“Tijekom ožujka ćemo voditi računa da se na područjima RH gdje su skoncentirirani pripadnici nacionalnih manjina da i popisivači dolaze iz reda nacionalnih manjina” rekao je šef kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić.
Zato su zastupnici nacionalnih manjina sudjelovali u glasovanju, održali potreban kvorum i, bez obzira što njihov ( Pupovčev amandman) nije prošao, postigli što oni ( Pupovac) želi.
Plenković je pokazao umijeće vladanja još jednom, premošćujući iznimno opasan problem, prebacujući nadležnost Sabora na Vladu, gdje nema disonantnih tonova, a to mu je prije svih opet, po tko zna koji put omogućila unutarstranačka i saborska oporba, koja se, bar ova saborska i nacionalne pjenila na posve nebitnim pitanjima, bez da je itko živ i progovorio o dramatično podmukloj pozadini manjinskog (Pupovčevog) amandmana, odnosno dva amandmana s jednim zahtjevom.
Naime, baš nitko u naizgled dramatičnoj raspravi u Saboru, punoj povišenih tonova i opomena, nije upro prstom u golemu stratešku opasnost, koju za nacionalnu sigurnost hrvatskog naroda, nose Pupovčevevi amandmani,
To samo pokazuje još jednom zašto Plenković može raditi što hoće, zašto Pupovac može što želi, to opet sve opasnije pokazuje zašto je strahovito opasan presedan s političkim ekskluzivitetom nacionalnih manjina u Saboru i kako po uzoru na ponašanje Pupovčevih Srba u Hrvatskoj, sve ostale manjine u političkom smislu postaju dezintegrirajući politički faktori.
Nemaju naime razloga mirno gledati kako se na raspadajućoj državnosti jedino hrane Pupovčevi Srbi, pa se ljudi, kad ih već država potiče na to, ponašaju prirodno i nastoje zagristi slasniji zalogaj, za sebe, svoje manjine i za eventualne politike susjednih nacionalnih, a ozbiljnih država.
Proces dezintegracije Hrvatske juri punom brzinom.
Obavezujućom uputom Vlade Republike Hrvatske, koja čisto zanatski neće biti u suprotnosti s usvojenim Zakonom, nego će ga dopunjavati, Plenković je dobio mogućnost da uoči stranačkih izbora izbjegne posrnuće pred Pupovčevim zahtjevima i članstvom, Pupovcu je garantirao zaobilazno ispunjavanje svih zahtjeva, omogućio mu da u Saboru glumi nezadovoljstvo glasovanjem protiv, sebi je tim kupio glasove neukog dijela članstva, jer, eto, nije popustio Pupovau, a Hrvatskoj još jednom donio programiranu eksploziju u vremenu kada ga osobno ili karijerno ta eksplozija neće uzdrmati. Razornu eksploziju, čije će posljedice osjećati unuci današnje generacije Hrvata.
Odavno sam se prestao čuditi kako dubinsku i zloćudnu narav Pupovčevih ozbiljnih zahtjeva i skretničarskih javnih igrokaza ne razumiju Petrov, Grmoja ili dobri tribun Bulj, kako to ne razumiju Zekanović ili Hasanbegović, jer su i u ovoj raspravi pokazali da ne razumiju razornu bit i, čak i kad su podizali viku i dreku, činili su to radi parade, dojma o samome sebi i svojoj oporbenosti, svodeći oporbenost na animozitet prema Plenkoviću i njegovim ljudima, bez minimuma shvaćanja opasne igre iza površinskog spektakla.
Jedino još uvijek ne razumijem kako ovu opasnu pozadinu, s izbjegavanjem amandmana i prebacivanjem odgovornosti na Vladu i njene obvezujuće direktive, ne razumiju oporbenjaci u HDZ-u, ali još pogubnije, kako toliki akademci i intelektualci koji imaju pristup medijima ne progovore o ovoj strateškoj destrukciji.
Taj rukopis je postao toliko kroničan i vidljiv da uistinu treba biti potpuno slijep pa ne vidjeti o čemu se radi.
Jer, ako Plenković pobjedi na parlamentarnim izborima, nema sumnje da će direktivom dati Pupovcu pravo na manjinske popisivače pripadnicima manjina, što izravno znači između ostalog, pravo na stvaranje nove regrutne evidencije srpske destruktivne politike prema Hrvatskoj u samoj Hrvatskoj. To je stvaranje ljudskih pretpostavki za sve modele imperijalne politike, od agenturnog djelovanja, izazivanja incidenata do eventualne oružane pobune i agresije. O tome se naime radi u ovom zahtjevu.
Ako Bernardić i njegovi pobjede, smije li itko sumnjati da će biti isto?
Ako Škoro i skupine aktualnih stvarnih i navodnih nacionalnih opozicionara bude u sastavu vladajuće većine, može li netko nakon toga što zadnjih nekoliko dana nisu skužili o čemu se radi, niti pokušali progovoriti o tome, vjerovati da će spriječiti Pupovčevu, bošnjačku i svaku drugu regrutaciju po Hrvatskoj?
Kako će spriječiti nešto što ne vide i o čemu nemaju, očito ni veze ni interesa.
Jedina politička stranka, jedini političar, koji je uočio o čemu se radi i koji se izravno izjasnio o tome bio je Anto Đapić, inače “grobar pravaštva” za današnje “suverenističke” lumene u Hrvatskoj, koji svoje neznanje i komplekse liječe drekom na javnoj sceni, sudjelujući svojim idiotizmom, naivnošću i karijernom beskrupuloznošću u zakopavanju Hrvatske a ne pravaštva.
I nastojeći pod svaku cijenu spriječiti razvoj boljih inicijativa od sebe samih, makar crkla Hrvatska.
