Nikolić je uz to dodao i da Bunjevci nisu nikakvi Hrvati, pa dakle ni hrvatska nacionalna manjina, koja bi u njegovoj zemlji imala određena zakonom zajamčena manjinska prava. Budući, dakle, da nisu Hrvati, nemaju razloga imati školske udžbenike na latinicu.
Od Tomislava Nikolića ništa drugo nismo ni očekivali. Četnik bio, četnik ostao. I pri tome se ne treba zavaravati ni njegovom predsjedničkom titulom, ni odijelima koja ga smještaju među uljuđenu gospodu.
Međutim, jesmo li u pravu ako nešto drugačiju, konkretniju rečenicu, stav i potez očekujemo od hrvatskog premijera Milanovića. Znajući da se u sve petlja, o svemu ima stav, sve može objasniti, svakome docira, i u ovom slučaju smo se nadali da bi mogao povući konkretan potez.
Ne samo uobičajenu ležernost u stilu da je njemu to jasno , da to shvaća i može objasniti na gotovo anegdotalan način, nego konkretan potez na što ga obvezuje Ustav Republike Hrvatske prema kojem je obvezan voditi računa o zaštiti interesa Hrvata izvan Hrvatske.
Kad treba zauzeti stav i stati u zaštitu hrvatskog življa s druge strane istočne granice, dobivamo niz nepovezanih rečenica i izostanak bilo kakvog političkog stava. Ni iz jedne rečenice koju je premijer izgovorio ne vidi se da je on svjestan da je Nikolićev potez politika asimilacije koja vodi prema gušenju nacionalnog identiteta bunjevačkih Hrvata.
Od predsjednika hrvatske Vlade nitko ne očekuje da zatvara granice i počne raditi popise osoba i tvrtki iz Srbije koje nisu poželjne u Hrvatskoj. Očekujemo da jasno i otvoreno zauzme poziciju i kaže da svaka nacionalna manjina ima pravo na očuvanje svog identiteta, da ima pravo izabrati ostati svoj, čuvati samobitnost, tradiciju i kulturu na vlastitim jeziku i pismu. I ne biti predsjedniku vlastite države sredstvo za političko razračunavanje
O poziciji bunjevačkih Hrvata redovito se prave paralele s položajem Srba u Hrvatskoj, osobito kad se govori o kulturnom identitetu i položaju srpske zajednice na području koje je bilo okupirano do Oluje, te u gradu Vukovaru i problemima vezanim za dvojezične natpise na državnim i javnim ustanovama.
Može se, naravno, o svemu govoriti, ali treba naglasiti jednu bitnu razliku. Bunjevački Hrvati nisu ratovali protiv zemlje u kojoj žive, nisu iza sebe ostavili pustoš i nesreću kao što su srpski teroristi učini u Hrvatskoj, naročito u Vukovaru. Hrvati u Vukovaru, i ostalim krajevima Hrvatske, i danas traže svoje nestale.
Djeca u školama s pretežito srpskom većinom u Hrvatskoj noviju povijest, razdoblje Domovinskog rata, uče iz knjiga koje su pisane samo za njih.
Paralele između bunjevačkih Hrvata u Vojvodini i Srba u Hrvatskoj, koja bi opravdala ćirilične udžbenike Tomislava Nikolića, jednostavno nema.
Od osobe s takom biografijom bilo što drugo osim primitivizma iluzorno je očekivati.
Međutim, nas u Hrvatskoj može žalostiti da hrvatski premijer Milanović na Nikolićeve poteze ne može ništa nego samo reći da to “nije pristojno”. I otići na Brijune i pijuckati vino s gostima iz regiona.
