Markov trg: Prvi javni nastup episkopa Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandra

‘NA POPISU stanovništva 2011. godine kao Hrvati pravoslavci izjasnilo se 16 647 ljudi. To su ljudi koji se ne smatraju ni Srbima, ni Rusima, ni Bugarima, to govorim jer u Hrvatskoj u evidenciji postoje te pravoslavne crkve, ali nema Hrvatske pravoslavne crkve’, izjavio je Hrvatski episkop Aleksandar u emisiji Markov trg na Z1 televiziji. Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu donijela je prošle godine odluku da se u Hrvatskoj stvori pravoslavna crkva namijenjena Hrvatima pravoslavcima. Postoje tri eparhije po našem statutu u Zadru, Osijeku i Zagrebu, osim mene još su tri svećenika, ali za sada djelujemo u vrlo teškim uvjetima, prije svega zbog financijskih razloga.

‘Hrvati, živeći na graničnom području katolika i pravoslavaca, primali su razne utjecaje, stanovništvo se ispreplitalo. Ali najvjerojatnije je to bio Vlaško stanovništvo, koje je jedna grčka etnička skupina. Tako je dolaskom Srba na ove prostore ostalo puno domaćeg pravoslavnog stanovništva koje se nije osjećalo Srbima.

Hrvatski su se pravoslavci pokušali oduprijeti tim nastojanjima, ali nikada nisu uspjeli stvoriti svoju crkvu. Ovo je radosna vijest i želim pozdraviti episkopa Aleksandra koji je počeo stvarati Hrvatsku pravoslavnu crkvu. ‘Osnivanje HPC je od strane Srpske pravoslavne crkve uvijek proglašavano kao političko pitanje. Srpska je pravoslavna crkva uvijek govorila kako ovdje svi koji su pravoslavni su Srbi. Činjenica je da Hrvatska nije imala svoju državu, zbog toga je bilo moguće da SPC širi svoje područje na ove prostore. Prvi koji je pokušao riješiti to pitanje hrvatskih pravoslavaca je bio Eugen Kvaternik još 1871. godine, ispričao je mons. dr. Juraj Kolarič, stručnjak za pravoslavlje u Hrvatskoj.

‘Ja dolazim iz Bugarske, upoznao sam se s poviješću HPC, osobito dio koji se veže uz razdoblje NDH-a. Teško mi je shvatiti sve te događaje jer u Bugarskoj su svi pravoslavci uz Bugarsku pravoslavnu crkvu, nikada nije bilo problema s katolicima. Kada je Pavelić stvorio državu, ustaše su u početku ubijali pravoslavce, ali kad je stvorena HPC u proljeće 1942. godine, pozvali su Novomoskovskog episkopa Germogena koji je postao mitropolit HPC-a. Njemu se pridružilo 18 svećenika koji su bili Rusi i Ukrajinci, a ostali su bili svećenici koji su pripadali SPC-u.

Kada je stvorena ta crkva prestala su ubijanja pravoslavaca. Bio je to dobar potez. Bila je to sasvim ozbiljan crkva. Germogen je imao puno kvaliteta, bio je profesor na Teološkom fakultetu. Ali kad je propala NDH-a 28. Svibnja 1945. godine Vojni sud u Zagrebu osudio je na smrt sve svećenike HPC-a. Oni su osuđeni i pogubljeni pod optužbom, suradnja s okupatorom, ali na koji način svećenik surađuje s okupatorom teško mi je razumjeti. Nitko od njih nije optužen da je nekog ubio ili da je na neki način sudjelovao u nečijem ubojstvu.

Od 40 svećenika HPC-a 39 su strijeljani, jedan je obješen u Sarajevu. Na taj je način uništena HPC i arhiva HPC-a se danas nalazi u Beogradu. Zašto je tamo, ne znam, ali to pripada hrvatskoj povijesti i ta bi arhiva morala biti ovdje u Hrvatskoj. Prije dvije godine Nova ruska pravoslavna crkva je episkopa Germogena proglasila svetim zbog mučeničke smrti, jer je poginuo zbog svoje vjere. Njega su nekoliko dana vukli bez odjeće po  Zagrebu i nakon toga su ga strijeljali, ispričao je episkop Aleksandar.

Na pitanje voditelja Marka Juriča jesu li imali kao Hrvatska pravoslavna crkva kontakte sa SPC-om, Aleksandar je odgovorio: ‘Ne, nas ne zanima Srpska pravoslavna crkva ili bilo koja, mi nismo protiv bilo koga. Imamo dobre kontakte s katoličkim svećenicima, ali nisam kontaktirao sa svećenicima SPC-a, budući sam ja episkop onda bih morao kontaktirati s episkopom druge crkve’. Komentirajući izjave nekih svećenika SPC-a da je jedino ta crkva nadležna za pravoslavce na hrvatskim prostorima, episkop Aleksandar je objasnio da SPC nije iznad svih pravoslavaca, jer takva crkva ne postoji.

SPC je među mlađim pravoslavnim crkvama. Srpsko pravoslavlje nema neki veliki utjecaj na pravoslavlje, među svecima pravoslavnih crkva je samo jedan Srbin, objasnio je Aleksandar. Zbog toga ne razumije zašto bi bilo koja pravoslavna crkva morala zatražiti dopuštenje baš od Srpske pravoslavne crkve.

Činjenica da netko ne poštuje popis stanovništva govori samo za sebe. Svećenici SPC-a moraju priznati realnost postojanja države Hrvatske i prestati ove prostore nazivati ‘našim zapadnim krajevima’, kako to uporno čini episkop Atanasije Jeftić ili ‘srpsko područje pod upravom hrvatskih vlasti’ kako to čini Jovan Pavlović. To je nastavak Garašinove ideje gdje je Srbin tamo je Srbija, gdje je Srpska crkva Tamo je Srbija itd. Ovakve izjave pokazuju da još uvijek ima pojedinaca koje je vrijeme pregazilo i koji misle da tamo gdje su pravoslavni da mogu biti samo članovi SPC-a, objasnio je Kolarić

U emisiju se telefonom javio ugledni hrvatski poduzetnik iz Australije Marko Franović koji je financijski pomogao rad HPC-a: ‘Htio sam pomoći djelovanje HPC-a koja je bila uništena od strane komunista kojima ja nikada nisam bio prijatelj niti namjerava,. Nažalost naša nepoštena vlast nije priznala HPC, niti im je pomogla kao što pomaže drugim crkvama u Hrvatskoj pa sam se osjećao dužnim da im pomognem. Jer ako su priznati u Europskoj uniji, a nisu u Hrvatskoj, zar nije to ogromna sramota? Pomažu sve crkve, a ne žele pomoći svoju Hrvatsku pravoslavnu crkvu kojoj je domovina Hrvatska. To je velika sramota za našu vlast. I poželio bih sretan Božić svim hrvatskim pravoslavnim i katoličkim vjernicima’.

Govoreći o Svetosavlju episkop Aleksandar se osvrnuo na povijest Bugarske pravoslavne crkve koja je osnovana 927. godine, Srbija je u to vrijeme bila u sklopu Bugarske, 1217. Rasko koga su kasnije nazvali Sveti Savo odlučio je izaći iz Ohridske episkopije, ali nije dobio dozvolu za izlazak. Kasnije je u Austrougarskoj postojalo nekoliko pravoslavnih crkava koje nisu bile srpske crkve, bile su eparhije sa sjedištem u Sremskim Karlovcima koja je bila autokefalna. Bile su još dvije eparhije u Boki Kotorskoj i Zadru.

Na kraju emisije su se javili gledatelji koji su vidno potreseni ispričali iskustva svojih obitelji, očeva koji su stradali od ruke jugoslavenskog režima samo zato jer nisu htjeli odustati od svojeg identiteta Hrvata pravoslavaca