U dvorcu u Jastrebarskom bio je smješten dom za siročad još 1939. godine. Početkom rata ondje je smješten mnoštvo ratne siročadi o kojoj su se brinule časne sestre. Kroz taj dom prošlo je oko sedam do osam tisuća djece.
U kolovozu i koncem srpnja 1942. u tad dom došlo je tri i pol do četiri tisuće djece s Kozare. Zbog partizanskog i četničkog ustanka na Kozari protiv NDH, veliki broj djece zbrinut je najprije u Jasenovcu i Gradiški, a zatim kod časnih sestara. Siročad je bila jako neishranjena i bolovali su od raznih bolesti.
Već pune 74 godine o ovom dječjem prihvatilištu i sudbini djece izrečeno je toliko neistina koje su zagušivale medijski prostor
“Te ratne siročadi bilo je na svim stranama kako su izvođene ratne operacije, a posebno uz područje Bosne i Hercegovine. Razne organizacije vodile su brigu o napuštenoj djeci. Nekoliko domova za zbrinjavanje siročadi vodile su i časne sestre, koji su se početkom rata počeli popunjavati sve većim brojem ratne siročadi”, kazao je nedavno Ante Beljo za portal narod.
“Partizanske grupe iz Korduna s Kozare koje su u ljeto 1942. provaljuju u Jastrebarsko na putu prema Žumberku gdje se nalazio ‘Slobodni partizanski teritorij’. Partizani su 26. kolovoza 1942. godine upali u Dječji dom u Jastrebarskom i izveli oko tri i pol tisuće djece s Kozare.
Na HRT-u pišu da je “održana komemoracija u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima 20. stoljeća i 76 godišnjice ustaškog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom.” Ustaše nisu imali razloga upadati jer je dom bio n pod kontrolom NDH
“Od te djece uzimaju stariju mušku djecu u dobi između 10 i 12 godina. Odvode ih kasnije u okolicu Drvara, Bosanskog Petrovca i kasnije su mnoga od te djece bila oni o kojima se u partizanskoj literaturi pjevalo da su bacali bombe i ginuli u jurišima na bunkere, a poslije su mnogi završili kao pratnja ljudima koji vraćani s Bleiburga”, kaže Beljo.
“Mlađa djeca bila su ostavljena po šumama pa su ih seljaci kasnije ponovno vratili na brigu časnim sestrama. Mnoga od njih bila su udomljena kod obitelji u Hrvatskoj, školovale su ih, i veliki broj njih još i danas živi, po čitavoj Hrvatskoj, ističe.
U poratnim godinama počinje se širiti laž poslije o ‘monstruoznim ustaškim zločinima nad srpskom nejači’, časne sestre su optuživane da su one krampom ubijale tu djecu, a ta se laž sa srpske strane i Srpske pravoslavne crkve širi i danas po čitavom svijetu.
“Mnoge od tih časnih sestara bile su ubijene. Neke 1942., neke poslije rata i stavljene u zatvore, a druge su bile vraćene u Osijek. Većina tih redovnica bile su Slovenke, Slovenska družba časnih sestara. Župu su vodili slovenski Lazaristi koje su Nijemci protjerali iz Slovenije s područja koje su pripojili Trećem Reichu. Te svećenike primio je Alojzije Stepinac, tada nadbiskup zagrebački, koji je također vodio brigu i o spašavanju ratne siročadi bez obzira na nacionalnost. Prva stvar koju su učinili partizani bila je protjerivanje slovenskih katoličkih svećenika”, ističe Beljo.
“Protiv tih časnih sestara ni u vrijeme bivše Jugoslavije nije pokrenut nijedan sudski proces, ali je propaganda širena kao požar, a nitko u to vrijeme nije smio to negirati.
No, iako se danas zna istina, iako se zna način na koji su nastale te laži, one se i danas šire bez imalo grižnje savjesti, au tome, očito je, sudjeluje, svjesno ili zbog nemara i neznanja i Hrvatska radio televizija.
Na taj ozbiljan propust, na tu gnjusnu laž, reagirao je i Roman Leljak kratkom objavom: “Ovo je grozna laž”, napisao je Leljak
M. Marković/Foto:maxportal
Thompson danas je na Youtubeu objavio svoju novu pjesmu "Devedeset neke". S Nenadom Ninčevićem je koautor teksta, a…
U organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja u Vukovaru je danas provedena završna identifikacija 16 osoba nestalih…
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević komentirao je na konferenciji za medije odvjetnika Ante Nobila, koji ga…
Komentiraj