Marko Ljubić: Zašto ne podržavam prijedlog Andrije Mikulića o uklanjanju Trga maršala Tita

INICIJATIVA Andrije Mikulića, predsjednika zagrebačke organizacije HDZ-a, člana predsjedništva HDZ-a i saborskog zastupnika o uklanjanju imena Maršala Tita sa zagrebačkoga Trga, je specifična po mnogočemu, piše Marko Ljubić za narod.hr

Prvo, dolazi u vrlo delikatnom trenutku duboke zabrinutosti i još većih očekivanja od aktualnog državnog vrha, prije svega od Andreja Plenkovića i njegove Vlade, da se konačno otpočne s toliko nužnim promjenama u samome srcu hrvatske države i koja iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec i iz prigode u prigodu doživljava posrtaj za posrtajem.

Drugo, dolazi u trenutku kada još uvijek, ne toliko u javnosti zbog prirode zapuštenih medija i praktično potpune kontrole nad njima, u dubinama hrvatskoga društva tinja golemo nezadovoljstvo prvim političkim postupcima Andreja Plenkovića u kadroviranju na državnoj razini.

Treće, upravo najnoviji udar, prije svega velikosrpske politike koju je kao svoju priliku iskoristila i bošnjačka oligarhija u Sarajevu, na hrvatski ponos i samopoštovanje, ali još opasnije na same temelje suvremene hrvatske države, ciljani su radi razbuktavanja toga realnoga nezadovoljstva u Hrvatskoj.

Jednim dijelom je velikosrpska i bošnjačka akcija uspjela, a bojim se da je Mikulićeva inicijativa upravo znak da Vlada nema jasan odgovor na taj izazov.

Srbovanje koje Milorad Pupovac nameće u kontinuitetu, jest četvrta činjenica, koja u ovome trenutku stavlja na teške kušnje Andreja Plenkovića, jer Pupovac upravo na konzistentnoj crti srbijanskoga udara na hrvatski ponos i temelje državnosti, neće ublažiti svoje zahtjeve za eklatantnom verifikacijom velikosrpske politike u Zagrebu, nego upravo suprotno.

Ako tome svemu dodamo antifa spektar, koji se nikada i nikako neće umiriti žrtvom, ne samo Hasanbegovića, nego stotina Hasanbegovića, jer je to takva platforma koja ne smije niti može stati u kreiranju negativne društvene klime i totalitarnih namjera, stvari postaju jasnije. Antifašistička platforma i pokret bi se ugasili po definiciji istoga trenutka bez otkrivanja novih „opasnosti“ za civilno društvo u hrvatskom navodnom ekstremizmu, pa je potpuno sigurno, a Plenković to mora znati, da s takvom platformom nema koegzistencije, izuzev ako je njihova egzistencija i poredak mjera svih ostalih vrednota.

Jasno je, dakle, da inicijativa Andrije Mikulića nije samo usmjerena na naglo otkrivanje epohalne društvene, civilizacijske i konačno proeuropske štetnosti postojanja trga s Titovim imenom usred Zagreba, nego da nosi sobom čitav kontekst realnih pitanja i ciljeva.

Bojim se stoga da je njegova inicijativa smišljena banalizacija svih tih realnih pitanja i problema.

Mikulić, iako ima visoki status u hrvatskoj politici preko statusa u HDZ-u, nije kreator politike i to je jasno svakome tko prati rad tog čovjeka. Nikada nije bio, nikada neće biti. Kreatori nikada ne potežu i provode najniže tipove udara na ljude, kao što je on uradio Miri Bulju u prošlom sazivu Sabora.

Otkud najedanput onda takva inicijativa i je li ona vrijedna poštovanja?

Nije. Uopće nije vrijedna poštovanja iz nekoliko razloga, a u svojoj stvarnoj esenciji može biti samo dodatna reafirmacija stvarnoga zloduha „druga Tita“ u Hrvatskoj. O Titu ne može odlučivati Zagreb, niti bilo tko izvan ukupnog hrvatskog naroda, a dajući Milanu Bandiću i antifama priliku da se o tome izjašnjavaju Zagrepčani na referendumu, zapravo Mikulić izlaže hrvatski narod realnoj opasnosti da silno zarobljeni Zagreb sedamdesetogodišnjom antifašizacijom, koja se vidi zorno na svim parlamentarnim i gradskim izborima, donese katastrofalnu odluku u ime teško ranjenoga hrvatskoga naroda i trajno legalizira – zloduh u samome srcu nacije.

Pitanje Tita nije nikako pitanje odnosa prema jednom čovjeku, makar ga se svrstavalo u red desetak najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. To pitanje je duboko i prvorazredno političko pitanje ne Zagreba, ne bilo kojega grada i gradića u Hrvatskoj, nego zastrašujuće mentalne, političke i sigurnosne ostavštine, koja razapinje Hrvatsku, a potpuno se uklapa i naliježe na velikosrpske pa i na dio antihrvatskih bošnjačkih interesa i političkih platformi u Sarajevu.

I jedni i drugi upravo računaju s pravom na legalnost i snagu protitoističkoga pokreta u Hrvatskoj, ne toliko vezanoga za samo ime ili osobu toga čovjeka, već za naslijeđe, koje je duboko atisuverenističko i antihrvatsko. Tita valja u Hrvatskoj prije svega gledati kao simbol antihrvatskih interesa, a tek onda kao eklatantnog zločinca.

Mikulić se poziva na antikomunističku rezoluciju Europskog parlamenta, što u pristupu rješavanju ukupnoga hrvatskog suočavanja sa zlodjelima jugokomunističkog režima i treba raditi, ali isključivo i samo kao dodatno univerzalno pokriće za izgrađenu i jasnu svijest u Hrvatskoj, da je Titovo naslijeđe – pogubno i smrtonosno. Titov zloduh je neusporedivo opasniji za Hrvatsku nego za Europu, stoga ne može obračun s njim polaziti iz europske političke platforme. A te svijesti u društvenoj pretežitosti u Hrvatskoj nema, iako postoji u milijunima osobnosti u hrvatskom narodu.

Europski parlament je na načelnoj razini osudio komunističke zločine, ali i danas europska birokracija i nositelji visokih državnih pozicija u nizu glavnih europskih zemalja, upravo to naslijeđe i njegove nositelje, koji se u Hrvatskoj zovu antifašisti, a u čitavome nizu bivših komunističkih zemalja nekakvi europski federalisti, internacionalisti, globalisti, liberalni demokrati i kako sve ne, jesu nositelji anacionalnih i većinom antisuverenističkih silnica u većini tih zemalja. Recimo u Mađarskoj. Tamo je pokret otpora protiv Orbana snažno poduprt iz Bruxellesa i najvažnijih europskih država, a njegovi ključni nositelji su sve redom nasljednici bivšega komunističkog režima i ukratko – sluge stranih gospodara. Jednom ruskih, jednom bilo čijih, kao i u Hrvatskoj – srpskih, pa sad briselskih, njemačkih, francuskih ili britanskih.

Vrlo je relativno „osuđivanje“ komunističkih poredaka, ako se danas otvoreno podupiru i favoriziraju njegovi mentalni i personalni nasljednici, sve redom igračke u rukama stranih silnica i nositelji sprječavanja, kako bi Plenković rekao „opasne renacionalizacije“ članica Europske unije.

Dakle, jasno je kao dan da Mikulićeva ideja i rasprava koja se očekivano otvorila u javnosti, prvo sprječava i lagano gura u drugi plan interes za goruće probleme hrvatske države, koji jesu proizvod politike legalizacije mentalnoga i političkoga naslijeđa Josipa Broza u zemlji, a potom na određeni način zanemaruje po svojoj metodologiji i načinu iniciranja – ključna pitanje i interes za njih.

Drugim riječima, i poslije Tita – Tito

Bitno pitanje je, kada će i kako hrvatska država na razini nacije donijeti odgovarajuće zakone i usvojiti obvezujuće standarde prema kojima nitko neće na lokalnim razinama biti u prigodi odlučivati proizvoljno o vrijednosti Tita i njegovog poretka u današnjoj Hrvatskoj, nego će to biti kriminalizirano sukladno obećanjima tijekom predizborne kampanje, o osudi komunističkih i jugoslavenskih zločina u okviru famozne sintagme o osudi – svih totalitarnih režima. To je državotvorna politika, a centralna je politička nit ukupne politike snažnoga redefiniranja hrvatske države.

Najopasnije su zamke koje su ljudima izuzetno prihvatljive.

Teško je bilo kome tko se osjeća posramljen zbog postojanja Titova trga u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj reći da nije za tu inicijativu, pa je utoliko ta inicijativa u ovome trenutku spornija. I djeluje kao smišljeno aktivirana javna igračka, kojoj je cilj, razbuktavanjem rasprava o tom pitanju, skrenuti pozornost s puno dramatičnijih i važnijih tema. U konačnici, uvjerljivo su relevantniji za politički odgovor na izazove vezane za Titovo naslijeđe, Bruna Esih ili Zlatko Hasanbegović, nego Andrija Mikulić. Dakle, zašto baš on i baš sada?

Kako sam već rekao, a i ponovio u nekoliko prethodnih kolumni, prvenstveni cilj hrvatske politike u ovome trenutku, a u kontekstu događaja s hapšenjem desetorice hrvatskih vojnih veterana u Orašju, treba biti snažno, odgovorno, sustavno i relevantno analizirati stanje u samome srcu hrvatske države. Ono nije dobro. Jer da jest, da je Hrvatska ozbiljna i snažna država, nema nikakve sumnje da bi se jako teško događale takve provokacije kao što je ovaj udar u Orašju.

Figurativno, nema puno huligana, koji će usprkos svom razbojničkom karakteru lako izazvati Mirka Filipovića ili Stipu Miočića na okršaj. Nasilnici, pa i razbojničke države poput Srbije, biraju i stiskaju samo – slabe. Oduvijek. Legitimno je i prirodno da svatko svoje interese pokušava prije svega namiriti na štetu – slabijega.

Plenković mora u tišini, ali s jasnim naznakama u informacijama dostupnim javnosti u ovome trenutku, prije svega naći institucionalne načine kako duboko zaorati u diplomaciju, sve redom kadrove u koje Hrvatska očito ne može imati povjerenja dok god u toj diplomaciji tipovi kao Ivo Goldstein zauzimaju ključna mjesta. Zatim u obavještajnu zajednicu, u pravosuđe, zatim u tužiteljstvo, a pogotovo nitko u Hrvatskoj ne može imati povjerenja u centre medijske i institucionalne društvene pripreme i promocije kapitulantskih političkih platformi i inicijativa, koje pokrivaju čitav spektar antihrvatskih antifa udruga.

Nadalje, HRT, kao ključni instrument društvene kontrole ili nametanja poželjnih vrednota, a konačno i vrlo važno nekolicina društveno-humanističkih fakulteta u okviru hrvatskih sveučilišta. Tu treba odmah zaorati i otud istjerati duh i ideje, te političke platforme Josipa Broza Tita.

Nije najvažniji problem Trg, iako je bolan po definiciji jer je pred očima svakoga dana ljudima koji nose teške ožiljke režima i ideja toga čovjeka. Ime na trgovima mora nestati kao plod ukupnih nacionalnih politika, a nikako ne može biti nadomjestak ili zamjena za nedostatak tih politika. U konačnici, najteži ožiljak još uvijek nose petnaest tisuća hrvatskih obitelji koje su u ratu protiv Titove antihrvatske paradigme koja je bila alatka velikosrpskim interesima i politikama od devedesetih do danas, te tisuće i tisuće obitelji kojima je život i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini istrgnut iz korijena i upućen u bespuća ne samo hrvatske, nego i svjetske realnosti.

Mikulić, narodski rečeno, kolje vola zbog kile mesa, a to je jasan signal da niti ima svijesti o dubini i značenju obračuna s Titovom paradigmom u Hrvatskoj, a još je opasniji signal da bi to mogao biti usuglašen postupak u samome vrhu HDZ-a, odnosno Vlade, koja jednostavno nema rješenja za obaveze koje je pred nju nametnula epizoda s Orašjem.

Svoditi sada raspravu na, je li Bandić za ovo, Mikulić za ono, je izravni bijeg i to na vrlo osjetljivom pitanju, od relevantnih problema i dubine zastrašujućih ostavština Josipa Broza, čije ime, poredak i politike razaraju Hrvatsku i to upravo preko serije višegodišnjih poniženja među kojima je Orašje samo jedna od stanica.

Hrvatski narod zanima odgovor ili naznaka jasnoga odgovora na pitanje, kada će Hrvatska konačno povesti autentičnu, snažnu, prepoznatljivu unutarnju i vanjsku politiku, koja će u nekom skorom razdoblju biti jamstvo da se više nikada neće događati ovakve teške provokacije s nesagledivim strateškim posljedicama na nacionalne interese.

Prije svega, nužno je čim prije vidjeti ljude u državnim politikama i institucijama u kojima nacija može prepoznati tračak povjerenja i nade da se ide u tom pravcu. To je srž problema, a bojim se da ova inicijativa, upravo svojom perceptivnom zanimljivošću, ne samo da nanosi štetu osmišljenom obračunu s antihrvatskim platformama i to u Saboru i na razini zakona, nego može značiti javno priznanje nemoći pred golemim nacionalnim izazovima.

Marko Ljubić/narod.hr /foto:fah