Eksperti Kemijskoga odjela svjetski glasovitoga Sveučilišta “La Sapienza” u Rimu pod vodstvom dr. Enrica Cardellija i Medicinskog instituta istoga sveučilišta pod vodstvom dr. Luise Costamagne objavili su 29. siječnja 1996. službene rezultate analize Stepinčeve tkanine, tkiva i kostiju. U svima njima u određenim su postotcima pronađeni kamdij, arsen, krom i olovo.
Piše: Tomislav Vuković
Doista je nevjerojatna moć medija: na razini pojedinca mogu u trenutku “pokopati“ živoga čovjeka, uništiti mu obiteljski i poslovni život, proglasiti ga krivcem prije sudske presude i sl., ali jednako tako bilo koju mizeriju ljudske vrste uzdići na pijedestal političke, znanstvene, estradne, novinarske ili bilo koje druge veličine. Na razini kolektiviteta mogu državu proglasiti ustašoidnom, cijeli narod genocidnim, vjersku zajednicu retrogradnom, bilo koju udrugu fašistoidnom i sl., ali jednako tako drugi narod «nebeskim“, strukture bilo kojega totalitarnog režima humanitarnom organizacijom, udrugu koja je zatirala svaku pomisao na državnu samostalnost staviti u temelje državnosti i dr.
Stari udbaš i lažov „ante portas“!
Zbog tih gotovo nevjerojatnih mogućnosti medijskih „ribara ljudskih duša“ i današnja bi se Hrvatska mogla usporediti s Rimskim Carstvom s početka 3. stoljeća prije Krista, unatoč gotovo baš svim društvenim, političkim, gospodarskim i drugim različitostima.
Naime, kao što su glasnici g. 216. pr. Kr., nakon pobjede kartaškoga vojskovođe Hanibala kod Kane nad rimskim postrojbama, panično širili glasine među Rimljanima “Hanibal ante portas!”, tako i danas medijski glasnici, najavljujući objavljivanje memoarskih zapisa nekadašnjega visokopozicioniranoga udbaša, poručuju hrvatskoj javnosti: “Josip Manolić ante portas!”.
Kao što se nekada shizofrenično ozračje uvuklo u rimsko društvo, u kojemu je latinska poslovica značila: „Prijeti nam velika opasnost!“, tako je ono preplavilo i današnje hrvatsko društvo zbog najavljene objave njegove memoarske knjige: “Politika i domovina: moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku”.
Međutim, potrebno je, uspoređujući Hanibala i Manolića, odmah istaknuti kako iscrpljeni Hanibal, koji je pretrpio velike gubitke na bojnome polju, nije imao snage krenuti u vojno osvajanje Rima, tako se ni Manolić, potrošeni sluga komunističkoga totalitarizma, koji je dugi niz godina bio u službi proganjanja, zatvaranja i likvidacije brojnih hrvatskih domoljuba i rodoljuba, ne će pretvoriti u vjerodostojnoga prokazatelja svih nekadašnjih udbaša.
Jer bio bi npr. logički salto mortale pridavati mjerodavnu važnost njegovim sjećanjima i tumačenju povijesnih zbivanja (u biti pranju vlastite savjesti i uljepšavanju vlastitog lika i djela) bez relevantnih dokumenata, koji su, također, zasigurno, pomno selekcionirani i probrani za objavljivanje. Knjiga će, zasigurno, što najavljuje i feljton u Jutarnjemu listu izazvati brojne “kontroverze i polemike na hrvatskoj političkoj sceni”.
Manolić: “Kuharić, Kustić, Batelja… lažu”
No, za početak dobro je zaustaviti se barem na jednoj njegovoj tvrdnji objavljenoj kao “ekskluzivnoj”, koja je svojevrsna paradigma mnoštva drugih njegovih memoarskih tvrdnji, u br. od 9. srpnja pod naslovom: “Agent Udbe služio je misu sa Stepincem u Lepoglavi”.
Govoreći o osuđenome zagrebačkom nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu zatočenome u lepoglavskom zatvoru, kategorički, samouvjereno, prepotentno i, zapravo, optužujuće izjavljuje: “Oni koji govore da je bio trovan u zatvoru u Lepoglavi, lažu”, spominjući u nastavku, između ostalih, poimence zagrebačkoga nadbiskupa Franju Kuharića i postulatora kauze mons. Jurja Batelju te kasnije “nazovisvjedoke”, među kojima je svojedobno bio i glavni urednik “Glas Koncila” Živko Kustić, koji „sve do današnjeg dana ponavljaju u novom kontekstu… da je kardinal trovan ili zračen, ignorirajući mišljenja i dijagnoze medicinskih stručnjaka…“.
I tako vječni lažov (što će se u nastavku odmah dokazati) Josip Manolić optužuje za laž blagoga kardinala svetačkog života Kuharića, neumornoga i nadasve poštenoga znanstvenika dr. Batelju te neponovljivoga novinara Kustića, kojemu su profesionalnost i etičnost bili lice i naličje istoga posla.
Rimska „La Sapienza“ laže?
Naime, za razliku od liječničke ekipe u Hrvatskoj, strogo kontrolirane od onodobnih komunističkih vlastodržaca, čiji članovi nisu mogli ni pomisliti da bi liječili već očito bolesnoga nadbiskupa Stepinca bez suglasnosti „druga“ Manolića (o tome postoji dokumentacija u Hrvatskome državnom arhivu, koja sigurno nije našla mjesto u njegovim memoarima), medicinski su stručnjaci u inozemstvu bili potpuno neovisni od bilo koje državne ideologije i partije!
Tako su daleko od jugoslavenskoga i hrvatskoga Centralnog komiteta Saveza komunista, Službe državne sigurnosti, Odjela za izvršenje kaznenih sankcija Sekretarijata za unutarnje poslove i sličnih državnih službi zaduženih za nadziranje i provođenje demokracije, političkoga pluralizma, zaštitu ljudskih prava i slobode govora, eksperti Kemijskoga odjela svjetski glasovitoga Sveučilišta „La Sapienza“ u Rimu pod vodstvom dr. Enrica Cardellija i Medicinskoga instituta istoga sveučilišta pod vodstvom dr. Luise Costamagne službeno objavili 29. siječnja 1996. zajedničke rezultate analize Stepinčeve tkanine, tkiva i kostiju.
Kao što je to obznanio dr. Batelja, u svima njima u određenim su postotcima pronađeni kamdij, arsen, krom i olovo. Svi ti nalazi, uz ostalo, upućuju samo na jedno – Josip Manolić je lažov!
“Od Ozne sam dobio specijalan otrov!”
Osim toga, iz Austrije je hrvatskome svećeniku u Vatikanu 20. rujna 1984. poslano pismo sljedećega sadržaja:
“Dužnost mi nalaže da Vam se javim, kako to možda ne bi ostalo nerazjašnjeno. Nisam siguran znade li se istina o uzroku, odnosno točnoj dijagnozi bolesti i uzroku smrti našega dragog kardinala Stepinca.
Slučajnost me je dovela u prisilno društvo s onim osobama s kojima se ne družim. Većina nazočnih bila je dobro alkoholizirana pa su se ‘drugovi borci’ međusobno hvalili. Pričali su tko je gdje, kada i kako ubijao, strijeljao, palio i žario tijekom 2. svjetskoga rata u našoj dragoj domovini Hrvatskoj.
Na red je došao drug Masle Vinko (radi u zagrebačkome poduzeću…), žena mu radi u … u Zagrebu. ‘Drugovi ja sam od svih vas najviše zaslužan. Ja sam dobio zadatak da otrujem ratnoga zločinca Stepinca. Od naših specijalista liječnika Ozne dobio sam specijalan otrov i osobno ga stavljao u njegovu hranu. Otrov je kumulativan i nije djelovao dok je Stepinac bio kod nas. Učinak je počeo kad je bio u Krašiću. Nitko nije mogao ustanoviti od svjetskih liječnika da je zločinac Stepinac otrovan i da je zbog toga morao umrijeti te da ga nijedna liječnička ekipa spasiti nije mogla.’ Mnogi naši znaju za navedeno, no da se ne zaboravi, da nas što više to zna, kako bi ubojicu Masla Vinka, ako ga dragi Bog prije nas ne presudi – na dan oslobođenja naše drage Domovine Hrvatske – hrvatski narod, mogao optužiti i sud (redovan) suditi i presuditi – prema njegovim ‘zaslugama’ u ratu i nakon završetka rata 1941. – 1945. Dobro je katkad biti i u ‘društvu“ vragova’, da se čuje njihova rasprava.“
Vinko Masle, prvotnoga prezimena Budimir, rođen je 21. siječnja 1927. u Sinju, stanovao je na zagrebačkoj Peščenici, a umro je 4. travnja 1994.
Ponosan na „osjetljivu partijsku zadaću“
Drugi svjedok, umirovljeni djelatnik hrvatske obavještajne službe, Zoran Kotnik svojedobno je posvjedočio “Glasu Koncila” o povezanosti njegova tetka Rifata Pašića s nadbiskupom Stepincem: „On je često dolazio k nama i posjećivao našu obitelj te je uvijek, sjećam se, sa silnom velikom mržnjom govorio o Crkvi i svećenstvu, što je mojoj mami i baki Štefici Sonnberg kao pobožnim vjernicama bilo neugodno slušati. Svađao se i žestoko s mojim ocem, koji je ne samo imao drukčiju sliku o poslijeratnim zbivanjima od Rifata, nego je na vlastitu odgovornost čak i spašavao ljude iz kolona smrti. T
ako sam jednom prigodom osobno slušao kako se hvalio da je u više navrata bio u lepoglavskome zatvoru i da je sudjelovao u trovanju zagrebačkoga nadbiskupa. Nije iznosio pojedinosti kada je to točno bilo, kako ili na koji način, ali isticao je kako je ponosan što je baš njemu bila povjerena tako osjetljiva partijska zadaća. Bio je toliko arogantan i samouvjeren u svoju moć da kod njega nije bilo ni straha ni opreza.“ („Moj tetak Rifat Pašić trovao je nadbiskupa Stepinca“, „Glas Koncila“, 2. listopad 2011. str. 15.).
Rifat Pašić rođen je 22. kolovoza u Banjoj Luci, stanovao je na zagrebačkome Medveščaku, preminuo je, najvjerojatnije, g. 2006.
Hanibal i njegovi slonovi
Donekle je razumljivo Manolićevo pisanje memoara, koji sa znanstvenoga motrišta i ne bi u normalnoj i zdravoj kritičkoj javnosti trebali imati neku veliku vrijednost jer je riječ, kao što je već rečeno, o osobnome tumačenju povijesnih likova i zbivanja, objavi samo selektiranih dokumenata s očekivanim ciljem stvaranja vlastite pozitivne uloge u njima (jednako kao što bi bili i objavljeni memoari: Pola Pota, Josipa Broza Tita, Kim Il-sunga, Sime Dubajića, Budimira Lončara, Josifa Vasirionoviča Staljina, Aleksandra Rankovića, Nicolaea Ceauşescua , Jakova Blaževića, Ratka Mladića i ostalih osvjedočenih humanista novije svjetske i hrvatske povijesti).
Tako se, čitajući prvih nekoliko nastavaka iz Manolićevih tekstova, nameće zaključak kako je utamničenome nadbiskupu Stepincu, zapravo, bilo dobro da je bio zatočen po naredbi „najvećeg sina svih naroda i narodnosti“, kako mu je tamnici bilo jednako ugodno kao u njegovim kaptolskim odajama, kako je imao široku slobodu, svekoliku skrb i sve moguće privilegije te je njegov „lepoglavski period“ bio gotovo slučajna, bezazlena i dobronamjerna odluka blagonaklonih komunističkih vlastodržaca.
Istrošeni i odbačeni Perica Jurić
No sami po sebi svi spomenuti „memoaristi“ i nisu problem suvremenoga hrvatskog društva, nego je mnogo veći, zapravo gorući, problem – koje ih zakulisne društvene skupine nastoje nametnuti kao mjerodavne? Koji su to hrvatski (politički i medijski) centri moći koji će nekadašnjemu djelatniku Udbe, jednome od najmoćnijih njezinih čelnika, dati uopće pravo upirati prstom na suradnike Udbe, vječnome „muljatoru“ i lažovu da proziva bilo kojega hrvatskog građanina da laže zbog neslaganja s njegovim lažima?
Na žalost, takve su namjere već godinama prisutne u hrvatskoj javnosti, počevši od oronulih partizana i „antifašista“ predvođenih bivšim predsjednicima Stjepanom Mesićem i Ivom Josipovićem, koji se predstavljaju utemeljiteljima sadašnje samostalne hrvatske države (bilo bi dobro da predoče barem jedan jedini dokument u kojem se bilo koji nekadašnji općinski, pokrajinski, republički i savezni Subnor zalagao za hrvatsku državnu samostalnost).
Na kraju, da ne bi bio povrijeđen kartaški vojskovođa Hanibal Barka usporedbom s jugoslavenskim (hrvatskim) udbašem i lažovom Josipom Manolićem, potrebno je reći da se prvi spomenuti smatra jednim od najsposobnijih vojskovođa u povijesti.
Drugi bi (slikovito) mogao biti tek Hanibalov slon koji je uspješno, unatoč oštroj zimi, „prešao Alpe“, prilagođavajući se svim novim klimatsko-društvenim uvjetima skupa sa svojim trabantima, koji su mu zdušno pomagali da dođe do velikog broja povijesnih dokumenata za memoare, među kojima se posebno iskazao politički istrošeni i već dulje vrijeme u javnosti irelevantan bivši njegov pomoćnik – Perica Jurić.
T. Vuković/Hrvatski tjednik/foto:Arhiv
