gardista naoružanih »zoljama« otišao u Rogoznicu da bih našao neorganizirane ljude (MUP) i dosta civila u krugu vojarne, a neprijateljskim brodovima nije bilo ni traga. Osobno sam pomogao policajcima i rekao im kako da se rasporede za obranu pristaništa nasuprot vojarni Krušćici.
Otišli smo zatim na Zečevo, gdje smo zatekli gosp. Ferajića koji je radio na ustroju i uspostavi obalne baterije, a gosp. Ademi nije bio prisutan već je, prema riječima gosp. Ferajića, otišao u Šibenik. Vratio sam se nakon toga sa svojom grupom u Primošten gdje sam zatekao velik broj ljudi iz pričuvnog sastava Hrvatske vojske s područja šibenske općine, koji su bili nezadovoljni jer su »dignuti« a nisu još uvijek dobili oružje i ne znaju što bi činili. Otišao sam odmah k gosp. Džepini koji je bio u hotelu u društvu s Tasićem i Orošićem, te mu iznio situaciju o pričuvnom sastavu. On je odgovorio kako je sve organizirano, da oružje dolazi i da mu moja pomoć više nije potrebna, na što sam ja pokupio svoju postrojbu i krenuo prema Splitu.
Tvrdim da su glavnu ulogu u tim akcijama imali pripadnici 3. bojne 4. brigade ZNG-a. Isto tako mislim da ove akcije nisu bile ništa posebno i da ih je mogla izvršiti svaka postrojba Hrvatske vojske koja bi imala želje i volje da to uradi.
Ako gosp. Ademi i gosp. Ivica Fakčević (koji kaže da je tu bila grupa Imoćana koje je Ademi »privolio« da sudjeluju u akciji) misle da nije bilo ovako kao što sam napisao, neka mi se jave ako još uvijek imaju obraza. Poručujem im da se ne kite tuđim perjem.
Piše: bojnik Ivica Tolić
Slobodna Dalmacija 09. lipnja 1992.
