Moody’sovo smanjenje kreditnog rejtinga Hrvatske je u očitoj vezi s inzistiranjem zastupnika Mosta da se o izvješću HNB-a glasa o prihvaćanju ili ne prihvaćanju, umjesto da ga se samo primi na znanje.
Naime, ne prihvaćanje izvještaja HNB-a otvara pitanje smjene vodstva HNB-a. Dakle očito je da je Moody’s stao u zaštitu sadašnje uprave HNB-a i njihove tvrde politike nepromjenjivog tečaja, ali i brojnih drugih elemenata monetarne politike kao što je odnos prema bankama, valutna klauzula itd.
Vidljivo je to iz potpuno neuobičajenog komentara te agencije u kojem zastupnike Mosta smatra neiskusnim na razini središnje vlade što, kako kažu, pojačava rizik da nova vlada neće biti u mogućnosti zadržati podršku u parlamentu za ekonomske i fiskalne reforme.
Dakle, inzistira se na provođenju fiskalnih i ekonomskih reformi, a o monetarnoj reformi ni slova. To u prijevodu znači, smanjivanje potrošnje. Dakle, prije ili poslije na red će doći smanjivanje plaća i otpuštanja u javnom sektoru, mirovine, razna socijalna davanja, štednje u zdravstvu odnosno poskupljenje participacija, školstvo, porez na nekretnine itd.
Nije uobičajeno da se te rejting agencije bave unutarnjim političkim analizama, pogotovo ne ovakvim ocjenama nečije političke sposobnosti kao što je slučaj u ovom izvještaju prema zastupnicima Mosta koji su u petak napustili zasjedanje Sabora. Pogotovo ne ovako promptno, da već slijedeći dan Moody’s ruši kreditni rejting Hrvatskoj.
Očito je Most iskočio s platforme koju je Orešković dogovorio s europskim financijašima. Očito je to iskakanje stvorilo nervozu pa tako i reakciju međunarodnog financijskog kapitala. Očito je ovakav HNB u funkciji zaštite financijskih interesa europskih bankara. Drugim riječima, to znači da je Most pogodio u sridu kada je otvorio temu monetarne reforme, a što HNB brani kao Rusi Staljingrad – do posljednjeg čovjeka.
Kriza u Hrvatskoj je generirana upravo potezima monetarne politike kada je 1994. godine nakon zamrzavanja tečaja na 4,44 kune prema jednoj njemačkoj marki, kuna umjetno ojačala upravo zahvaljujući intervenciji HNB-a na 3,7 prema njemačkoj marki. Posljedica te odluke je bila da je proizvodnja u Hrvatskoj pa tako i izvoz postao preskup stranim kupcima, a uvoz je postao jeftin.
To je vrlo jednostavna računica. Jer tom je promjenom tečaja sva roba iz uvoza u trenutku postala dvadeset posto jeftinija, a sva roba koju je Hrvatska izvozila je postala dvadeset posto skuplja. Primjerice, tanker koji je hrvatsko brodogradilište gradilo po cijeni od 44 milijuna kuna u njemačkim je markama vrijedio 10 milijuna. Nakon promjene tečaja taj je tanker i dalje koštao 44 milijuna kuna, ali je to u njemačkim markama bilo 12 milijuna DEM-a. Dakle taj je tanker prestao biti konkurentan na svjetskom tržištu, postao je skup i nitko ga više nije htio kupovati. Slično je i s uvozom. Primjerice paradajz iz Italije koji je koštao 1 DEM u kunama je to bili 4,4 kune. Nakon promjene tečaja taj je paradajz pojeftinio na 3,7 kune i bio je konkurentniji od domaćeg. Posljedica je bila da su domaći uzgajivači paradajza propali jer nisu imali kupce za svoj ‘skupi’ proizvod.
Slična je situacija bila s proizvođačima bilo čega u Hrvatskoj. Taj potez HNB-a iz 1994. godine je bacio hrvatsko gospodarstvo na koljena, uništio poljoprivredu, tekstilnu industriju, metalurgiju, brodogradnju, i cijeli niz proizvodnih grana koje su u Hrvatskoj postojale do prije dvadesetak godina. Druga izravna posljedica te promjene tečaja jest bila pretvaranje Hrvatske u uvoznički eldorado i meku za brojne strane trgovačke lance koji su na svakom koraku otvorili svoje velike prodajne centre, u kojima se prodaje jeftina strana roba i koji su uništili domaću ‘skupu’ proizvodnju.
Kako bi Hrvati mogli kupovati u tim trgovačkim centrima bilo je potrebno dati im kredite. Tako je već krajem devedesetih počelo hiper zaduživanje građanstva i firmi. Otvorile su se brojne kreditne linije pretežito stranih banaka. Njihov je trajni interes stabilni i nepromjenjivi tečaj kako bi zaštitili svoje kreditne aranžmane. Naime, u takvim slučajevima uvijek postoji opasnost da država promjeni tečaj svoje valute pa se zato primjenjuje instrument valutne klauzule. Jer da je HNB ukinuo valutnu klauzulu, mogao je promjenom tečaja olakšati građanima teret kredita, a u tom bi slučaju banke koje su posudile novac izgubile zaradu. Jer ako se netko zadužio u banci na kredit od 750 tisuća kuna što iznosi 100 tisuća eura, promjenom tečaja na, recimo, 10 kuna prema jednom euru taj bi kredit iznos 75 tisuća eura. Računica je jednostavna, banka bi izgubila. A da se to ne dogodi uveden je mehanizam valutne klauzule.
Rješenje krize se uvijek nalazi u njenom začetku, nasatajnju, a to je ova intervencija monetarnih vlasti, odnosno HNB-a u tečaj 1994. godine. Tu je i niz odluka HNB-a kojima je kasnije pogodovano stranim komercijalnim bankama u Hrvatskoj. Promjena tečaja kune i povratak na prirodnu razinu, realan omjer iz 1994. godine, koji bi potom trebalo uvećati za godišnju inflaciju, po tom bi izračunu danas jedan euro trebo vrijediti najmanje deset do dvanaest kuna. Takva bi odluka za kratko vrijeme pokrenula proizvodnju i izvoz u Hrvatskoj, a u trenutku bi uvozna roba postala višestruko skupa te bi na taj način i negativna bilanca, dvostruko veći uvoz prema izvozu, bila promijenjena. Veći uvoz od izvoza pretpostavlja stalno zaduživanje jer se više troši, nego što se zarađuje.
Upravo je to ono što Mostov Ivan Lovrinović, pokušava inicirati u Saboru, promjena politike HNB-a.
Sličnog su mišljenja i neki drugi ekonomisti poput Gorana Marića, Drage Jakovčevića, Slavka Kulića i dr. Oni zamjeraju politici HNB-a što je ovakvom tvrdom i nepromjenjivom monetarnom politikom bila u službi interesa stranih financijaša, stranih banaka i velikih trgovačkih lanaca, a ne razvoja domaćeg gospodarstva. Sad je vidljivo da za to HNB ima potporu međunarodnog kapitala, koji preko svojih rejting agencija šalje packe upozorenja. Poruka glasi: ‘pustite na miru HNB da radi onako kao i do sada’.
Dakle izvještaj o radu HNB-a primiti na znanje, a ne o njemu raspravljati i ne prihvatiti ga. HNB je očito postao veleposlanstvo moćnih svjetskih bankarskih lobija kojemu je zadatak štititi njihove investicije i pretvoriti Hrvatsku u njihovu robovsku latifundiju. Takav HNB koji govori u ime stranih gospodara najveći je grobar hrvatskog gospodarstva, standarda, razvoja, a u konačnici gospodarskog suvereniteta i slobode ove države.
Nešto od takvih promjena monetarne politike je Orban izveo u Mađarskoj. Bili su ga zbog toga napali bankarski lobiji i prijetili da će zatvoriti svoje ispostave i napustiti Mađarsku. On im je elegantno ponudio pomoć u seljenje, ali ni jedna banka nije otišla iz Mađarske. I ne samo to nego se u Mađarskoj danas živi bolje nego prije pet godina.
