Televizijski voditelj Velimir Bujanec ponovno se obrušio Tomislava Jonjića. Bujenec je u kampanji zagovarao Branku Lozo, kandidatikinu stranke DOMiNO, koja je postigla skroman razultat (2.41%), upola lošiji od Jonjića. Unatoč medijskoj blokadi i anketama koje su mu davale do 2 posto, Jonjić je osvojio 5.09% i nakon Milanovića smatra se najvećim dobitnikom ovih izbora.
Nakon što ga je optužio da je razbijač desnice Bujanec je Jonjića ovaj put optužio da je haškog osuđenika Valentina Ćorića, kojemu je neko vrijeme bio odvjetnik, “prodao za milijun eura”. Vrlo ozbiljna i teška optužba.
Istododno su aktivisti stranke DOMiNO društvene mreže zasuli pismom koje je je 2007. objavio fra Šimun Šito Ćorić, brat Valentina Ćorića, u kojem je prozvao Jonjića za nečasne radnje u obrani njegova brata Valentina Ćorića. Odgovor Tomislava Jonjića, koji je se publiciran paraleno s tekstom fra Šite Čorića, ne objavljuju.
U objavi Velimira Bujanca spominje se i klevetnički tekst iz Večernjeg lista iz tog vremena, zbog čega je Jonjić podnio tužbu, i tvrdnja da je Jonjića u postupku protiv Večernjaka zastupao Orsat Miljenić, nekad ministar u Vladi, a danas Milanovićev savjetnik, iz čega se zaključuje da je Jonjić Milanovićev igrač.
U to vrijeme Orsat Miljenić je bio predstojnik Ureda za odnose sa sudom u Haagu i sva komunikacija Vlade i Haaga je išla preko tog Ureda.
Nije nam poznato kakav je odnos Jonjića i Miljenića, no iz javno dostupnih informacija lako je provjeriti da je Jonjića u postupku protiv Večernjeg lista na sudu zastupao njegov otac Dinko Jonjić, (danas pokojni) te odvjetnici Domagoj Jonjić i Trpimir Jonjić.
Zbog teksta Davora Ivankovića Večernji list je kaznenom postupku na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu (br. Pn-2434/2006), pravomoćno osuđen na isplatu novčane naknade. U drugomn postupku, na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu (K-96/2006), Miljenko Manjkas, tadašnji glavni urednik Večernjaka, ispričao se Jonjiću.
Ruska izreka
Pripremajući se za ovu temu sjetio sam dvije priče. Prva je ruska izreka: “Ako ne znaš što iza nečega stoji, novac je sigurno u pitanju.” (Nisu ni Rusi u svemu u krivu.)
Druga je priča koju sam više puta čuo iz odvjetničkih krugova iz Haaga, a povezana je s danas pokojnim Mladenom Naletilićom Tutom i njegovim odvjetnikom. Odvjetnici haških optuženika za svoj rad primali su novac od suda u Haggu, spominjalo se oko 20.000 eura te naknada za tri terenska suradnika koji su prikupljali dokumentaciju i druge dokaze za obranu klijenta.
Izjava, naravno, nikad nije službeno potvrđena, a po pričama ih Haaga Tuta je svom odvjetniku rekao: “Ti mi nećeš ni pomoći ni odnemoći. Meni je kazna već odrezana. Može pola-pola i ti ćeš me zastupati.” I pakt je sklopljen.
Na optužbe Velimira Bujanca da je klijenta “prodao za milijun eura”, Tomislav Jonjić je Bujanca nazvao “lažovom i krivotvoriteljem”.
“Kako bi prikrili svoj doprinos potkapanju moje predsjedničke kandidature i vlastiti debakl, Milanovićevi kompanjoni pokušavaju me diskreditirati lažima, krivotvorinama i izmišljotinama, zaboravljajući da je sve njihove laži moguće opovrgnuti izvornim dokumentima, tonskim i video-zapisima te pravomoćnim sudskim odlukama.
No, sve u svoje vrijeme, a dotad neka se samo valjaju u vlastitoj kaljuži. Hrvatska je javnost naučila s kim ima posla”, poručio je Jonjić preko Facebooka.
Priložio je i preslike dokumenata u kojima se citira Valentina Ćorića, odnosno njegovu izjavu u kojoj kaže kako je “zadovoljan obranom koju mu je pružio njegov dotadašnji odvjetnik Tomislav Jonjić”.
KRONOLOGIJA SLUČAJA
Da bi imali relean uvid u spor Tomislav Jonjić – fra Šimun Šito Ćorić, koja je danas glavna tema na desnici, treba se vratiti u 2006. godinu i suđenje Valantinu Ćoriću u Haagu kojeg je izvjesno vrijeme zastupao Tomislav Jonjić. Na tu temu u mjesečniku Politički zatvorenik (br. 172/173, srpanj/kolovoz 2006.) objavljen je tekst “Nove slike staroga haaškog igrokaza”:
“Tužiteljstvo Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) pustilo je 11. srpnja 2006. u javnost redigiranu verziju lanjskoga zahtjeva za obnovu postupka, odnosno reviziju presude generalu Tihomiru Blaškiću. Zbilo se to svega nekoliko dana nakon što je održano završno ročište u postupku protiv poznatoga hrvatskog novinara Josipa Jovića, kojom prigodom je njegov branitelj Krešimir Krsnik – kako su prenijele i informativne emisije hrvatskih elektroničkih medija – izjavio da se ne smije Jovića proglasiti krivim zbog objavljivanja Mesićeva svjedočenja, jer nije obvezujući nalog prekršio on, nego “onaj tko je taj dokument iznio iz sudnice”.
Krsnik je očito aludirao na Antu Nobila, zagrebačkog odvjetnika koji je u dogovoru s Josipom Perkovićem i Gojkom Šuškom 1997. preuzeo ulogu Blaškićeva branitelja. Javnosti je taj čin prodan uz jeftin izgovor: «ljevičar» će bolje braniti “našega” generala nego neki nacionalist. Nitko se nije pitao, je li general doista “naš”. Nikomu nije padalo na pamet, da se Nobilo nije odlikovao ljevičarskom, nego – protuhrvatskom prošlošću…
Preskupa “pobjeda”
Tijekom te obrane koju je u cijelosti (i više nego obilno) financirala hrvatska država, Nobilo je dijelom suraðivao s hrvatskim obavještajnim službama, a dijelom se njima koristio. Povodom objavljivanja zahtjeva Tužiteljstva za obnovu postupka, odnosno reviziju presude generalu Blaškiću, ovih se dana u hrvatskim medijima poèelo opširno raspredati o tome, je li Blaškićeva obrana, potpomognuta mesićevsko-račanovskom koalicijom, pridonijela radikalnom sniženju Blaškićeve kazne najobičnijim krivotvorinama.
Kako se snaći u svemu tome? Kako očekivati da hrvatska javnost, ona ista koja je Blaškićev povratak iz Haaga 2004. dočekala s ovacijama kao veliku hrvatsku pobjedu, razumije išta, kad nije uspjela shvatiti koja je cijena te “pobjede”? Blaškićeva se obrana posljednjih godina, naime, koncentrirala na dokazivanje teze, da su za zločine u Srednjoj Bosni odgovorni radikalni hrvatski nacionalisti, koji su bili instrumenti jedne zločinačke politike kreirane na zagrebačkom Pantovčaku.
Hrvatska javnost nije kadra pročitati presudu, pa nije u stanju shvatiti, da je, pojednostavljeno rečeno, Blaškiću kazna srezana (javnost ju je pogrješno shvatila kao oslobođenje!), da bi se odgovornim za zločine moglo proglasiti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. To je cijena Blaškićeva “oslobođenja”.
To je ujedno odgovor na pitanje, zbog čega su se Mesić i Račan toliko zalagali za Blaškića. No, to ujedno pokazuje koliko su sva ta zbivanja tijesno povezana s aktualnim suđenjem «hercegovačkoj šestorici» i predstojećim suđenjem generalima Gotovini, Markaču i Čermaku. Ukratko, treba pokazati da je hrvatska država nastala na zločinu, kako bi se demoraliziralo sve one koji se zalažu za očuvanje nacionalnih vrijednosti, a time onda i omogućilo novo političko i gospodarsko oblikovanje «zapadnoga Balkana».
Tuđmanova politika prema BiH identificirana je kao izvrstan instrument demonizacije Hrvatske, jer uistinu i jest najprjeporniji segment njegove politike, pa je kao takva doživljavala brojne kritike, čak i osude, ne samo iz “avnojskih”, nego i iz nacionalističkih, državotvornih redova. Drugim riječima, politika prema BiH jest ona točka, oko koje je bilo moguće postići (bar prividni) konsenzus svih Tuđmanovih kritičara i protivnika.
No, pritom taj konsenzus nije u funkciji ozdravljenja i jačanja (pa čak ni «demokratizacije») Hrvatske, nego u funkciji slamanja nacionalnog ponosa i, u konačnici, u funkciji postupne demontaže Hrvatske kao neovisne države.
Pokazujući da ne shvaćaju sve dimenzije Blaškićeva suđenja i presude, i hrvatski su nacionalisti pokazali da se njima dade lako manipulirati; obrana Franje Tuđmana ovdje nije obrana jednog stanara zagrebačke Nazorove ulice, nego je ovdje obrana hrvatske države. O uspjesima i porazima u Tuđmanovo doba, o plodovima i nedostatcima njegove državničke vizije, raspravljat će povjesničari, ali se ovdje radi o nečemu puno važnijemu.
Mi ovdje ne raspravljamo o tome, je li se 1991./92. moglo drugačije, nego o spašavanju onoga što se još (moda) spasiti dade. Ako bosanskohercegovački Hrvati budu kao kolektivitet proglašeni zločincima, onda njihov opstanak u BiH postaje nemoguć. I dalje, ako Hrvatska bude označena agresorom na BiH ili bar pokroviteljem tih zločina, onda ona gubi pravo na opstanak. Krvlju se brani samo ono čime se ponosimo…
Obrana Paške Ljubičića godinama optužuje za krivotvorenje Ako je tako, valja se zapitati, zašto Tužiteljstvo danas ugrožava drugostupanjsku osudu u Blaškićevu predmetu? Zašto Tužiteljstvo danas tvrdi da je ona utemeljena na krivotvorinama? Zar se Tužiteljstvu isplati nagrizati sliku koja je – kroz usta Ante Nobila i Tihomira Blaškića – stvorena uz pomoć plaćeničkih medija u Hrvatskoj?
Riječ je o samo prividnome paradoksu. Jedan je hrvatski tjednik ovih dana podsjetio da neki pojedinci odavno ukazuju na obavještajno-političke spletke oko predmeta Blaškić.
Bivši urednik ovog časopisa, zagrebački odvjetnik Tomislav Jonjić, za taj je tjednik potvrdio da godinama javno optužuje Račanovu vladu za krivotvorenje: «Pripremajući obranu Paške Ljubičića, koji je u Haagu optužen za zločin u Ahmićima i još neke događaje u Lašvanskoj dolini, došao sam do nepobitnih dokaza da je, račanovsko-mesićevska koalicija manipulirala dokumentima. Vjerojatno se radilo o političkim motivima.
Tekst iz 2007. koji aktivisti stranke DOMiNO dilaju društvenim mrežama
Trebalo je stvoriti konstrukciju o dvostrukoj liniji zapovijedanja i optužiti tadašnji hrvatski državni i vojni vrh za zločine u Srednjoj Bosni. I ako pogledate predodžbe hrvatske javnosti, u tome se uspjelo: hrvatska javnost je i danas uvjerena da se u Tuđmanovo doba manipuliralo i skrivalo, a da su Mesić i Račan otvorili arhive i svim optuženicima omogućili ravnopravan pristup.
Ništa nije dalje od istine. Moj klijent, Paško Ljubičić, jedna je od žrtava te velike obavještajno-političke igre, koja je uključivala skrivanje dokumenata, te njihovo krivotvorenje, ali i kupovinu izmišljenih, lažnih svjedoka.»
Jonjić je protiv Račanove vlade podnio zahtjev za izdavanje obvezujućeg naloga i u tome je uspio. Vlada je – pritisnuta dokazima – morala priznati da je Ljubičiću protupravno uskraćivan pristup dokumentaciji.
Tadašnja ministrica obrane Željka Antunović skrivanu dokumentaciju, tj. oko 400 registratora dokumenata i veliku količinu video i audio materijala, predala je Hrvatskomu državnom arhivu 13. prosinca 2003., dakle, neposredno pred početak žalbene sjednice u predmetu Blaškić i svega koji dan prije primopredaje vlasti. Obvezujući je nalog, naime, zatražen protiv Račanove vlade, ali ga je Raspravno vijeće donijelo nakon skoro pola godine, u doba kad je na Markovu trgu već sjedio Ivo Sanader.
No, najzanimljivije tek slijedi. Ljubićićeva obrana započinje pregled te «novootkrivene» dokumentacije odmah, dok Tužiteljstvo, koje je financijski i kadrovski neusporedivo moćnije, čeka punih pola ,godine. Tužiteljstvo, nastavlja Jonjić, «nije bilo nezadovoljno ključnim političkim implikacijama drugostupanjske presude u predmetu Blaškić. A kako se rezonira u Tužiteljstvu, pokazuje činjenica koju je Račan javno priznao. On je izjavio da je radi “političkih razloga (splitske demonstracije!) s glavnom tužiteljicom postigao aranžman da se generalu Norcu ne sudi u Haagu…”
Podsjećajući na to da je njegov klijent proglašavan ključnim krivcem za zločin u Ahmićima, Jonjić završava:
“Izjavio sam da se do tog zaključka može doći samo na temelju očitih krivotvorina. Također sam izjavio da je u tim krivotvorinama i manipulacijama sudjelovala Raèanova vlada, odnosno neki od ključnih ljudi u njoj. Prozvao sam ih imenom i prezimenom. Prijetili su tužbama, ali su se – znajući pravo stanje stvari – zavukli u mišje rupe. Od vlade sam zatražio pokretanje stegovnoga, a onda i kaznenog postupka protiv odgovornih osoba. Raspravno je vijeće znalo da je takav zahtjev podnesen, a znalo je i to, da nikakav postupak nije pokrenut. No, ni Raspravno vijeće nije se oćutjelo ponukanim dalje raspravljati o tom pitanju. Zašto? Ja na to pitanje ne mogu odgovoriti.»
Iz ovoga se može zaključiti kako Tužiteljstvo primarno u obzir uzima političke interese i procjene. Puštajući da rok za podnošenje zahtjeva za ponavljanje skoro istekne, Tužiteljstvo je prepustilo hrvatskim medijima da o tadašnjemu vojnopolitičkom vodstvu naše države stvori predodžbu kao o skupini kriminalaca. Nakon što je ta predodžba uspješno stvorena, stalnu vatru pod tim lončićem podgrijavat će Stipe Mesić, Josip Manolić i slični.
Sada se, pak, može načeti slika o kooperativnosti i pouzdanosti posttuðmanovskoga službenog Zagreba. Time će se ne samo disciplinirati Sanadera (ako je to uopće potrebno) i poslati poruka Račanu, nego ujedno ugroziti obrana hercegovačke šestorice.
Istodobno, ne treba smetnuti s uma da Račan ovu hajku može koristiti kao predizborni adut u protuhaškim krugovima, iako je on zapravo sinonim potpune kapitulacije pred protupravnim zahtjevima haškog Tužiteljstva!
Igre s hercegovačkom šestoricom
Postupak protiv tzv. hercegovačke šestorice od početka je obilježen «čudnim» odlukama. Raspravno vijeće je ograničilo vrijeme ispitivanja svjedoka, čime se prava obrane bitno krše (svih šest optuženika, ima na raspolaganju samo onoliko vremena koliko ima jedno tužiteljstvo!). Protivno svim najavama i obećanjima, hrvatska vlada ne pomaže djelatno obrane, a nagovještaji da æe se u predmet ukljuèiti posredovanjem instituta amicus curiae, zasad je samo puko obećanje.
Suđenje traje tri mjeseca, a paralelno se dogaðaju stvari koje narušavaju kakvoću i koheziju obrana. Diskreditiraju se pokušaji generala Slobodana Praljka da pokaže što se stvarno zbivalo u BiH i do koje je mjere Hrvatska pomagala susjednu državu. U javnost se plasiraju naručeni članci kako će obrana Jadranka Prlića svu odgovornost prebacivati na druge, kao što je Prlić, navodno, uradio u izjavi Tužiteljstvu prije nekoliko godina.
S obzirom na Prlićevu nepopularnost i omraženost, taj cilj i nije teško postići, iako æe pozorniji promatrač lako vidjeti da se (bar tijekom dosadašnje faze suđenja) Prlićeva obrana dosljedno odupire takvim pokušajima i lojalno brani ne samo svoga klijenta, nego i službeni Zagreb od prizemnih optužbi.
Bivši ministar obrane bivše HR HB Bruno Stojić promijenio je nekoliko branitelja, da bi svoju sudbinu na kraju povjerio Senki Nožici, sivoj eminenciji Soroseve udruge za BiH i predsjedničkoj kandidatkinji. Generala Petkovića zasad brani samo Vesna Alaburić, jedina (!) odvjetnica koja je u predmetu od samog početka. Bivši namještenik jugoslavenskog SDS-a Berislav Pušić angažirao je bošnjačko-engleski obrambeni tim.
Početkom ove godine došlo je do spora između Valentina Ćorića i njegova branitelja Tomislava Jonjića. Iako, kako doznajemo, za svoju obranu nije potrošio ni jedne lipe svog novca, Ćorić je «zaključio» kako ima pravo raspolagati sredstvima koja je za njegovu obranu namijenio sud (da bi «riješio» neke privatne pothvate). Njegov je branitelj odbio aranžman kojim se krši izričita odredba Kodeksa odvjetničke etike.
Tajništvo i predsjednik MKSJ-a dali su za pravo Jonjiću, ali se tada umiješalo Raspravno vijeće pod predsjedanjem francuskog sudca Antonettija, poznatog po bliskosti s predsjednikom Chiracom. Vijeće je raspravu o sporu između branitelja i klijenta protivno pravilima, prvi put u povijesti Tribunala, odlučilo voditi u nazočnosti Tužiteljstva, dajući tako Carli del Ponte prigodu da uoči slabosti obrane.
Optuženi Ćorić je zatražio da mu se omogući imenovanje novog branitelja, ali tako da Jonjić ostane u obrambenom timu u prijelaznom razdoblju. Jonjić se tomu protivio, tražeći trenutačno razrješenje, jer ne postoji nešto kao “privremeno” povjerenje: ako klijent u nj nema povjerenja, ili – neovisno o razlozima – bar tako izjavljuje, onda odvjetnik iz toga mora izvući samo jedan zaključak.
No, na predraspravnoj je konferenciji Raspravno vijeće odbilo Jonjićev zahtjev za trenutačnim razrješenjem, a njemu je naloženo da u prijelaznom razdoblju ostane u predmetu. Ipak, zbog teškoća s ispunjenjem uvjeta, do isteka tog roka nije imenovana odvjetnica Dijana Tomašegović-Tomić kao nova braniteljica Valentina Ćorića.
Protivno tvrdnjama svojedobno plasiranima u jednome zagrebačkom dnevniku, Ćorić je – kao što se vidi iz zapisnika o primopredaji kojega objavljujemo u prilogu – priznao da je Jonjić njegovu obranu vodio profesionalno i kvalitetno.
Svi su članovi Vijeća pojedinačno iznijeli laskave komplimente na račun ovog odvjetnika. No, on je odbio ponovljeni prijedlog da u drugom svojstvu ostane u spisu, navodeći da ne želi sudjelovati u predmetu kao “smokvin list za aktivnosti koje nemaju veze ni s pravom ni s pravdom”.
Nakon toga je Raspravno vijeće razriješilo Jonjića dužnosti Ćorićeva branitelja, na način koji nema presedana u međunarodnopravnoj praksi (doslovce tako!), a već sutradan – bez ikakve pripreme i znanja o činjenicama ili haškome pravu – u sudnici je nastupila nova braniteljica. Tajništvo se oglasilo ogradom da je u konačnici na Raspravnom vijeću osigurati pošteno suđenje, a rezultati su bjelodani: i Ćorić i Raspravno vijeće dobili su obranu po svojoj mjeri. To su pokazala već prva svjedočenja, ona Stjepana Kljuića i Josipa Manolića.
Suradnja i kohezija obrana sve je slabija, a zanimljivo je da u istom kontekstu Tužiteljstvo objavljuje podatke o krivotvorenim i autentičnim dokumentima o zločinima u Srednjoj Bosni. Od sve šestorice hercegovačkih optuženika, u tim se dokumentima najčešće spominje upravo Valentin Ćorić.
Svakako će biti zanimljivo vidjeti, koliko će svaki od optuženika cijeniti vlastitu kožu. Neki znaci već su bjelodani: Tužiteljstvo ima razloga biti nezadovoljno svojim svjedocima, ali nema razloga za nezadovoljstvo nekim optuženicima. Pitanje je samo, koliko su izmanipulirani, a koliko žele biti izmanipuliranima… (M. N.)
***
Nekoliko mjeseci kasnije u Političkom zatvoreniku (br. 180, ožujak 2007.) objavljen je odgovor fra Šimuna Šite Ćorića:
“Bez obzira na odredbe Zakona o medijima, u interesu pravde, Urednički je odbor odlučio u cijelosti, bez ikakvih ispravaka i intervencija, objaviti pismo fra Šimuna Šite Ćorića, kojim odgovara na članak objavljen u srpanjskom broju našeg mjesečnika. Objavljujemo i odgovor prozvanoga Tomislava Jonjića.
Poštovani,
Kako, nažalost, ne stignem pratiti list „Politički zatvorenik“, tek mi je sada došao do ruku br. 172/173, 2006. s anonimnim prilogom (potpisan s M.N.) „Nove slike staroga haaškog igrokaza“. U njemu su, između ostalih, iznesene teške klevete protiv brata mi Valentina Ćorića. Kako se on sada od njih ne može braniti, molim Vas da makar iz poštovanja prema pravdi i istini uvrstite zasad ovaj moj skromni odgovor. Ne želim u ovakvim Valentinovim i našim obiteljskim prilikama ulaziti u bilo kakve polemike, pa se, evo, o ovome javljam s najnužnijim samo ovaj put, tek toliko da ne ostane na klevetama.
1. Čitam Vaša vrlo cijenjena, a neka i prijateljska imena u Uredničkom odboru lista, i pitam Vas, kako Vam je promaklo, da upravo hrvatsko glasilo „Politički zatvorenik“ objavi takve neistine o jednome svome sunarodnjaku i supatniku koji leži u samici i biva svaki dan vođen svezan na neki politikom obojeni strani sud?!
2. Čovjek bi po samoj naravi glasila prije očekivao od Vas pomoć, nego blaćenje zatvorenika. Vi vjerojatno svi dobro iz svoga gorkog iskustva znate što blaćenje znači, posebice kad su oblaćenom „začepljena usta“ i „svezane ruke“, pa se ne može braniti. Ako i tko, onda bi to morao shvatiti svaki odvjetnik i svaki politički zatvorenik.
3. Mogao je gosp. Jonjiæ negdje i drukèije izjaviti, ali èinjenica je da se on javno i službeno borio i rukama i nogama i svaèim drugim da na svaki naèin i protiv izrièitevolje klijenta ostane njegovim odvjetnikom. Poznato Vam je iz medija da je èakdotle išao, da je bio spreman, unatoč što ga Valentin više nije htio ni vidjeti, biti mu nametnuti „odvjetnik po službenoj dužnosti“, kao što je sam bez imalo srama javno izjavljivao. Tek kad je vidio da mora otići, onda je kao počeo tražiti da ode.
4. Što se tiče samih razloga koje je Valentin imao za bezuvjetni otpust toga odvjetnika, njih se, nažalost, bilo uistinu previše i preteških nakupilo. Kad ih se jednom mogne objaviti, neće biti odvjetniku baš na čast. Pa da nisu valjani, ta ne bi ih UN-tribunal u najnezgodnije vrijeme, pred sami početak suđenja uvažio!
5. Činjenice pokazuju, da u tom sporu nije bilo govora o nekoj Jonjićevoj brizi za „Kodeks odvjetničke etike“, kako se u Vašem listu piše. Ta uzalud su ga i stručnjaci za kodeks javno upozoravali da je „nedopustivo…protiv volje svoga branjenika haškog optuženika Valentina Ćorića nastoji zadržati dobro plaćeni mandat“ (JURIS PROTEKTA, Udruga za unapređenje pravosuđa u RH, 28. 2. 2006.).
„Onog trenutka kad mu stranka otkaže punomoć i povjerenje, odvjetnik ga nema više pravo zastupati… Jonjićeva izjava u medijima da je, nakon ponovljenog medijskog napada, odlučio ipak od Haaga zatražiti razrješenje, znači da to nije učinio odmah nakon otkazivanja povjerenja, premda to nalaže odvjetnička etika…“ (Jadranko Črnko, član Upravnog odbora HOK-a i autoritet za kodeks, za „Večernji list“).
6. Ono navođenje potrošnje od „ni jedne lipe“ ili ‘rješavanje nekih privatnih pothvata’ toliko je nisko, da ni najlakovjernijima ne može biti uvjerljivo.Ta tko se god i sekunde zamisli u teške prilike jednoga haaškog zatvorenika, njegovoga privatnog i poslovnog života, njegova doma i obitelji, vidjet će koliko su to bijedne klevete i podvale. Uz to, kad jednom iziđu na javu, a hoće, sve „lipe“ i rabote gosp. Jonjića u Ćorića i u Ljubičića slučaju, onda će se tek vidjeti sva hipokrizija jedne takve tvrdnje.
Uvjeren sam, imajući povjerenja u Boga i pravdu, da će nakon patnje doći neko blago vrijeme, kad će Valentin moći sam slobodno i detaljno odgovarati na laži i podvale. Uostalom, UN-tribunal u Haagu nema božanski karakter i neće imati konačnu riječ.
Fra Šimun Šito Ćorić
Solothurn, 17. 3. 2007.
***
U istom broju objavljen je i odgovor odvjetnika Tomislava Jonjića:
Gospodine Ćoriću,
raduje me objavljivanje Vaše «poslanice», u kojoj me želite tako oštro optužiti za tobožnje moje nezakonito, neprofesionalno i neetično ponašanje u predmetu MKSJ-a br. IT-04-74, u kojem sam od 1. travnja 2004. do 27. lipnja 2006. branio Vašega brata Valentina. Raduje me i to, što se bar u obraćanju «Političkom zatvoreniku» potpisujete kao fratar. Bit će da pritom računate kako će Vam se više vjerovati.
No, trud Vam je posve uzaludan, budući da je Vaša «poslanica» zbirka nategnutih jadikovki i izmišljotina. U drugim bi okolnostima zaslužila da se na nju odmahne rukom. Ali, kako ona predstavlja nastavak uporne kampanje da se mene i moju užu i širu obitelj uništi osobno i profesionalno, radi zaštite svog dostojanstva, dostojanstva svoje obitelji i struke, i takva me sili na odgovor:
1. Što sve spada u obranu od optužbi, rastezljiv je pojam. Imao bih o čitavoj stvari štošta kazati, ali ću – zbog profesionalnih obzira – nastojati svoj odgovor ograničiti na difamacije iz Vašeg pisma, iako Kodeks odvjetničke etike Hrvatske odvjetničke komore u toč. 34. propisuje da je odvjetnik ovlašten otkriti i pojedinosti koje bi spadale u odvjetničku tajnu, ako je to «potrebno radi zaštite odvjetnika». Juris prudencija MKSJ-a u Den Haagu također ovlašćuje odvjetnika, da se i u slučaju sukoba s klijentom «brani od optužbi», uz uvjet da time ne otkriva «ništa supstancijalno iz optuženikove obrane na suđenju» (IT-02-60-AR73.4, Prosecutor v. Vidoje Blagojević, Public and Redacted Reasons for Decision on Appeal by Vidoje Blagojeviæ to Replace His Defence Team, of 7 November 2003, para. 48).
2. Ganut sam Vašim dirljivim pozivanjem na lance, okove, začepljena usta i sl., makar tu retorièku figuru ne smatram osobito uspjelom. Nesumnjivo bolje od Vas znadem, da su optuženici pred MKSJ u neravnopravnu položaju u odnosu na Tužiteljstvo, i da se ne nalaze u lagodnu položaju. Kao branitelj u dva predmeta u Haagu, svoje sam nezadovoljstvo takvom situacijom izražavao na način propisan Pravilima o postupku i dokazima. Također, kao odgovoran intelektualac, o tome sam napisao i objavio veći broj tekstova (pa i na stranicama ovog mjesečnika), napose upirući prstom u ponašanje hrvatskih vlasti, kao i u problem politiziranosti optužnica te u dramatično pogubnu koncepciju tzv. udruženoga zločinačkog pothvata.
3. Iz mojih podnesaka i istupa pred sudom, kao i iz mojih članaka u razlièitim publikacijama posve je jasno da sam više nego dobro svjestan, da se Vašemu bratu – i ne samo njemu – na teret stavlja mnoštvo stvari za koje nije kriv, niti s njima ima ikakve veze. No, mi ovdje ne raspravljamo o tome, nego o nečemu drugom. Nemojte, dakle, pomisliti da ću nasjesti na Vaš prizemni pokušaj, da me konfrontirate s nekim apstraktnim Hrvatom, koji se nalazio ili se sada nalazi u pritvoru MKSJ-a, ili u pritvoru kojega hrvatskog suda. Ja nisam u sporu ni s kakvim hrvatskim «vitezom», ni vitezom; ja sam (bio) u sporu s Vašim bratom Valentinom Ćorićem oko nekih drugih, sasvim konkretnih stvari, pa teškom uvredom smatram Vaš pokušaj da mi Vi (!) zaobilazno počnete dijeliti lekcije iz poštenja, rodoljublja, osobne i nacionalne odgovornosti i profesionalne etike. Za takvu farsu imam previše godina.
4. Osim jadikovkom koja je prije tugaljiva, nego dirljiva, taj spor između mene i Vašeg brata u svome pismu Vi pokušavate mistificirati najobičnijim izmišljotinama. Nevjerojatna je Vaša spremnost da javno ustvrdite, kako sam se ja «rukama i nogama borio da ostanem odvjetnikom» V. Ćorića.
Vi vrlo dobro znate, da je V. Ćorić angažirao mene za branitelja; nisam ja njega tražio kao klijenta. Vi dobro znate ono što sam ja doznao nedavno, s kim ste se upravo Vi oko izbora branitelja «konzultirali» i zašto.
5. Vi znadete i to, fra Šimune Ćoriću, da je V. Ćorić inzistirao da ja budem njegov branitelj čak i onda, kad je Tužiteljstvo MKSJ u ljeto 2004. tražilo moje isključenje iz predmeta, zbog činjenice da sam tada već branio g. Pašku Ljubičića, a Tužiteljstvo je tvrdilo da postoji rizik od sukoba interesa. Znadete i to, da zapisnik s te sjednice nedvojbeno pokazuje da sam ja – u nazočnosti V. Ćorića – rekao da ću, nastupi li situacija u kojoj postoji rizik od sukoba interesa, tada napustiti Ćorićevu obranu, ostajući lojalan Paški Ljubičiću, čiju sam obranu preuzeo tri i pol godine ranije.
6. Vi vrlo dobro znate, da se V. Ćorić odupirao i odupro jednoipolgodišnjim pokušajima stanovite (vrlo visoko rangirane) predstavnice narodne vlasti, da mene eliminira iz obrane šestorice. Poznato Vam je i koja je bila svrha tih pritisaka.
7. Također vrlo dobro znate, da je V. Ćorić 20. siječnja 2006. pismeno obavijestio MKSJ, da sam ja njemu (ja njemu, a ne on meni!) otkazao zastupanje, što on prihvaća i traži da mu se dopusti imenovanje drugog branitelja. Znate i to, da ja taj podnesak s njegovim potpisom imam. Također znate da su istoga dana svi ostali branitelji u istom predmetu (njih desetak) dobili obavijest s upravo tim sadržajem.
8. Vi vrlo dobro znate i to da je V. Ćorić 22. lipnja 2006., pet dana prije mog izlaska iz predmeta, na sjednici koja se stenografira, te tonski i vizualno snima, ponovio, da sam ja njemu otkazao zastupanje (a ne on meni povukao punomoć!). Također znadete, da je na istoj sjednici – nakon što se apsolutno pozitivno izrazio o mome profesionalnom radu – htio doznati, jesam li ja spreman sudjelovati u njegovu obrambenom timu u nekom drugom svojstvu, osim kao glavni branitelj, što sam ja odbio. Tko se, dakle, fra Šimune Ćoriću, za što borio «rukama i nogama»?
9. Vi, fra Šimune Ćoriću, znadete i to, da glavni branitelj ima jedno ključno ovlaštenje koje subranitelj nema: on potpisuje («premapotpisuje») račune ostalih članova obrambenog tima.
10. Nevjerojatno je, da Vi –potpisujući se kao fratar – tvrdite kako sam ja i nakon sukoba s V. Ćorićem u siječnju 2006., bio spreman «biti mu ‘nametnuti odvjetnik po službenoj dužnosti’», i da sam to «bez imalo srama javno izjavljivao». Unatoč Vašoj neprijepornoj darovitosti za fantaziranje, priznajem da ste ovog puta nadmašili sama sebe. Teško je, naime, zbiti više laži u tako malo riječi.
Ja sam bio branitelj V. Ćorića po službenoj dužnosti skoro godinu i pol prije sukoba između nas dvojice, točno od 12. listopada 2004., tj. od dana kad je on zatražio od MKSJ-a da snosi troškove njegove obrane. Odluka o tome javna je i već godinama dostupna na portalu MKSJ-a (www.icty.un/org).
Dakle, samo osoba koja ima teškoća s elementarnom logikom (ili, alternativno, s elementarnim poštenjem), može tvrditi da sam u siječnju ili u veljači 2006. bio spreman dopustiti (odnosno, «boriti se» za to) da mi se nametne položaj u koji sam stavljen već prije godinu i pol dana, i iz kojega svojom voljom, bez odluke suda, uopće ne mogu i ne smijem izići!
11. No, fra Šimun Ćorić znade da većina čitatelja neće krenuti u potragu za odlukom Tajništva MKSJ-a, pa računa na to, da ne će morati potkrjepljivati svoje izmišljotine. Ali, eto, da se više ne trudi ustrajati u svojim fantazmagorijama, u prilogu ovog teksta objavljujem faksimil odluke koja je i inače svakomu dostupna, a koja pokazuje tko ne govori istinu. Pročitajte, fratre Ćoriću! Što sam, dakle, o tome «bez imalo srama» izjavljivao i trebao izjavljivati, i tko se zapravo treba sramiti, fra Šimune Ćoriću?
12. Nevjerojatno je, fra Šimune Ćoriću,da imate hrabrosti izjaviti kako se za tobožnji otkaz odvjetniku nakupilo «previše i preteških razloga». Prijetite njihovim objavljivanjem i retorički pitate, «da nisu valjani, ta ne bi ih UN-tribunal u najnezgodnije vrijeme, pred sami početak suđenja uvalio!» Rado primam na znanje Vašu pohvalu «UN-tribunalu». Nemojte je, ne daj Bože, ni Vi zaboraviti! No, i sad ste se đilitnuli ne pogodivši cilja. Jer, kad se gradi na lažima, trošno se gradi.
Protiv mene su u naručenom pamfletu u «Večernjem listu» objavljene najogavnije optužbe. Tri se puta pozivalo (Tajništvo MKSJ-a, predsjednik MKSJ-a i Raspravno vijeće), da se podastre makar jedan dokaz za bilo koju od tih tvrdnji. Makar jedan! Nije ga bilo, a nema ga ni sad! Najobičnije se laži ne mogu dokazati, fra Šimune Ćoriću, ma kakvi se pamfleti naručivali!
13. No, da ne okolišamo, ja Vas pozivam, fra Šimune Ćoriću, da pročitate odluku i da objavite makar jedan dokaz kojega je, kako tvrdite, «’UN tribunal’ uvažio». Jedan jedini! To bar ne bi trebalo biti težak izazov, ta dovoljno ste pismeni! Jedan jedini, mali, najmanji dokaz, bilo koji i bilo kakav. Navedite ga, prepričajte ga, pokažite ga! Citirajte ga iz odluke. Hic Rhodus, hic salta!
14. Vama je dobro poznato da se sukob između Vašeg brata i mene zbio 19. siječnja 2006. Nepun mjesec kasnije, 14. veljače 2006. uložio sam javni i opširni (50 stranica!) predraspravni podnesak obrane. Moj tadašnji klijent (V. Ćorić) nije na taj predraspravni podnesak imao apsolutno nijednu primjedbu, a i Vi ste se – upitani kao «tata» – udostojali pismeno iskazati svoju suglasnost, opet bez ijedne primjedbe! Na tragu tog podneska odvijala se obrana dok sam ja bio branitelj.
15. Deset dana nakon ulaganja podneska, odnosno četiri dana nakon odluke kojom Tajništvo MKSJ-a zahtjev za mojim razrješenjem odbija, osvanuo je (24. II. 2006.) pamflet protiv mene u «Večernjem listu». Najavio mi ga je naručitelj već 21. veljače, a da se ne radi o šali, potvrdio je Vaš dopis, kojim nagovješćujete, da naručitelj (a tog je naručitelja sâm «Večernjak» u podnesku sudu identificirao u pismenoj formi) sprema nešto što će «dugoročno opteretiti» ne samo mene, nego i moju obitelj.
Vi ste, fra Šimune Ćoriću, vrlo dobro znali, da su tvrdnje kako sam «izdao klijenta», «prodao klijenta za milijun haaških eura», da sam sudionik nekakvoga tajnog aranžmana s MKSJ-om itd. najobičnija neistina. Znali ste, da je napadaj koji se na mene sprema takve naravi, da može uništiti ne samo mene, nego i moju obitelj. I doista nas jest sve teško pogodio, tim prije što na napade nisam smio odgovoriti kako pristoji. A što ste učinili? Gdje ste tada bili, fra Šimune Ćoriću? U čiju ste slavu tada slavili misu?
Vi ste, fra Šimune Ćoriću, tako sudjelovali u jednome nemoralnom pothvatu, kojemu je cilj bio uništiti mene i moju obitelj u svakom pogledu. I još imate hrabrosti potpisati se kao svećenik!?
16. Pozivam Vas, fra Šimune Ćoriću, da objavite sve što imate i lime mislite da ćete me kompromitirati. Sad je trenutak! Upravo sada Vaš brat može na tome profitirati. Neka pokaže i dokaže, da ga je branitelj sabotirao (da ga je «izdao», «prodao» i što sve ne), i da zbog toga nema pravedno suđenje. «UN-tribunal» će uvažiti, bez brige! Kažite ili Vi ili Vaš brat, zašto tijekom dva mjeseca suđenja – u svakodnevnoj komunikaciji s Raspravnim vijećem i pred desetak branitelja te pet drugih optuženika – nikada ni jednom jedinom riječju nije imao prigovora na način na koji ja vodim njegovu obranu! Bilo je tisuću prigoda!
17. Kažite ili Vi ili bilo tko drugi, zašto u ovih jedanaest mjeseci suđenja moj bivši klijent nikada i nigdje ni jednom jedinom riječju nije ni pokušao kazati, da sam ga branio nekvalitetno i neprofesionalno! Kažite, što je moj bivši klijent mislio, kad je 22. lipnja 2006. pred Raspravnim vijećem, u kameru i na zapisnik, izjavio, da je svjestan kako sam radio kvalitetno i profesionalno tijekom cijelog postupka, tj. i u predraspravnoj i u raspravnoj fazi!
18. No, Vama nije ni do istine, ni do logike. Vi se, fra Šimune Ćoriću, pozivate na naručeni pamflet u «Večernjem listu», na tzv. udrugu Iuris Protecta i na odvjetnika Jadranka Črnka (šansonijera poput Vas, gle čuda!). Nevjerojatno je, da ne vidite kako je to istodobno i tužno i smiješno. Protivno Vašim trabunjanjima, nitko od njih nije nikakav stručnjak za kodeks odvjetničke etike. Da se ne biste upuštali u nove laži, pročitajte što o tome u priloženom stajalištu kaže Hrvatska odvjetničke komora 18. svibnja 2006.
19. A kako je došlo do istupa J. Črnka (koji se pismeno očitovao što je, kako i zašto «hipotetski» rekao) i što u hrvatskoj stručnoj i laičkoj javnosti znači neki Zeljko iz udruge Iuris Protecta, moglo bi biti poznato i Vama. Ali, kako Vam nije palo na pamet sjetiti se, da su mi – unatoč osjetljivosti svog položaja – u obranu priskočili praktično svi ostali branitelji iz istog predmeta, koji su najbolje upućeni u čitavu stvar?
Kako imate hrabrosti prešutjeti, da njihove pismene reakcije «Večernji list» nije objavio zbog toga što su remetile plan? Kako Vam nije palo na pamet, da je brutalni napadaj na mene bio toliko očito naručen i toliko primitivan, da ga do dana današnjega nije ponovio niti jedan tiskani ili elektronički medij u Hrvatskoj?
20. Kako Vam, u svojoj majestetičnoj pravdoljubivosti i fratarskoj poniznosti, nije palo na pamet, fra Šimune Ćoriću, spomenuti, da su Hrvatska odvjetnika komora i ADC ICTY (Odvjetnička komora odvjetnika registriranih pri MKSJ) pismeno potvrdile, da nikada i nigdje u ovoj (a ni u bilo kojoj drugoj!) stvari nisam prekršio kodeks odvjetničke etike, i da sam postupao na jedini mogući i dopušteni način?
Zanimljivo je to Vaše selektivno pamćenje. I rječito. Još uvijek mislite ušićariti nešto od toga, što me profesionalne obveze vežu, pa najpikantnije stvari iz čitave ove prljave pripovijesti moram prešutjeti (odnosno, pohraniti na tvrdo).
21. Nevjerojatno je, da hoćete lakovjerne zbuniti aluzijom na nekakve moje «rabote» u «Ljubičića slučaju». Gospodina Pašku Ljubičića branim od rujna 2000., dakle, šest i pol godina. Od toga sam ga više od tri godine potpuno besplatno branio pred MKSJ u Den Haagu. Nikada, ni u jednom trenutku nisam napustio njegov obrambeni tim, pa ni sada, kad čeka suđenje pred Državnim sudom u Sarajevu. I on je, vrlo očigledno, sasvim zadovoljan mojim radom, a sasvim je jasno da ga zanima obrana, a ne nešto drugo. O kojim mojim «rabotama» u «Ljubičića slučaju» Vi halucinirate, fra Šimune Ćoriću, nije mi poznato, pa Vas pozivam da javno kažete sve što imate kazati. No, jest mi poznato, što kanite postići povlačenjem Paške Ljubičića po kaljuži u koju ne spada. Na čast Vam!
22. Vidim da Vas, po običaju, jako žuljaju «lipe». Dirljivo. Niste sami, žuljale su i «saradnika Maricu». Pozivam Vas da objasnite, na što ste mislili kad ste mi 22. veljače 2006. (dva dana prije pamfleta u «Večernjaku»!) napisali, da shvaćate kakva je odluka suda (tj. odluka kojom se odbija razrješenje branitelja), ali da unatoč tomu i bez obzira na to – ja moram pod svaku cijenu izići iz spisa, jer će u protivnome V. Ćorić biti i materijalno («i tvarno») uništen. I još: «Mislim da shvaćaš što hoću reći…»
Shvaćam, fra Šimune Ćoriću, kako ne bih shvatio! Shvatio bih i da me niste ranije pitali: «…Hoće li X.-u (tj. optuženiku, op. T. J.) sud nešto platiti za rad na obrani…» Zanimljiva logika! Zato je u pamfletu u «Večernjem listu» naručitelj jako brinuo o tome koliko «Jonjić dobiva».
23. Predlažem, fra Šimune Ćoriću, da Vi – kao predstavnik i glasnogovornik «obitelji» – objavite, koliko ste i Vi i obitelj potrošili na odvjetnika i obranu do kraja lipnja 2006., tj. za 27 mjeseci obrane. Ja ću predočiti račune za svoje usluge (u Hrvatskoj i izvan nje!), koji nisu podmireni (jer dužnik valjda računa na to, da ću se držati starog običaja da prosjake zastupam besplatno!), a Vi predočite potvrde, priznanice i uplatnice. Da vidimo, kako stoje stvari s lipama, kunama, markama i eurima.
I da svima ljubopitljivima bude jasno ono što mi dobro znamo: prepiremo li se mi ovdje o moralu, «vitezovima» i «domovini», ili zapravo raspravljamo o – novcu. Jer, vrag je navika da se raspolaže tuđim…
S poštovanjem koje Vas ide,
Tomislav Jonjić, odvjetnik
M. Marković/Foto: Press
