Krunoslav Prates, jedini osuđeni za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, prvi put je dao intervju nekom mediju. Ispričao je ekskluzivno pričao o hrvatskoj emigraciji, suradnji s Udbom i svom suđenju.
Osuđeni ste pravomoćno na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Ovo je prvi put da za medije govorite o tome. Kako se osjećate, kakva Vam je zatvorska svakodnevica?
Živim kako se živi u zatvoru. To samo može pretpostaviti onaj tko dođe u takvu situaciju. Osjećam se odgovarajuće uvjetima. Pristao sam na intervju jer sam spreman otvoreno govoriti o onome što budete pitali.
Rođeni ste u Hrvatskoj. Kada ste i zašto došli u Njemačku?
Ja sam rođen u Vinkovcima, a u Njemačku sam emigrirao krajem 1971. godine poslije sloma takozvanog Hrvatskog proljeća. Jedan prijatelj i ja smo za Dan republike, 29. studenog, sudjelovali u studentskom štrajku i bili smo privedeni. Saslušani smo, ali nikakve mjere nisu poduzete. Tek kasnije su počela uhićenja a ja sam pretpostavio da bih mogao biti uhićen pa sam pobjegao.
Bili ste zatim aktivni u hrvatskoj emigraciji, što ste točno radili?
Nakon dolaska u Njemačku javio sam se doktoru Branimiru Jeliću u Zapadnom Berlinu, gdje je on imao liječničku ordinaciju. Prije toga sam mnogo čitao o njemu, on je bio jugoslavenski neprijatelj broj jedan. Nazvao sam ga telefonom, a on me je pozvao k sebi jer ga je zanimalo sve u vezi s Hrvatskim proljećem i studentskim štrajkom. Odmah sam mu ponudio pomoć u uredništvu njegovih novina „Hrvatska Država“.
Uz to, on je bio predsjednik emigrantskog udruženja Hrvatski narodni odbor. Ja sam kod njega počeo raditi, no on je umro nakon godinu dana. Uredništvo lista preuzeo je njegov brat, doktor Ivan Jelić. On je živio u Geretsriedu, manjem mjestu blizu Münchena gdje se sve preselilo. Molio me je da i ja preselim sa svojom tiskarom jer sam se taman uhodao u poslu. Tako sam došao do Bavarske.
Kako je došlo da Vašeg kontakta s Udbom?
Prvi kontakt s jugoslavenskom tajnom službom imao sam 1975. godine. Angažirao me je gospodin Perković.
Što je bio Vaš zadatak?
Da izvještavam Perkovića o događajima u emigraciji. Međutim, to što sam javljao je sve pisalo u tim novinama, gdje sam u međuvremenu postao urednik. Ništa nije bilo tajno. Hrvatski narodni odbor u kojem sam postao glavni tajnik nije se bavio terorizmom, naš rad je bio potpuno transparentan, bili smo registrirano udruženje u Münchenu. Njemačke vlasti su imale naš program i pratile naš rad.
U presudi suda u Münchenu u Vašem slučaju se navodi kako ste počeli suradnju s Udbom iz straha za vlastiti život?
Mnogo toga iz te presude je netočno i iskrivljeno. Sudac nije bio dorastao postupku. Drugačije sam opisao taj strah. Mnogo sam čuo o Udbi prije kontakta s gospodinom Perkovićem. Čuo sam kako Udba ubija ljude, kako je strašna, o tome smo stalno pisali. Zaista sam mislio da je to nešto strašno.
Kada sam upoznao gospodina Perkovića vidio sam da je potpuno normalan čovjek. Nije ništa tražio od mene, osim da mu se povremeno javljam. To sam činio telefonski ili sam mu slao nekakve dokumente, tekstove koji će kasnije biti objavljeni u novinama. Poznavao sam sve u emigraciji, od Australije do Argentine, jer sam kao tajnik Odbora vodio prepisku sa svim tim ljudima. Ali tu nije bilo apsolutno ništa toliko važno ili nekakva državna izdaja.
Pojavile su se tvrdnje kako ste Vi Perkovićev najvažniji čovjek. Zašto bi on tako govorio o Vama ako ste samo dostavljali informacije do kojih je svatko mogao doći?
Nije mogao baš svatko jer nisu drugi sjedili na takvom mjestu kao ja. Hrvatski narodni odbor je imao oko 3.000 ljudi, ali nitko nije radio skoro ništa. Oni su mahom samo financirali. Sve smo skoro radili doktor Jelić i ja, posebno po pitanju izdavanja novina „Hrvatska Država“ držali smo hrvatstvo da se ne ugasi. Tako da nitko nije mogao doći do nekih informacija osim mene.
Što to znači „održavanje hrvatstva“, što ste time željeli postići?
Bio sam za neovisnu državu Hrvatsku.
Kako netko tko je za neovisnu Hrvatsku surađuje s Udbom koju su mnogi Hrvati smatrali najgorim zlom?
Dakle ipak ste strahovali?
Ispočetka jesam. Poslije kada je to krenulo više nisam mogao natrag.
Je li Perković ikada vršio pritisak na Vas?
Nikada. Perković je bio korektan i nije mogao niti vršiti pritisak jer sam ja bio ovdje, a on tamo. Čuli smo se telefonom, vrlo kratko, uvijek po nekoliko minuta. Zvao sam ga uvijek iz javne telefonske govornice i to iz Münchena pošto sam živio u manjem mjestu pa bi u slučaju prisluškivanja bilo opasno odavde zvati. Sastajali smo se jednom do dva puta godišnje, kada sam išao na godišnje odmore. Ja bih mu javio unaprijed gdje idem i tamo smo se sastajali i pričali par sati. To je bio sav naš kontakt.
U presudi piše kako se radilo o vašim odmorima u Belgiji, Španjolskoj. Što se točno događalo tijekom tih susreta s Perkovićem?
Razrađivali smo sve događaje koji su se dogodili od našeg posljednjeg susreta. Opširnije smo pričali o onome o čemu sam ga već obavještavao telefonom.
Kako ste doživjeli Perkovića tijekom tih susreta?
Iznenadio sam se. Iz emigrantskog tiska i iz priča sam imao sasvim drugačiji dojam o Udbi. A onda sam stekao veoma pozitivan dojam o Perkoviću, ni na što me nije prisiljavao, nije ništa govorio o radu državne sigurnosti a ja nisam ni pitao kako ne bih stvorio sumnju da radim za drugu obavještajnu službu. Susreti su onda prolazili u opuštenoj atmosferi.
Jeste li dobijali novac od Udbe?
Plaćani su mi troškovi, ali nisam imao plaću. Podmireni su recimo troškovi telefoniranja, jer sam za svaki razgovor morao prijeći 35 kilometara do Münchena. Plaću nisam tražio niti sam je dobio.
U presudi stoji kako ste imali ritual kada Vas je Perković zvao. O čemu se radilo?
Ako bi me nazvao u puni sat, to je značilo da se trebam javiti. To se obično događalo kada se ne javim duže. On me je upozoravao da ne prekidamo kontakt, da se trebam javljati svakih nekoliko tjedana. Kada me nazvao u puni sat, odmah je spustio slušalicu. To je onda značilo da trebam otići u telefonsku govornicu i nazvati ga.
Rekli ste da Perkovića niste pitali o djelatnosti Udbe na teritoriju Njemačke. Znali ste da je tih godina bilo više likvidacija hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Jeste li znali nešto o tome?
Ta ubojstva je popisala takozvana “Komisija Vukojević-Vukušić”. Ti popisi su jako netočni. Oni su prepisivali priče iz emigrantskog tiska, spominju i „Hrvatsku Državu“ koju sam ja uređivao. Međutim, ja znam kako smo mi pisali o tim ubojstvima. Pola njih uopćte nisu bila ubojstva. Ne samo da ih Udba nije ubila, nego ih nitko nije ubio.
Recimo na tom popisu je Franjo Mikulić koji je za vrijeme Hrvatskog proljeća bio gradonačelnik Jastrebarskog. On je bio u ovom istom zatvoru u kojem razgovaramo. Osuđen je zbog tuče u Münchenu u kojoj je sudjelovao pod utjecajem alkohola. Dobio je srčani napad, zvao je pomoć i dok je ona stigla, već je umro. To uopće nije bilo ubojstvo.
Onda imate Damira Đurekovića, sina Stjepana Đurekovića, koji se ubio sam. Priču da ga je Udba ubila je iskonstruirao njemački novinar Hans-Peter Rullmann koji je radio za tjednik Der Spiegel u Beogradu. Tamo su ga zatvorili zbog špijunaže. Kada je izašao, počeo je raditi protiv Jugoslavije, svetio se i u svemu je vidio Udbina ubojstva. Zatim Branimir Jelić, kod kojeg sam ja najprije stigao u Njemačku, također nije žrtva Udbe. On je umro kod kuće od srca, supruga je zvala liječnika koji mu je dao injekciju, ali nije ga uspio spasiti.
Njemačke vlasti govore o 22 ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj, neki tvrde da ih je i mnogo više…
Imam taj popis ovdje, oni se upravo pozivaju na popis ove Komisije. Ovi ljudi koje sam nabrojao su svi na tom popisu.
Što ste znali o radu Udbe na teritoriju Njemačke, odnosno o nadzoru i progonu hrvatskih emigranata?
Iz prve ruke mi je bilo poznato da, kada neki emigrant umre, mi odmah proglasimo da ga je ubila Udba. Na taj način smo jedino mogli raditi protiv Jugoslavije. Kao što sam Vam rekao, Hrvatski narodni odbor se uglavnom borio propagandom. Pisali smo istine i neistine, uglavnom s ciljem ocrnjavanja Jugoslavije. Imali smo upravo slučaj jednog člana našeg Odbora koji je išao na kupanje i utopio se. Taj je također na popisu Bože Vukušića i Vice Vukojevića upisan kao Udbina žrtva.
Bili ste za hrvatsku stvar, a ujedno Udbi prenosili informacije o Vašim suradnicima. Je li Vas grizla savjest?
Imao sam grižnju savjesti ali sa druge strane to je uobičajena stvar. Gotovo sve emigrantske organizacije u Njemačkoj bile su krcate Udbinim agentima. Svatko drugi bio je agent. Nikada niste znali je li onaj s kim razgovarate radi za Udbu ili je iskreni Hrvat. Ako bih se sastao s nekim tko radi za Udbu, i ne bih izvjestio Zagreb o razgovoru, mogao bih biti označen kao netko tko prikriva informacije. Ali ja nikada nisam javio ništa što bi nekoga moglo ugroziti.
Kako ste u krugu poznanika i prijatelja uspijeli sakriti svoju suradnju s Udbom?
Nije bilo teško, ponašao sam se prirodno. To što sam ja radio, ne može se raditi lažno. Ja sam 25 godina uređivao „Hrvatsku Državu“ i jednako toliko dugo bio tajnikom Hrvatskog narodnog odbora. Sav taj posao smo vodili doktor Jelić i ja. Nitko nije mogao posumnjati u mene.
Kada ste i kako upoznali Stjepana Đurekovića?
Stjepana Đurekovića sam upoznao 1982. godine kada je pobjegao u Njemačku. Kupio je „Hrvatsku Državu“ na željezničkom kolodvoru u Münchenu, pozvao doktora Jelića, rekao da je izbjeglica iz Jugoslavije i da bi se želio s nama sastati. Sastali smo se u hotelu Bayerischer Hof u Münchenu. S njime je bio i njegov sin Damir. Đureković se uopće nije predstavio, ispričao je da je napisao neke knjige, kako mu je poznato da imamo tiskaru te da mu možemo pomoći oko tiskanja. Dao nam je rukopise i zamolio doktora Jelića da mu kaže svoje mišljenje. Tražio je naše razumijevanje jer nam nije smio još reći kako se zove jer mu prijeti opasnost od Udbe. Pristali smo, doktor Jelić je uzeo rukopise. Jelić nikada nije živio u ovoj drugoj Jugoslaviji, odmah poslije rata je pobjegao u Argentinu i osjećao se nesposobnim procijeniti knjige koje je dobio. Zato ih je dao meni da pročitam.
Prva knjiga je bila „Komunizam – velika prevara“. Pročitao sam i rekao kako je to koristan propagandni materijal za našu hrvatsku stvar. Đureković je onda nas nazvao – mi nismo znali ni kako se zove, niti njegovu adresu, niti broj telefona – i pitao nas jesmo li pročitali njegovu knjigu. Ja sam radio slog za knjigu u našoj tiskari gdje smo tiskali „Hrvatsku Državu“, a Đureković je dolazio jednom tjedno pročitati slog koji sam napravio.
Jednom je donio sa sobom časopis Danas, da ga prelistam dok on popravlja slog. Otvorim Danas i vidim njegovu sliku u tekstu gdje piše kako je to direktor INE, Đureković. Kažem: „Evo Vas ovdje!“ On je rekao: „Da, to sam ja, sad znate tko sam.“ Je li on namjerno meni dao te novine ili je to bila slučajnost, to ne znam.
Ne. Javio sam mu da je došao Stjepan Đureković tek kada sam saznao tko je to. Ali nisam ništa posebno radio s Đurekovićem, nastavio sam suradnju s Perkovićem kao i do tada.
Jeste li ikada imali osjećaj da Stjepan Đureković uživa poseban „status“ na popisu neprijatelja Jugoslavije?
Ne. On je bio direktor, tada nije bilo lako doći do tog mjesta, trebalo je imati zasluge u politici. Mislim da je bio dobar ekonomist i da jugoslavenske vlasti nisu znale što još radi.
Je li Vam Đureković pričao zašto je napustio Jugoslaviju?
Ispričao je da je napisao tih pet knjiga, kako ih je pisao deset ili dvanaest godina i da je, čini mi se, još 1972. otvorio jedan sef u jednoj banci u Austriji gdje je čuvao rukopise. Rekao je kako je našao i nekog izdavača u Austriji, ali on nije hteo tiskati pod pseudonimom. Onda je Đureković odustao od tiskanja i čekao priliku da napusti Jugoslaviju pa da onda objavi knjige pod svojim imenom. Svjedok u mom procesu Vinko Sindičić je ispričao potpuno lažnu konstrukciju da je knjige zapravo pisala Udba, odnosno da sam ja imao nalog za pisanje knjige i neke članke u Đurekovićevo ime, kako bih od njega stvorio državnog neprijatelja.
Što je bio Đurekovićev cilj?
On je želio prodati te knjige. Napisao je jedno pismo i molio me da ga potpišem – u tom pismu ga službeno predlažem za Nobelovu nagradu za književnost. To smo poslali ali nikakav odgovor nismo dobili. Đureković je bio jako ponosan na svoje knjige, mislio je kako mnogo vrijede. Međutim, što se tiče književne vrijednosti, po mom mišljenju, nikakve vrijednosti nije bilo. Ali bile su korisne u naše propagandne svrhe protiv Jugoslavije.
Dakle, kažete da Đurekovićeve knjige nisu pretjerano kvalitetne i da on nije predstavljao posebnu opasnost za jugoslavensku vlast. Znate li zašto je onda Đureković trebao biti ubijen?
Ana Lučić, Mladen Schwarz i Krunoslav Prates
Vjerujem zato što je radio za BND i izdao Jugoslaviju. Poslije sam to saznao jer sam u nekim dokumentima čitao kako se o njemu raspravljalo i u skupštini kao mogućem agentu strane službe.
BND je njemačka služba zadužena za inozemstvo. Što je Đureković radio za njih?
Nemam provjerene informacije, mogu samo pretpostavljati i zaključivati iz dokumenata. Iz Đurekovićevog opisa rada vidio sam da je ta kompanija opskrbljivala jugoslavensku vojsku naftnim proizvodima. On je znao koliki su kapaciteti vojnih skladišta nafte, znao je gdje se nalaze. Pretpostavljam da je sve ispričao BND-u, na osnovu toga moglo je biti izračunato kolika je snaga motornih jedinica, koliko se mogu održati u slučaju rata. Čak i u jednoj policijskoj bilješci stoji da je to vjerojatno razlog ubojstva.
Hoćete reći kako Đureković nije napustio zemlju jer je bio prijetnja u očima Mike Špiljaka i drugih važnih ljudi na vrhu vlasti?
Ne, on uopće nije bio prijetnja Miki Špiljaku, to što je gospodin Vinko Sindičić ispričao je potpuni apsurd. Ta priča glasi kako je Špiljak preko Zdravka Mustača javio Perkoviću, a da je Perković javio Đurekoviću da bježi jer mu prijeti uhićenje zbog pronevjere u INI. Sindičić je ispričao da je Đurekoviću naloženo pisanje knjiga u emigraciji kako bi od njega stvorili državnog neprijatelja te kako bi ga na osnovu toga mogli ubiti. To je potpuni apsurd.
Kako može Mika Špiljak koji želi zataškati pronevjere, u kojima navodno sudjeluje njegov sin, poslati Đurekovića u inozemstvo s ciljem objave neke knjige? Kada je u inozemstvu, on može objaviti što želi jer više nije pod nadzorom Jugoslavije i Špiljaka. Da je stvarno bilo te pronevjere u INI, Đureković je imao godinu dana za objavu. No, to se nije dogodilo.
Ta verzija kaže kako je Udba rado slala političke neprijatelje u inozemstvo jer im je navodno tamo bilo ugodnije izvršiti likvidaciju?
Đureković sigurno nije bio tako naivan da ga je Udba mogla nagovoriti na bijeg s ciljem rada protiv Jugoslavije. On je znao kako služba funkcionira. To je ludost, smješna tvrdnja.
Ako je istina to što kažete, da je Đureković surađivao s njemačkom tajnom službom BND, zašto ga onda BND nije zaštitio po dolasku u Bavarsku?
Imam jedan dopis BND-a, u kojem pukovnik Philipp piše 14. policijskoj stanici u Münchenu kako Đureković više ne dolazi u obzir kao njihov agent. To znači da je ranije bio agent. Vjerujem da više nije ima što reći, sve je ispričao i više nije bio od koristi pa ga zato BND nije štitio nego predala u nadležnost te policijske stanice.
Gospodine Prates, znate li zašto je Đureković ubijen i tko ga je ubio?
Pretpostavljam da ga je ubila Udba, po imenu ne znam tko. Ali priča da je iza toga Mika Špiljak je apsurd.
U presudi Zemaljskog suda u Münchenu stoji kako ste Vi predali Josipu Perkoviću ključeve svoje garaže-tiskare u kojoj je Đureković ubijen te da ste tako postali sudionikom u ubojstvu.
Ti ključevi, i da su bili, nisu mogli utjecati na ubojstvo jer sam ja čak i promjenio bravu. Ne zato da Perković ne bi mogao ući – jer ja nisam ni znao da će netko doći – nego na zahtijev Đurekovića, kada smo završili posljednju knjigu. Nju smo tiskali kod mene, u Wolfratshausenu. Dogodilo se slučajno da se jedan hrvatski fratar posvađao sa sunarodnjacima kod kojih je imao malu tiskaru. Onda me je zamolio da ostavi taj stroj kod mene.
Tako je Đureković vidio priliku da ovdje tiskamo knjigu. Sam je našao jednog tiskara Nijemca i neke učenice koje su mu slagale papire. Svi su imali ključ tiskare. Đureković je živeo u Münchenu, ne znam na kojoj adresi i dolazio je samo povremeno. Nikada nije bio sam tamo. Apsurdno je da sam ja planirao da ga tamo ubiju, kako je rekao Sindičić. Nisam mogao znati da će Đureković nekada biti sam tamo, jer su uvijek bili ovi ljudi koji su radili ili sam ja bio s njim. Ubili bi i mene jer ne smije ostati svjedok.
U presudi stoji također kako ste Vi znali kojeg će datuma Đureković doći u tiskaru ostaviti neki rukopis pa da ste to rekli Perkoviću?
Tog dana je Đurekovića na mostu u Wolfratshausenu čekala prijateljica, bio je sunčan dan pa su se željeli spustiti gumenim čamcem prema Münchenu gdje su oboje živjeli. To ja nisam tada znao, nego sam tek kasnije pročitao u dokumentima policije. Đureković je uvijek svoje članke donosio u uredništvo novina, a nikada u Wolfratshausen – tamo se novine nisu ni stvarale niti tiskale.
Tu je bio samo mali stroj koji je mogao tiskati format A4. Đureković je donosio članke u uredništvo novina. Ja sam bio urednik, ali doktor Jelić je bio izdavač, on je bio stariji i volio je pogledati članke prije objavljivanja. On bi uvijek porazgovarao s Đurekovićem o tekstovima, rekao ima li nekakve primjedbe. U Jelićevom iskazu policiji iz 1983. piše kako je Đureković uvijek dolazio u uredništvo u Geretsried.
Poslije sam saznao iz dokumenata da ga je gospođa čekala kako bi se spustili čamcem u 10:30. Nazvao ju je u kancelariju i pitao kakvo je vrijeme, ona je rekla da je dobro. On je pitao bi li mu mogla dati još pola sata, jer mora nešto obaviti u svom uredu. Ona je rekla: „Ne mogu ti dati pola sata jer se navečer trebam naći s prijateljicom, ako dođeš pola sata kasnije, neću stići.“ On je odgovorio da će nekako srediti stvari i stići na vrijeme. Ona više nije čula o njemu jer je bio ubijen.
A evo o čemu se radi – Đureković je taj članak donio u Waolfratshausen jer je morao proći pored tiskare kako bi stigao do mjesta sastanka s prijateljicom. Za to mu nije trebalo pola sata, bilo mu je usput. Ako je, međutim, želio odnijeti članak u Geretsried, onda mu je trebalo točno pola sata. To je šest, sedam kilometara dalje, a trebalo mu je vremena kako bi popričao i s doktorom Jelićem koji je tog dana bio u uredništvu u Geretsriedu. Ja sam tog dana bio u Zindorfu kao prevoditelj dvojci Hrvata koji su tražili azil u Njemačkoj.
Dakle, Đureković, pošto mu prijateljica nije dala pola sata, nije stizao u Geretsried nego je ostavio članak u Wolfratshausenu i to ga je koštalo života. Nitko nije mogao znati da će tog dana doći u tu tiskaru.Međutim, sudac je krivotvorio izjavu Đurekovićeve prijateljice iz 1983. godine. Ona je sve ispričala kako je bilo, ali sudac je napisao kako mu je prijateljica dala onih pola sata. Tako mi je uništen taj dokaz.
Kako ste saznali za smrt Stjepana Đurekovića?
Ja sam ga otkrio mrtvog. Bio sam na sudu u Zindorfu, vratio sam se već kasno. Iz hobija sam popravljao automobile. Tada sam imao jedan rijedak trosjed Matra-Simca i slučajno sam dva tjedna ranije u časopisu Auto-moto šport našao oglas u kojem je stajalo kako se prodaje jedan isti takav slupan, a meni su trebali dijelovi. To je slučajno bilo u blizini Zindorfa. Otišao sam po te dijelove, kada sam već bio na sudu. Kući sam se vratio jako kasno i nisam išao u Wolfratshausen. Tamo sam išao samo povremeno kako bih plastificirao planove za njemačke firme. Ali te večeri nisam išao.
Policija je kasnije ustanovila da je Đureković ubijen između 10 i 11, na osnovu izjave Đurekovićeve prijateljice. Tek sutra sam imao obaveze u Geretsriedu, a tijekom pauze za ručak sam skočio do Wolfratshausena kako bih uzeo neki plan koji sam trebao srediti. Otvorio sam vrata te preuređene garaže, koja je unutra imala preko 100 kvadrata.
Ulazna vrata sam otvorio do pola i vidio sam noge i krv koja bila skoro potpuno crna, vidjelo se da je stara. I njegove noge, uvijek je nosio nekakve smeđe hlače. Odmah mi je bilo jasno. Bilo mi je muka. U garaži pored moje je bila kućepaziteljica koju sam zamolio da pozove policiju.
Jeste li o tome razgovarali sa Perkovićem?
Nisam ga zvao tada, to bi bilo opasno. Sigurno sam bio pod nadzorom jer se ubojstvo dogodilo u mojoj garaži, pa će na mene i pasti sumnja.
Jeste li znali da će Đureković biti likvidiran?
Ne. Nitko mi to nije spomenuo niti sam pretpostavio. Ljudi koji su likvidirani nikada nisu bili ljudi koji pišu. Tada nisam znao da je radio za BND, to sam poslije privatnom istragom saznao. Tada sam držao da je Đureković pisac, a to što je on pisao, mi u emigraciji smo već pisali na mnogo gori način. Ni doktor Jelić nije likvidiran, niti ostali koji su izdavali druge hrvatske novine.
Presuda u Vašem slučaju se uglavnom temeljila na iskazu Vinka Sindičića koji Vas je označio kao sudionika. Sindičić je nedavno opozvao tadašnji iskaz. Kako komentirate taj iskaz iz 2008?
Kratko, čista glupost i laž.
A malo opširnije?
Ja sam dva puta imao suđenje. Prvi put 2006. nisam mogao biti osuđen, čak i 1983. je policija vodila opsežnu istragu i nikakvih dokaza ili indicija protiv mene nisu imali. Na prvom suđenju se ispostavilo da ja sa slučajem nemam ništa i bio sam pušten, ali nisam definitivno oslobođen jer su tužitelji podnijeli zahtijev za novim svjedocima. Pauza je trajala gotovo dvije godine. Tada sam mogao pobjeći u Hrvatsku da sam se osjećao krivim, jer me tada, kao hrvatskog državljanina, ne bi mogli izručiti. Ali ja to nisam učinio. Išao sam nekoliko puta najnormalnije na godišnje odmore i uvijek se vraćao u Njemačku. Tužitelji su pokušali na sve načine pronaći kojekakve sumnjive svjedoke.
Prvo su pokušali s Brankom Traživukom koji je porekao slučaj s ključem, zatim su kontaktirali Božidara Spasića iz Beograda koji je također sve negirao. Priznao je da je radio lažni časopis „Novu Hrvatsku“ u kojem je tiskan lažni intervju sa Đurekovićem kako bi ga ocrnili. Onda je u frankfurtskoj zračnoj luci uhićen Andrija Drašković iz Beograda, pa su i njega tužitelji pitali bi li svjedočio jer su željeli bilo što kako bi me osudili. On je ispričao da mu je Arkan rekao kako sam ja Arkanu naložio da ubije Đurekovića.
Međutim, to je bio vrlo nesiguran dokaz, Drašković je zauzvrat tražio da ga ne izruče Italiji zbog šverca cigareta. To nije uzeto za ozbiljno i on je izručen. Onda su pokušali s mojim prvim odvjetnikom iz Münchena. On mi je javio da su ga zvali, bio je iznenađen, rekao je da nema što reći protiv mene, a i da ne može svjedočiti protiv klijenta. Oni su tražili dalje i našli Vinka Sindičića.
On je prvo ispričao kako su ga tužitelji tražili i našli, a onda da se sam javio njemačkom Uredu za zaštitu ustavnog poretka. Vinko Sindičić je ispričao čistu konstrukciju koja je za normalne ljude potpuno naivna.
Zašto?
Sindičić je izmislio nekakvu tajnu tajnu službu za koju nitko ne zna osim njega. Naveo je svjedoke koji su već umrli. Navodno je iz Beograda stigao nalog o ispitivanju ubojstva Đurekovića. Onda je ta navodna tajna tajna služba, podređena direktno Izvršnom komitetu Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, dala nalog Sindičiću i trojici bivši Udbaša da vode istragu. Navodno su u tu tajnu tajnu službu ulazili samo najsposobniji ljudi, poput Sindičića. Prvo su sumnjali na Perkovića i tako je Sindičić navodno na saslušanju čuo od Perkovića kako je on organizirao ubojstvo a da sam ja pomogao. Na osnovu toga sam osuđen.
Sindičić je dalje tvrdio kako je Izvršnom komitetu dao izvještaj o radu svoje komisije – usmeno. O toj navodnoj tajnoj tajnoj službi koja je postojala petnaest godina nema niti jednog pisanog traga. Sudac ga je upitao kome je točno podnio izveštaj, ali on nije htio reći – jer nikakav izveštaj nije ni postojao. Ustanovio sam kasnije kako je Izvršni komitet, kao političko tijelo, zapravo ukinut pet godina ranije! To Sindičić nije znao.
Obzirom na Vaše sumnje u Sindičićev iskaz, osjećate li se žrtvom njemačkog pravosuđa?
Potpuno.
Što će te učiniti?
Želim obnoviti postupak. Prikupio sam sve dokaze ali je u Njemačkoj pravno teško obnoviti postupak i nije dovoljno imati dokaze. Primjera radi, Sindičić je rekao da zna i tko su ubojice Đurekovića ali nije htio reći. Odgađao je to do kraja, htio je da se sve vrti oko njega, da ga salijeću novinari. Tek poslije presude je rekao kako je ubojica bio nekakav Luka S. iz Švedske.
Onda je Sindičić prikupio par ljudi, oteli su Luku S., strpali u prtljažnik i dovezli u München. Tada je savezni državni tužitelj iz Karlsruhea dolazio kod mene i nudio mi da me prebace u Hrvatsku. Htijeli su zataškati cijelu stvar, nisu više znali što će sa Sindičićem jer je sada tvrdio da mu je BND dao nalog da otme S. Ja sam rekao da to ne želim, već da hoću samo obnovu postupka. Državni tužitelj mi je rekao da je to teško čak i kada je čovjek nevin.
Josip Perković je izručen Njemačkoj, podignuta je optužnica. Što očekujete od tog postupka?
Ako mu se bude sudilo na osnovu moje presude, očekujem da bude oslobođen. Jer imam sve dokaze da to nije bilo tako, da je i sam sudac krivotvorio mnoge stvari, da je presuda loša i apsurdna. Tek kada dobijete presudu u ruke – a tada je već kasno – možete reagirati na ono što u njoj piše. Prije toga ne znate zbog čega ste osuđeni. Meni je poslije trebalo mnogo vremena za prikupljanje svih podataka.
Za kraj, jeste li u kontaktu s Perkovićem?
Sada nisam jer ne mogu biti.
IZVOR: Srećko Matić/ Deutsche Welle
