MARKO RADOŠ: Udovice Domovinskog rata HTV je prikazao kao lovnu divljač

U narodu koji drži do svoje časti udovice i djeca poginulih pripadnika vojske, su svetinja. Tako je bilo  kroz povijest, tako je i danas. 

 

Jedan pogled HRVI I. skupine na umjetničke slobode u Hrvatskoj koje prikazuju ljubav, a imaju poseban učinak na jednu posebnu kategoriju stanovnika ove naše lijepe zemlje. A da smo imalo zemlja kakvu smo zamišljali tu bi skupinu trebalo čuvati kao kap vode na dlanu, a to su djeca i supruge naših poginulih suboraca i to je definitivno najosjetljivija i psihološki najranjivija skupina u ovom društvu.

Udovice i djeca poginulih pripadnika vojske kroz povijest ljudske civilizacije,u bilo kojem normalnom narodu koji drži do svoje časti su svetinja i to je i dan danas. Svakodnevno gledamo i čitamo priloge iz nekih drugih zemalja kada se slave godišnjice i obljetnice država i vojski odnos prema vojnicima, veteranima i njihovim obiteljima, pa smo tako nedavno imali prigodu vidjeti kada u Kongresu SAD na svečanom prijemu za pripadnike i članove vojske SAD cijeli kongres i vlada na čelu sa predsjednikom Donaldom Trumpom udovicu poginulog američkog vojnika pozravljaju sa 5-minutnim neprekidnim pljeskom i svi od reda stoje na nogama.

Takve situcije možemo vidjeti diljem svijeta u zemljama čije se vojske u ratnim zonama kao što su Velika Britanija, Kanada, Australija,Rusija, a da ne govorimo o državi Izrael u koji je i živi i mrtvi izraelski vojnik stup zemlje i svetinja.

A što se događa u Republici Hrvatskoj sa onima koji su stvorili ovu državu i njihovim obiteljima, a u koje se svaka vlast prigodničarski kune i gdje su realnosti u našem stvarnom životu daleko od sve njihove lijepe priče. Ovdje je najveća umjetnička sloboda i sloboda medija vrijeđati branitelje, invalide, supruge i djecu hrvatskih branitelja i cijeli Domovinski obrambeni rat i to traje i traje i nikako ne prestaje.

Sve se radi sustavno, proračunato i dugoročno da bi se negativno prikazali svi stvoritelji Hrvatske samostalnosti i Hrvatske države, jer sve nam mogu oprostiti samo jednu stvar baš i ne, to je ta Hrvatska koju smo mi stvorili na račun njihove nikada prežaljene Jugoslavije. I tako je to krenulo redom: Najprije su počeli izručivati Haagu one koji su obranili hrvate u BiH i jug Hrvatske, zatim su naprasno umirovljeni hrvatski generali koji su digli svoj glas, pa su šikanirana djeca hrvatskih branitelja sa strane dijela visokog školstva, tj.

Iz krugova Filozofskog fakulteta da im se slučajno ne bi dalo pravo upisa pod jednakim uvjetima, pa su na red došli branitelji sa prisilnim umirovljenjem i micanjem iz sustava MORH-a i MUP-a da bi kasnije za istu stvar bili proglašavani parazitima društva i neradnicima, onda smo na red došli mi HRVI od najmanje do najveće kategorije i evo na kraju na red dođoše supruge pokojnih naših suboraca i njihova djeca da budu tema umjetničkoj slobodi onih koji su se uredno sklonili od rata i nisu bili spremni podnijeti bilo kakvu osobnu žrtve u stvaranju ove zemlje jer oni ovu Hrvatsku nisu niti željeli.

A kako ih prikazuje umjetnička sloboda u filmu Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića ?

Na stranu prostote kojih nije malo u dijalozima koje se odnose na ove žene koje su propatile i prošle u svom životu što jedan Marinković ni zamisliti u svojoj glavi ne može, niti to ni želi. Najviše me pogodilo i zasmetalo to što su žene naših poginulih suboraca prikazane ni manje ni više već kao LOVNA DIVLJAČ i to u sezoni koja traje bez lovostaja i to se suptilno provlači kroz cijeli film. Na žalost su mediji u Hrvatskoj, jer ne mogu reći Hrvatski mediji jer to i nisu, već odavno napravili to da smo svi LOVNA DIVLJAČ u njihovom i našim stvarnim životima.

I zašto sam ja osobno kao hrvatski vojnik, časnik i invalid jako osjetljiv i senzibilan za ove žene i djecu, a to ne bih trebao biti sam ja, to bi trebali biti svi mi. Mi smo kao mladi otišli u rat braniti svoj narod, stvarati svoju slobodu i svoju državu i neki od nas bili smo mladi oženjeni i imali smo malu djecu, ali ni to nas nije spriječilo da ostavimo svoje fakultete, svoje poslove i svjesno odaberemo rizik ranjavanja i smrti, jer rat je takav i rat ranjavanja i smrt donosi.

I bili smo ranjavani i ginuli smo i to svakodnevno od Slavonije, Banovine, Korduna, Like, Dalmacije, Hercegovine i Bosne i to je trajalo nekoliko godina i poginulo nas je puno i previše. I iza naših mrtvih prijatelja su ostajele mlade supruge i malena djeca većinom predškolskog uzrasta ili u osnovnoj školi, a ne rijetko su te žene bile i trudne kada su im muževi pogibali tako da djeca nisu nikada vidjela svoje očeve.

I gledao sam te supruge i tu djecu na sahranama njihovih muževa i očeva, kako ih razdiru bol i tuga i bile su ponosne jer su vjerovale da su njihovi muževi dali svoje živote za bolje sutra njih i svih nas, a u isto vrijeme i mene je kidala nemoć i tuga jer nisam kao i mnogi moji prijatelji mogao naći pravu riječ utjehe u tom trenutku i uglavnom smo šutjeli grizli usne i stiskali šake i u sebi i između sebe obećavali da ćemo ih zaštititi i čuvati jer mi smo ostali živi, mi prijatelji i suborci njihovih muževa.

Mala je razlika između života i smrti bila tih dana, tu razliku su nerijetko pravile sekunde ili metri i lako je moglo biti da smo mi bili na njihovom, a oni na našem mjestu i zato smo nad otvorenim grobovima davali obećanja i sebi i onima koje smo pokapali njihovim obiteljima.

I nadali smo se kada prestane rat da će biti dobro, koliko može biti dobro i nama ranjenima i njima ožalošćenima u našoj državi Hrvatskoj i svemu smo se nadali osim da će te žene koje smo gledali kako plaču i kojima smo obećavali brigu u Hrvatskoj državi biti LOVNA DIVLJAČ u nečijoj umjetničkoj slobodi i da će tu umjetničku slobodu našim novcima plaćati naša Hrvatska država za koju su njihovi muževi dali svoje živote.

Još mamje smo se nadali da će te filmove sa takvim umjetničkim slobodama prikazivati Hrvatska nacionalna televizija kada je jednom budemo imali i da će te žene i njihova djeca biti LOVNA DIVLJAČ jer kako rekoše u filmu da je udovica poginulog brigadira Hrvatske vojskeu Dalmaciji kapitalac, nešto kao jelen sa puno parožaka u šumama Baranje ili Slavonije.

I pitam sve svoje žive suborce od vojnika, časnika, generala a posebno one koji se nalaze na položajima i dužnostima, saboru, vladi da li su oni kada su pokapali svoje suborce mogli zamisliti da će supruge i djeca onih ljudi koje smo taj dan pokapali pod hrvatskom zastavom i za kojima smo plakali i nije nas bilo sram kao ratnika naših suza biti nečija LOVNA DIVLJAČ u umjetničkoj slobodi u našoj Hrvatskoj.

I molim hrvatsku predsjednicu kao vrhovnu zapovjednicu vojske koju su utemeljili muževi ovih žena, kao ženu, kao majku da zaštiti ove žene koje su propatile puno u svome životi i da ne dozvoli da one i njihova djeca više nikada ne budu ničija LOVNA DIVLJAČ.

I pitam sve nas do kada ćemo se sklanjati od onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i kada ćemo jednom reći dosta izrugivanju našim ranama, našoj djeci, našim pokojnim suborcima, našoj zemlji Hrvatskoj koju smo stvorili i do koje jedino još nama stalo da bude onakva kao u našim snovima 90-tih godina i što ćemo reći našim prijateljima na njihovim grobovima i jednom kada se sretnemo na nebu kako smo zaštitili njihove obitelji da ne budu LOVNA DIVLJAČ u nečijim umjetničkim slobodama.

Marko Radoš, tajnik Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine