MATE BAŠIĆ IZ MELBOURNA: Dememoracija za Denisa Latina ili Kako sam utrnuo svjetlo u dvorani kobnoj hrvatskoga novinarstva punoj vonja strasna

Piše Mate Bašić

Ne znam kojom se srećom ili nesrećom, s obzirom da sam najveći dio svojih zrelih godina proveo baš u Zagrebu i baš u novinarstvu, zgodilo da nikada nisam upoznao, čak ni uživo susreo Denisa Latina, barem koliko se mogu, namršten kao kišni oblak pred oluju, prisjetiti.

Ali zato zasigurno znam da nikada, ama baš ni u jednom trenutku, nisam spadao niti u najširi krug osoba koje bi bilo što pozitivno mogle reći bilo o njegovu udjelu u elektronskim, bilo u pisanim medijima, bilo o ikakvu drugom njegovu javno zabilježenom istupu, dakle, tamo gdje je bio autor, urednik i sudionik, ili tamo gdje je bio naprosto temom pozitivna ili negativna osvrta.

Umišljam sebi kako imam dobru memoriju. 

Umišljam si također kako sam, ponekad i mazohistički, sklon arhivističkim istraživanjima te gomilanju mnoštva čak i najsuvišnijih podataka o bićima, stvarima i pojavama koje mi zapnu iti za krajičak mojega kao nebesa modroga i kao sinje more prostrana i duboka oka, a kakav se slučaj zbio s Latinom kad mi je prispio u vidokrug početkom 1990-ih, i kad sam ga olako svrstao u mentalnu ladicu s natpisom “Nedžad Haznadar”, s tom razlikom što sam s Haznadarom bio redakcijski kolega u nekoliko navrata, pa i u gotovo prijateljskim odnosima sve i do ubuduće, bez obzira što mislim o takvoj “vrsti” novinarstva).

Ali, takvim umišljajima unatoč – osim (doduše, njemačkim markama potplaćenog) solidariziranja s objavljivanjem neviđeno blesave rubrike u ST-u Marinka Božića pod naslovo Bilten o zdravstvenom stanju Denisa Latina, ili slično nekako, tamo 1991/92., kad sam nekoliko mjeseci služio kao neurotični zamjenik glavnoga urednika u Slobodnom tjedniku (sve do “poprijekog” otkaza), a kad je objavljivanje tih i takvih (naravno i neporecivo: izmišljenih) izvješća iz broja u broj zapravo značilo neprikrivenu solidarnost u svrhu obrane i zaštite tada doista ugrožene svjetonazorske seksualne manjine, kojoj je pripadao i osnivač, vlasnik, alfa i omega ST-a i svega postojećega Marinko Božić, u Hrvatskoj izloženoj različitim oblicima agresije, jednako kao i “bolesni” Latin, po tim “zdravstvenim biltenima” usporediv s pokojnim Titom, bez obzira na navodno sasvim oprečan svjetonazor ovoga potonje spomenutoga u povijesnom kontekstu zbivanja na Brdu pokraj Kranja, ili ranije – ja se još uvijek ne mogu prisjetiti da sam, rekoh, ikada, išta i ikako pozitivno mislio o medijskim ili uopće javnim podvizima, uspjesima, avanturama i dosezima Denisa Latina.

Bilo na HTV-u, bilo u Nacionalu, bilo na portalima, bilo na tribinama, bilo na FB-u… 

Bilo u onom kratkotrajnom revolverblattu kojega su, uz mnoštvo križaljki i slične enigmatike, bili pokrenuli Robi Pauletić, Cico Kustić i Marko Marković u Palmotićevoj (kojemu sam bulevarskom listiću zaboravio ime, a kojega su nakraju otkupili i ugasili Kuljiš i pokojni Puki 1996. kako bi mu se potom netragom zatro svaki trag), a u kojemu su spomenuti moji frendovi – Marko i ekipa – nastojeći ekskulpirati Latina od “zlonamjerno istinitog trača”, usmjerena na njegove svjetonazorske seksualne sklonosti – kako se to politički korektnom sintagmom zove danas, a onda se zvalo donekle drugačije, iako je značilo isto – kojega je objavio Puki u Nacionalu, osmislivši dvostruku taktiku protunapada: 1.) objavit će tajne porno-uratke pokojnoga Pukija gdje se vidi da ovaj barata tehnički izuzetnom fotoaparaturom, no da ga je priroda obdarila obrnuto proporcionalnom izuzetnošću stanovitih muskulusa smještenih u sjeni relativne torzične razbacanosti; 2) objavit će – turboekskluzivno i ultrasenzacionalno – kako stanovita medijska, estradna, tako nekako, javna i poznata osoba, naglašene ženske spolnosti, vojničke, šoferske i ine poželjnosti, tuži, sprema se tužiti, ili je već tužila Latina za očinstvo, skrbništvo, i tako to, za vanbračno začeto buduće dijete…

E, sad, jedino što je pouzdano, jest da je i jedno i drugo bilo neviđena izmišljotina, daleko gora od one koju smo kasnije Kuljiš, ja & co., za taj otkupljeni list, smišljali s podivljalim psom Kudžom (eng. Cujo) koji predvodi čopor krvožedne podivljale, povukodlačene, razdražene, izgladnjele i nezaustavljive pseće lavine koja se noću spušta sa Sljemena i terorizira usnulo zagrebačko gornjograđe, podgrađe i donjograđe, prelijevajući se u novozagrebačku betonsku džunglu bezakonja (što, ipak, čini mi se, ostacima samokontrole, nismo objavili). No, je li taj list išta o toga objavio u obranu i posljednje dane zaštite javnoga lika i djela Denisa Latina, doista ne znam, nije mi se u to doba baš dalo previše zamarati tamošnjim sadržajem, budući da su mi šankovske razmjene informacija s frendovima bile više nego dovoljne, a da bih to još i čitao.

S jednakom sam se mišlju o zaštiti ugroženih manjina solidarizirao i kasnije, kad sam se – budući već zadešen u bespućima antipodske zbiljnosti – po blogovima i putem mailova iz Melbournea dopisivao sa svojim prijateljem Romanom Bolkovićem u Zagrebu, koji je – pod pritiskom neoborivih kritičkih argumenata na račun Latinovih, ovoga puta, i svjetonazorskih i političkih sklonosti, koje je suprotna strana nazivala ponešto devijantnim u odnosu na mainstream – također pribjegao Božićevoj ciničnoj formuli, no ovoga puta, daleko bolje intelektualno sročenoj: “Dok se čovjek nalazi u hospitalizacijskom stadiju hipotetički terminalne tjelesne, spiritualne i ovozemaljske krize en general, sugeriram da takav diskurs u pogledu merituma začete debate – hiberniramo”. Što smo i učinili, barem Romano i ja (na njegov savjet, povodljiv kakav već jesam).

O znamenitim Latinicama, poglavito o njenim zabranama, odgodama, oslobađanjima i seljakanjima, posebno o sadržaju i prezentaciji, o ekscesima, o sugovornicima, o unutarhateveovskim i izvanhateveovskim posljedicama i nuspojavama na svim razinama, od trnjanskih kafića do Banskih i Predsjedničkih “dvora” i DHN-ovskih muhobezglavih pripetavanja, e, o tome sam pak oduvijek – i osobito o tome – mislio isto što i o Latinovu poznavanju refleksije jata, hrvatskog jezika, akademizmu uopće, a posebno o njegovu smislu za razvikanu tzv. balansiranost prezentacije i ukupni “plasman” informacija.

Dakle sve najgore i izrazito podcjenjivački. No, s rastom te “novinske veličine, taj svoj arogantni pogled sve sam više aplicirao na HRT-ovski sustav inženjeringa duša, naopakoga, sotonističkog katedraliziranja duha i te nevjerojatne endemične izvitoperenosti ukupnoga hrvatskoga političko-informativnoga praksisa, koji se tvistiranjem, spiniranjem, demagogijom i manipuliranjem služi pod krinkom demokratskoga prava na širenje granica slobode i prava na transparentnost objektivnih i obvezno javno dostupnih informacija.

No, velim, bez obzira kako sve to zvuči grozno, tako sam – SAMO MISLIO. Uglavnom za sebe, ili sam to verbalizirao tek u vrlo uskom krugu svojih prijatelja – dakle, nejavno), pa ne bih ni sada raspredao o tome što ja o tome kontempliram, samo da se 4. kolovoza 2014. nije dogodilo nevjerojatno “pretjerivanje” (ne znam, zapravo, kako bih tu pojavu uopće nazvao) na Latinovu FB-zidu (privatnom, koliko i javnom) – gdje je njegov izrečeni FB-status, do trenutka u kojemu ovo dovršavam, doživio čak 37 podjela, 254 lajka i 257 komentara (uglavnom pogrdnih, pa i prijetećih, a zbog čega on naknadno “cmizdri” optužujući “općerepresivno ozračje” u kojemu živi današnja Hrvatska) – a gdje je zapisao:

“svima čestitam dan pobjede i dan domovinske pljačke i paleži!”

Ponavljam, ne bih se osvrtao niti na sve to, pa čak možda ni na taj njegov napisani status, samo da uz to nisam posumnjao u vlastitu memoriju, pobojao se da me nije striček Alzheimer dočekao u busiji, uznapredovala skleroza zašla mi iza leđa, i tako to.

Ipak se odlično sjećam Olujnih i postolujnih dana u Hrvatskoj 1995., pa se sjećam i kojekakvih dogodovština iz toga doba, koje je promijenilo sliku Hrvatske, a sjećam se i Latinove uloge u tim postolujnim danima, iznimno zapažene, u povijesti hrvatskoga novinarstva i u povijesti pravedne hrvatske borbe za samobitnost i državnu nezavisnost, te za njenu uspostavu na svakomu pedlju svete hrvatske zemlje, unutar njenih prirodnih i povijesnih granica, svim sredstvima, itd.

A da moja memorija još uvijek dobro šljaka, uvjerio sam se vrlo brzo, nakon svega par klikova po youtubeu, namjerivši se – čudna li čudo – na klip kojega je on osobno tamo postavio.

Međutim, nekim su čudom njegove riječi 1995. dijametralno oprečno zvučale ovim riječima koje je sada zapisao na FB-u, premda su izrečene gotovo identičnim vokabularom, samo su pridjevi, red riječi u rečenici i slične sitnice sada reducirani, a i drugačije raspoređeni, valjda je to takvom obliku redukcionizma imanentno.

Naravno, ako ne budemo zločesti, pa vilhelmrajhovski zaključimo da Latin je Denis, zapravo i tada, kao i danas, na volju puštao, i zaumnim se metajezikom, zalagao za – praksu pogorelstva kao za općestrategijsko načelo zatomljene piromanije kao nužnog uvjeta na svijetlom putu što vodi ka konačnoj slobodi društva u cijelosti, pa i individualnih sastavnica toga društva, zajedno s njihovim materijalnim dobrima (i zlima).

Bilo kako bilo, dođe mi danas žao što među nama u ovoj dolini suza nema rahmetli Marinka Božića da još jednom – pod bilo kojim priručnim nazivom – reanimira mrtvi ST, zajedno sa – ovoga puta ozbiljnim i istinitim – Biltenom o zdravstvenom stanju Denisa Latina, kad o tome već brigu ne žele povesti za to nadležne društvene institucije, koje su takvo nešto morale odavno poduzeti.

Mene što se tiče, ja ću se i nadalje – u skladu sa svojim slabim snagama – truditi da ga memorijski izbjegavam, zajedno s navedenim njegovim statusom na FB-u, i zajedno s priloženim klipom na youtubeu.

P.S. A jedino što bih čitateljima htio namrijeti u baštinu, bila bi PORUKA, kristalna kocka vedre poruke: ne sudite mi za ciničnu i sarkastičnu zloću iskazanu u ovomu tekstu, ona je tek odraz krajnje samokontrole.