Kupnja borbenog zrakoplova na hrvatski način – put u tehničku i financijsku agoniju?

MORH-ov projekt izbora borbenog aviona traje gotovo 10-ak godina i u finalu ove godine ponude je predalo tek nekoliko ponuđača. U ovom trenutku se čini kako MORH nikada nije bio bliži odluci o pobjedniku jer nikada do sada nije ni došlo do provedbe RFP faze.

PIŠE: Marko Marković

Višegodišnja trakavica projekta te mala raspoloživost i ispravnost MiGova-21, što je posljedica loše procjene prošlog ministra obrane koji je ovaj važni posao povjerio nepouzdanoj tvrtci u Ukrajini, zasigurno su itekako utjecali na ministra Krstičevića koji je, čini se, naumio staviti “točku na i” na ovaj projekt.

Dodatni razlog za zabrinutost kada je u pitanju sposobnost lovačke avijacije u Hrvata je i obnova iste u Srbiji kroz kupnju 6 “novih” MiG-29, čime će susjedi zasigurno osigurati opstanak lovačke komponente, ali isto tako i omogućiti kontinuitet obuke pilota te borbenu sposobnost.

Ruska Federacija je, ne tako davno, nudila Hrvatskoj potpuno nove i NATO kompatibilne MiG-M/M2 koji su, kao i švedska ponuda za JAS-39C/D Gripen, svojevremeno ocijenjene kao najboljima.

Ponajprije i zbog izdašne industrijske participacije od koje bi osiromašena hrvatska ekonomija itekako profitirala. Zasigurno na mig iz veleposlanstva iz Buzina otpale su 29-ke. Tko kaže da sada ista sudbina neće zadesiti i ponudu Šveđana?

Ovo bi možda bilo i prirodno da nam Vlada SAD-a, kao tzv. „glavni strateški saveznik“ u pogledu obrane, predstavi ponudu koja se ne može odbiti. No, nismo takve sreće. Baš naprotiv, ponuda SAD-a obuhvaća jednu od posljednjih inačica i Block-ova F-16 i odlikuje se cijenom koja nikako ne odiše prijateljskom. Štoviše, naši “saveznici” nisu se potrudili niti složiti ponudu koja bi za nas bila najprihvatljivija.

U ovako krucijalnom projektu za OS RH u užem, a s još većim značajem za širu hrvatsku zajednicu, vrlo jasno se vidi tko je zapravo i tko želi igrati prijateljski s Hrvatima. To su ponajmanje Amerikanci koji u nama vide isključivo “usere” njihove opreme koju pritom još žele prodati po enormnim cijenama uz očekivanje salvi zahvala osiromašenih kupaca.

“User” bi se moglo interpretirati kao korisnik opreme kojemu ništa drugo nije dostupno, tako da se zadovolji ona: “Nema toga što će Amerikanac napraviti, a da mi nećemo znati koristiti”.

Ne vidi nas Amerika u nikakvom „dealu“ po pitanju transfera tehnologije i tehničkih sposobnosti koje bi podigle razinu tehničkih sposobnosti i koje bi bile nukleus za nekakvu nadogradnju te kroz nekoliko desetljeća razvoja i stvaranja domaćih stručnjaka, od Hrvatske učinile koliko-toliko tehnički-tehnološko sposobnom i konkurentnom na međunarodnom tržištu. To Amerikancima i općenito anglo-saksonskom mentalitetu ne odgovara.

Njihov je modus operandi isključivo usmjeren na snažnu propagandu na sve što je neameričko, sa snažnim zalaganjem za blaćenje aparata oznaka Mi i MiG. U takvoj klimi Hrvatska, koja se ne zna ili ne želi na političkoj razini othrvati ovakvim nasrtajima “saveznika i prijatelja”, još pronalazi razne samoproglašene i nekompetentne stručnjake da nam preko svojih portala i TV-a raspredaju i uvjeravaju kako treba iskoristiti sve što nam se nudi iz SAD-a. Oni malo umješniji iz vojnog sustava pohvalit će se dosadašnjim donacijama SAD-a Hrvatskoj kroz razne financijske, obučne, tehničke i druge aktivnosti.

Sve je to tek kap u moru kada se usporedi s aktivnostima i stanjem OSRH koje se modelira pod mentorstvom SAD-a i koja u cijeloj priči daleko više profitira. U cijeloj ovoj priči, najmanje je, budimo iskreni, kriv SAD. Tu je ponajprije zakazala hrvatska politička realnost neimanja nikakve vlastite zacrtane vizije razvoja sposobnosti vlastitih Oružanih snaga u kombinaciji s bolesnim karijerizmom, već konstantno prilagođavanje trendovima i mogućnostima koje su usklađene prema “donacijama i željama saveznika”.

Isti avion, a opet značajno različit u svojoj biti, izraelski F-16 Block 30 Barrack za sada kotira kao najizglednija ponuda koju bi MORH mogao usvojiti kao pobjedonosnu.

MORH je već do sada imao posla s Izraelcima te se i za njih ne može reći da su blagonakloni kada treba pomoći savezniku. U ovoj priči Izrael je u neutralnoj poziciji kada su u pitanju sjeverno-atlantske poveznice, tako da i službeno ne treba puno očekivati od njih.

Nemar u poslovanju s RH Izraelci su pokazali i u nedavnom projektu remonta motora PT6 za zrakoplove Pilatus PC-9M, gdje su totalno zakazali i još pokušali preveslati i ugroziti hrvatsku stranu.

Pojedini naivci (posebno tzv. „vojni analitičari“) misle da bi naši piloti od Izraelaca, kao jednih od najboljih borbenih pilota na svijetu, mogli dobiti i naprednu letačku obuku u paketu s avionom!? Naiva na hrvatski način. Još naivnije je nadati se da bi globalni vojno-industrijski giganti poput Elbit-a ili IAI-a prenijeli dio svojih tehnologija na teritorij RH.

Teško je pronaći primjer države koja je nabavila avione iz Izraela pa da je nešto slično dobila zauzvrat. Vrhunac im je osnovati svoju tvrtku na teritoriju druge države te niti izbliza isporučiti znanja i tehnologije.

Nitko ne želi istini pogledati u oči i reći da u MORH-u jednostavno nema relevantnih stručnjaka koji ponajprije razumiju dubinu i dalekosežne posljedice, bilo negativne ili pozitivne, prilikom nabave višenamjenskog borbenog aviona.

Gdje su ti zamjenici, savjetnici, načelnici ili zapovjednici koji se mogu nositi s ovim kompleksnim projektom? Nema ih. Sve se svelo na opći dojam oko projekta i brižno se pazi na očuvanju tog dojma.

Za Hrvate je high-tech tehnološko-industrijsko stanje kakvo je bilo npr. 1991. godine. Industrijski velikani poput „Končara“, „Đakovića“, brodograđevne industrije i brojnih drugih firmi već bi odavno trebali obasipati Vladu RH s mogućnostima uvezivanja s projektom borbenog aviona, ali to je – izostalo.

U takvoj klimi te u kombinaciji sa srbijanskom nabavom MiG-29, idealna je i oportuna prilika za izjave kako moramo što prije i mi nabaviti avione kako bi postigli ravnotežu i slično. Opet mantranje i udaljavanje od najbitnijeg.

U tom smjeru glavnima u odlučivanju dobro poslužuju i umirovljeni piloti HRZ-a koji su savjetima manje bitni, služe samo kao potreban legitimitet i “ozbiljnost” u analizama.

Jedan od istaknutijih naših lovačkih pilota, koji povremeno u javnosti želi ispasti stručan, kao da je zaboravio na projekt lošeg izbora i partnera za remont MiG-21, gdje su i piloti imali značajnu ulogu, ako ne i presudnu.

Posljednje je posljedica jako lošeg kadroviranja stručnog zrakoplovnog kadra koje obiluje improviziranim mehaničarima te dočasnicima neprirodno prevedenim u časnički status. Uostalom, pilotsko ponašanje se može svesti u okvire malog razmaženog djeteta koje je razbilo svoju igračku i sada što prije hoće novu, prebacujući krivnju za štetu na druge te ne očekujući sankcije zbog štete.

Sustav MORH-a je zakazao i u propuštanju brojnih mogućnosti predlaganja aktivnih vizija u kojima bi aktivnu ulogu imala lovačka eskadrila HRZ-a pa bi i sam avion došao lakše kao posljedica na iste.

Nadalje, nismo iskoristili niti jedan NATO-ov fond za rekonstrukciju i opremanje zrakoplovnih baza. Čak suprotno, ugašena je jednu od najperspektivnijh baza (zb Pula) u NATO-u koja je mogla poslužiti za niz zajedničkih aktivnosti NATO zrakoplovaca.

U vojnim krugovima međusobno se svi časte u pozitivnim superlativima. Ali superlativi se redovno razbiju u sudaru sa istinom.

Što se HRZ-a tiče istina je svima znana: nema vizije i dugoročnog razvoja, sustav pati pod teretom “doniranih”, nepotrebnih, “remontiranih”  letjelica, s uništenim eskadrilama borbenih helikoptera te transportnom eskadrilom, suočeni s načinom i sramotom odlaska najboljih iz “Krila Oluje”, s kontinuiranim odlaskom stručnog kadra…

Budimo sretni da ovakvo polovično zrakoplovstvo može funkcionirati sa zrakoplovima koji puno toga praštaju, a riječ je o ruskoj tehnici. Mi smo uspjeli “ubiti” i MiG-21, jedan od najžilavijih borbenih aviona svih vremena, a preko nekakvih „bypass“ rabota mislimo uloviti i korak prema sljedećoj generaciji – teško, iluzorno i nemoguće…