Generala poslije bitke kao gljiva nakon kiše. Još kad se tome pridodaju začini mašte, eto priče za neuke mase. Jedna od takvih priča na neuke i neinformirane mase osvanula je i na braniteljkom Portalu dnevnih novosti.
Priča koju potpisuje stanoviti narednik Željko Ladila – Ninđa objavljene je nešto ranije, ovih dana je ponovno aktualizirana, a opisuje tobožnji napad hrvatskih diverzanata (njih 6 ukupno) 15. listopada 1991. godine na podzemni vojni aerodrom Željava kod Bihaća.
Priča obiluje nizom nevjerojatnih detalja i bizarnosti, a vrhunac tog „svjedočanstva“ je kako je zoljom hrvatskih izviđača tobože pogođena cisterna u samom tunelu, a nakon čega je uslijedila eksplozija. Tu se nije stalo, gađani su i avioni na samoj pisti.
“Grupa diverzanata napušta područje što je moguće prije, a na aerodromu opća uzbuna. Eksplozija je zahvatila obje cisterne, koliko su diverzanti uspjeli vidjeti vatra je zahvatila i dobar dio aviona na pisti ili uz nju! Iskoristivi totalni kaos i metež diverzanti i izviđači uputili su se preko šume prema prijevoju Zaklapaca i nastavili dalje kroz snježnu mećavu koja je počela…. „-samo je jedna od maštovitih sekvenci u ovoj priči.
Očekivano, priča je ispričana bez ikakvih dokaza ili dokumentacijske potvrđenosti. Ima niz nelogičnosti u priči narednika Ladila, pa krenimo redom.
Prvo, u priči se spominje strahovita eksplozija u nekom od tunela podzemnog aerodroma, a koja je nastala pogotkom zolje vođe grupe hrvatskih diverzanata. Prema toj priči, nakon razaranja i djela lovaca na samoj pisti, aerodrom je brzo napušten. Da je tome bilo tako, valjda bi nastala nepopravljiva šteta koja se teško mogla zataškati ili skriti. Kao što je poznato, aerodrom je napušten tek 6 mjeseci kasnije, 16. svibnja 1992. kada ga je uništila JNA u povlačenju.
Dakle, nakon navodnog napada hrvatskih diverzanata Željava je i dalje uredno funkcionirala i s nje su napadani hrvatski gradovi. O tome ima i više nego dovoljno dokaza i dokumenata.
Drugo, u nevjerojatno maštovitoj priči spominje se u tunelu uništeni avion Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva koji je, prema priči, nosio – napalm. JRZ u svom naoružanju nije imala napalm, već zapaljive avio-bombe , raznih težina.
Treće vrag uvijek leži i u sitnim detaljima. Naime, spominje se glavna pista na Željavi i poredani avion „s jedne i druge strane“. Avioni su na Željavi uvijek bili parkirani jedan do drugog, samo s jedne strane.
Četvrto, prilikom povlačenja spominje se „Zbog gustog snijega i velike napadane količine zaustavljaju se u šumarskoj kolibi u Skradi. Nakon nekoliko sati odmora i naizmjeničnog spavanja, tada već po dubokom snijegu…“
Tog datuma, kazuje nam više vrlo upućenih svjedoka, 15. 10.1991. na tome području uopće nije bilo snijega. Moglo ga je eventualno nešto malo biti po vrhovima Kapele i to je to..
Peto, najveći biser ove priče je da, pazite sad, zbog tajnosti akcija nije bila dokumentirana.(!?)
Najljepše je pričati za priče o kojima nitko ništa ne zna, ali kada je kapitalni objekt poput Željave u pitanju, poštovani gospodine Ladila – tajne nema.
M. Marković/Foto: press
