General Glasnović time je ispalio prvu postizbornu salvu i pozvao se na najvažniju bolnu točku u Hrvatskoj od Oluje do danas.
Generale Glasnoviću, Ti i oni koji ti se pridruže, ući ćete u hrvatsku povijest rame uz rame s ratnim oslobodiocima hrvatske države. Protiv vas će se dignuti velike snage koje bi provedbom lustacije puno izgubile. Treba vam puno hrabrosti, puno snage, mudrost, Božja pomoć i velika i bezrezervna podrška naroda, na koju pozivam sve Hrvate, jer bez lustracije svi snovi o napretku su iluzija.
Ovo je zadnja šansa da se lustracija provede uredno, u okviru zakona i na miran i demokratski način. Ako se generalu Glasnoviću i njegovu pozivu stane na put, Hrvati neće predati svoju državu bez borbe niti baciti svoju sreću i budućnost svoje djece u jamu. Onda će lustraciju krenuti provoditi nevladine organizacije a to nikome nije u interesu.
U Hrvatskoj lustracija nikad nije provedena ali isto tako nikad nije sišla s dnevnog reda ogromnog broja Hrvata koji shvaćaju kolika je to rak rana na tijelu mlade hrvatske države, bolest koja stoji centralnim izvorom svih drugih bolesti koje lome hrvatsko tijelo.
Bez lustracije Hrvatska ne može odnijeti pobjedu niti na jednom polju, uključujući i tragičnu gospodarsku situaciju. Može se na čelo vlade staviti i najvećeg svjetskog eksperta u gospodarstvu, može se za ministra pravde staviti najpravednijeg čovjeka, može se za ministre unutarnjih i vanjskih poslova staviti najstručnije ljude ako ne bude najhrabrijih i najodanijih u Hrvatskoj koji će provesti lustraciju, među kojima prepoznajem generala Glasnovića, ništa od toga neće biti.
Ništa drugo neće pomoći jer iz pozadine konce povlači dobro umrežena, svuda rasprostranjena, solidno ukopana i pored svih stručnjaka, najstručnija struktura u Hrvatskoj, pored svih iskusnih ljudi, najiskusnija struktura u Hrvatskoj, koja iskustvo vuče iz stoljetne prakse, još od NKVD-a pa sve do SDB-a, s kojom se vlada stručnjaka neće moći nositi ako ljudi oboružani ljubavlju i hrabrošću, ne obračunaju s tim izvorom svega zla u Hrvatskoj.
Mnogi će lustraciju shvatiti kao čin osvete, kao naplatu za nepravede, kao ideološki obračun. Kad bi i bilo ljudi koji to tako vide, lustracija je isključivo čin nacionalnog spasa od propasti kojoj su već sasvim evidentno utrli put i tko to ne vidi ili je slijep ili mu do Hrvatske nije koliko pod nokat stane. Hrvatska se mora osloboditi zagrljaja jedne organizacije koja se iz službe na očuvanju jedne države bez prava na postojanje, pretvorila u kriminalnu organizaciju koja će srušiti državu, što se ne smije dozvoliti, ako je ovom narodu preživjeti u bespoštednom svijetu, bez simpatja za narode bez države. Najbolji primjer su narodi Kurda i Palestinaca koje se i danas, kao nekada Hrvatsku, razapinje a da za njih nitko nema suze u oku, kao što ju nije imao ni za Hrvatsku prije osamostaljenja.
Zar smo u samo 20 godina zaboravili? Zar ćemo stvarno dozvoliti da nam ona, u Jugoslaviji dobro uhljebljena manjina tuđinskih slugu i izdajica određuje povijest i u naše ime tumači kako nam je bilo bolje u tuđoj nego što će nam ikad biti u vlastitoj državi?
Ova situacija je nastala jednim plemenitim pothvatom poduzetim u cilju spasa našeg naroda. Njega je na razinu nacionalne ideologije podigao hrvatski svetac i mučenik Bruno Bušić a pod imenom nacionalnog izmirenja ili pomirbe, Hrvatskoj predstavio dr. Franjo Tuđman.
Plemenitost te ideje najbolje se može opisati mislima jednog hrvatskog generala iz jednog drugog rata. Njegova je obitelj za stare Jugoslavije stradavala od ruke srpskih vladara i njihovih hrvatskih slugu. Oca su mu ispred kuće mučili, ubili i bacili u podrum, da bi ga iduće jutro žena i mala djeca smrznutog unosili u kuću. Na dan proglašenja hrvatske države, otišao je grob svoga oca, kleknuo i zakleo se oprostiti svima za sva zla koja su mu nanijeli. Hrvatska je samostalnost postala zadovoljština i plaća za sve muke i patnje.
Oprostio je i ubojicama svog oca a onda su se digli oni koji koji Jugoslavije nisu mogli prežaliti – četnici koji su “oprostili” paljenjem, ubijanjem i silovanjem po Hercegovini, Lici, Kordunu i Banovini i partizani koji su “oprostili” Bleiburgom, Križnim putem i 50-godišnjim progonom i ubijanjima svih onih kojima je iz usta riječ “Hrvatska” izašla s prizvukom ljubavi.
Ipak, Hrvatska je u slobodu i samostalnost krenula s istim takvim oprostom. Dok se u Hrvatskoj osamostaljenje nije moglo ni spominjati, u emigraciji smo s Brunom Bušićem na čelu širili odeju pomirenja i oprosta svima, s tim da će zadvoljština za sve muke i patnje biti samostalna, napredna i sretna hrvatska država.
Bio sam urednik novina koje su ideju pomirenja širile svuda po svijetu, pazeći pritom čak i to da u svemu što govorimo, u svemu što pišemo, ne naglašavamo ništa što bi tim bivšim jugoslavenima, komunistima, bivšim partizanima i njihovim sljedbenicima moglo izgledati kao zapreka, kao kamen spoticaja, što bi ih moglo navesti na sumnju u naše iskrene namjere pomirenja. Osnovali smo ogranak našeg pokreta pod imenom “Andrija Hebrang”, kako bi i im otvorili hrvatska vrata, kako bi ih nagovorili da prigrle hrvatsku nezavisnost. Sve od 1972., prigrlili smo hrvatske komuniste, one koji su vjerovali u komunizam i one koji su se već razočarali: Savku, Tripala, Tuđmana i druge.
Toliki su nam kroz sve te godine zamjerali što ne naglašavamo NDH i ne spominjemo ustaški pokret osim kao povijesnu činjenicu. Taj čin odricanja i samozatajenja imao je za cilj stvoriti uvjete pod kojima će se Jugoslaviju srušiti i na njenim ruševinama uspostaviti hrvatsku državu koju će prigrliti svi Hrvati, sinovi ustaša i sinovi partizana.
Kad mi je 1991. Josip Perković u Zagrebu na jednom sastanku rekao da on, za mene zločinac, ubojica i krvnik hrvatskog naroda, cijeni moja dugogodišnja nastojanja ostvariti nacionalnu pomirbu, ja sam znao da će pomirba biti zloupotrijebljena. Znao sam i mogu se na sve što mi je sveto zakleti da sam znao, ali nisam smio nikome reći jer oko mene nije bilo nikoga tko bi mi povjerovao. Da sam to rekao javno, oni koji su hrvatsku voljeli kao i ja, razapeli bi me pod optužbom da rušim hrvatsku državu.
U “pomirenu” državu su se sjatili svi, oni koj su ju željeli, oni koji nisu i oni koji su ju mrzili. Ideja pomirbe je kroz aboliciju otvorila vrata ubojicama koji su za Jugoslaviju ubijali prije rata, koji su za Jugoslaviju ubijali za vrijeme rata, onima koji su ubijali za veliku Srbiju pa čak i onima koji su svojim postupcima Hrvatsku koštali tisuće života, poput Bude Lončara sa svojim embargom na oružje golorukom hrvatskom narodu.
Još je rat trajao a postalo je jasno da će pomirba biti izigrana. Osam stotina hrvatskih službenika udbe, jugoslavenski političari, njihovi potomci i sljedbenici su pojurili uhvatiti vlast. Predsjednik Tuđman se još u ratu našao opkoljen, u zatvorenim krugu kojemu je na čelu bio udbin seniorski tim Boljkovac, Manolić, Perković i velika skupina niže ranikiranih funkcionera i cijela vojska sljedbenika. Plan kako spasiti glavu pretvorili su u program kako zavladati državom.
Poslije toga, stvari su krenule onako kako su oni htjeli. Provedena je abolicija, zamišljena kao akt oprosta svima koji su se borili protiv Hrvatske ne uključujući one koji su počinili zločine. Provedena je tako da je svima oprošteno, uključujući i one koji su počinili zločine, čak i one koji su zločine počnili u Vukovaru na početku rata a i danas slobodno žive u Hrvatskoj. Abolirani su svi, čak i najnotorniji udbin profesionalni internacionalni egzekutor i ubojica Vinko Sindičić.
Raširili su krila i nije bilo snage koja će ih zaustaviti osim branitelja, koje je trebalo na brzinu neutralizirati. Poduzeto je sve što je moguće bilo da se uništi snagu koja je imala i moć i legitimitet zaustaviti taj proces, političkim i kriminalnim sredstvima okupirati državu koja je vojnim operacijama oslobođena. Masovna umirovljenja i trpanje u mnogobrojne, međusobno suprotstavljene veteranske udruge je bio početak. Eliminacijom generala, aktom Stipe Mesića 2000. godine, završila je operacija uništenja posljednje snage koja je mogla zaustaviti proces potpune okupacije. Umjesto zločinaca i neprijatelja hrvatskog naroda sa stažom dugim cijeli njihov život, nastupila su hapšenja branitelja, uključujući i najslavnije među njima, Gotovine, Norca i drugih, da se zabije glogov kolac u grob nacionalng izmirenja, da se svima dade do znanja da je završio poredak pobjede i da je Oluja značila dobivenu bitku ali ne i dobiven rat i rat je nastavljen drugim sredstvima.
Isprva u rukovodstvu izvršne vlasti i obavještajne zajednice, raširili su se svuda, u sudstvo, u medije, u gospodarstvo i financije i tamo ostali do današnjih dana.
Danas general Glasnović otvoreno poziva, da se sa 20 godina zakašnjenja provede lustacija, da se Hrvatsku izvuče iz ralja pohlepne, korumpirane i kriminalizirane hobornice, nastale infiltracijom Hrvatskoj suprotstavljene klike jugoslavenske državne mafije, koja je iskoristila prostor otvoren idejom pomirbe, uzurpirala vlast u Hrvatskoj, obrstila i prouzročila opće osiromašenje, moralnu degradaciju, masovno iseljavanje, korupciju, izdaju i veleizdaju, neodgovorno zaduživanje a onda krađu posuđenog novca i ostavila sve to osiromašenom i obespravljenom narodu da vrati i glavnicu i kamate.
General Glasnović poziva na lustraciju jer znade da sve dok u Hrvatskoj postoji paralelna vlast u formi te mafije, ni najveći svjetski gospodarski ekspert, niti itko drugi na čelu države neće moći unaprijediti Hrvatsku dok se sjeme ovog zla, lustracijom ne istrijebi iz Hrvatske, ne iz osvete, ne iz naplate, ne iz zadovoljstva, ne iz inata, nego iz gole potrebe da bi se moglo opstati, živjeti, napredovati i ostvariti sreću svakome tko ju želi ostvarivati i svima zajedno u slobodnoj samostalnoj, suverenoj i jedinoj mogućoj domovini svih Hrvata.
Vidim da neki već pitaju, zašto početi u HDZ-u, zašto je u SDP-u, HNS-u i među onima koji su izgubili izbore. General Glasnović je dobrovoljno postao saborskim kandidatom na listi HDZ-a, jer vjeruje da se kroz vlast koju ostvare, može provesti lustraciju a onaj koji nije najprije lustrirao sebe, ne može lustrirati druge. Onaj koji se nije obratio ne može obraćati druge, onaj koji nije skočio s mosta ne može pozivati druge da i oni skaču.
Lustracija ne može biti predmet međustranačkog obračuna, niti može biti predmetom ideološke, vjerske ili bilo koje druge borbe, već mora biti svenacionalna i sveobuhvatna. To zlo je vrsta malignog raka, kojemu svaka pa i zadnja inficirana stanica mora biti uklonjena, jer ako išta ostane, ponovo će se raširiti u metastaze.
Generale Glasnoviću, ti i oni koji ti se pridruže ući ćete u hrvatsku povijest rame uz rame s ratnim oslobodiocima hrvatske države. Protiv vas će se dignuti velike snage koje bi provodom lustacije puno izgubile. Treba vam puno hrabrosti, puno snage, mudrost, božja pomoć i velika i bez rezervna podrška naroda, na koju pozivam sve Hrvate, jer bez lustracije svi snovi o napretku su iluzija.
Ovo je zadnja šansa da se lustracija provede uredno, u okviru zakona i na miran i demokratski način. Ako se generalu Glasnoviću i njegovu pozivu stane na put, Hrvati neće predati svoju državu bez borbe niti baciti svoju sreću i budućnost svoje djece u jamu. Onda će lustaciju krenuti provoditi nevladine organizacije a to nikome nije u interesu. Hrvatsko pravo na samostalnost, život, napredak i ostvarivanje sreće nije samo demokratsko nego i prirodno, opće, ljudsko i Božje i nema nitko legitimiteta ovom narodu uskratiti ta prava, glasanjem ili bez glasanja.
Naše hrvatsko državno pravo leži na tisućljetnim temeljima, na hrvatskom tlu posijanom kostima junaka i na hrvatskoj krvi koja teče u našim žilama.
Foto: Zora Stanić/Tomislavcity
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš, koji je u istražnom zatvoru zbog sumnje na korupciju u…
Domagoj Juričić, nekadašnji predstojnik ureda Kolinde Grabar-Kitarović, je u podcastu Krešendo Nove tv ispričao kako je…
Dragan Marković Palma preminuo je u 65. godini nakon kratke bolesti. Osebujni bivši gradonačelnik Jagodine…
Komentiraj