Knjiga sućuti za generala Slobodana Praljka otvorena je u petak u prostoru Hrvatskoga generalskog zbora (HGZ) u Zagrebu.
U knjigu su se upisali članovi Hrvatskoga generalskog zbora na čelu s predsjednikom HGZ-a generalom Pavlom Miljavcem i tajnikom HGZ-a generalom Marinkom Krešićem Ljubo Ćesić Rojs, Željko Glasnović, Mirko Norac i Željko Šiljeg.
Počast generalu Praljku upisom u knjigu dali su i bivši potpredsjednik Vlade demokratskoga jedinstva Zdravko Tomac te saborski zastupnici Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović.
“Trebao je biti hrabar i inteligentan da to izvede. Očito je to pripremao jer nije htio tu stigmu ratnog zločinca”, rekao je Miljavac o činu generala Praljka, a u razgovoru za Večernji list, osim Stjepana Mesića i Vesne Pusić, za svjedočeenje protiv Hrvatske prozvao je i neke generale.
Možete li dokučiti zašto je general Praljak odlučio skončati na tako tragičan način?
Često sam se susretao s generalom Praljkom i u tim razgovorima uvijek je bio koncizan i jasan. Bio je čovjek od riječi i karaktera, što je, onako krupan, pokazivao čak i svojom pojavom. Kada je vidio što se događa u Haagu i da nikog ne zanima istina, on je kao hrabar i častan čovjek – kažem hrabar jer to nije jednostavno učiniti – digao ruku na sebe. Morate znati da je jako puno vremena, truda i znanja uložio u prikupljanje dokaza, napisao je i nekoliko knjiga, no ništa se od toga nije uvažavalo jer Haaški sud je prije svega politički sud.
Je li bilo ikakvih naznaka da će general Praljak počiniti samoubojstvo?
Osam dana prije presude, odnosno smrti, s njime su razgovarala dvojica naših generala. Bio je to njegov telefonski poziv iz pritvora jer se onamo ne može nazvati. Nije bilo nikakvih naznaka da bi tako nešto učinio. Bio je to normalan razgovor, kazao je da čeka presudu, pitao kako je u Hrvatskoj. Ništa nije ukazivalo da je riječ o nekakvoj teškoj depresiji, ni inače nije bio čovjek sklon depresiji. On očito nije mogao prihvatiti stigmu ratnog zločinca.
Kome treba ispostaviti račun za debakl u Haagu?
Prošlo je 13 godina, mijenjale su se vlade, ministrica vanjskih poslova Pusić govorila je da je Hrvatska izvršila agresiju, pisala knjigu, pa je priložila prilikom kandidature za glavnu tajnicu u kojoj također optužuje Hrvatsku za agresiju. Također, imate i svjedočenje bivšeg predsjednika Mesića. Jeste li upoznati s detaljima Mesićeva svjedočenja? Jesam, ja sam ga dobio tri dana kasnije iz Haaga na engleskom, poslije je to i prevedeno.
U tom svjedočenju Mesić optužuje predsjednika Tuđmana za pokušaj podjele BiH, govori da je tamo izvršena agresija, da su naše postrojbe bile na njihovu teritoriju. Stvari su otišle izvan kontrole mnogih koji su trebali zaštititi hrvatske interese, a nisu to radili, nego su svjedočili protiv Hrvatske i hrvatskog vrhovništva, slali transkripte. Stotine transkripata i dokumenata otišle su van, neklasificirane, nepregledane. Istina, i Srbija je znala dostaviti dokumente, ali su tražili da postoji urudžbeni broj i naziv dokumenta, a kada su ga poslali, imali ste možda pet rečenica na stranici formata A4 koje nisu bile zacrnjene. Bile su praktički nečitljive.
Mislite li da odgovornost za presude šestorci snose isključivo Mesić i Vesna Pusić?
Ne mislim da su njihove izjave bile presudne, ali su dali dobar vjetar u leđa ovim presudama jer neke su stvari izrečene s najviše državne razine. No nisu samo oni odgovorni, bio je tu čitav niz ljudi koji su svojim svjedočenjima isto doprinijeli da se stekne dojam da je nešto drugo posrijedi od onog što smo mi zastupali.
Možete li biti konkretniji pa izreći njihova imena?
Neću jer to ide preširoko, a imamo na žalost i nekih naših generala koji, da tako kažem, nisu dobro svjedočili.
Jeste li osobno bili sudionik hrvatsko-bošnjačkog sukoba?
U to vrijeme bio sam u Operativnoj zoni Karlovac, na dužnosti zapovjednika, ali sam jako dobro upoznat s događajima. Tada je Armija BiH žestoko napadala prostor Srednje Bosne i pokušala provesti operaciju Neretva ‘93. što znači svim silama izbiti na more, na jug Hrvatske. Cilj su im bile Ploče.
Normalno da je Hrvatska tada reagirala i da je slala pomoć, a u to vrijeme u Srednjoj Bosni počišćen je cijeli niz sela, gdje su mudžahedini ritualno vršili egzekucije… Ali to nitko na sudu nije uzeo u obzir. Kao ni činjenicu da je 600 tisuća izbjeglica došlo u Hrvatsku.Kako je moguće da izvršite agresiju, a izbjeglice bježe k vama?
Jeste li u to vrijeme, kao visoki vojni dužnosnik, poslije i kao ministar obrane, čuli za pretenzije hrvatskog političkog vodstva na teritorij BiH, konkretno Herceg-Bosne, koji bi išli u prilog tezi Haaškog suda o velikoj Hrvatskoj?
Od 1998. godine do smrti predsjednika Tuđmana bio sam načelnik Stožera i ministar obrane, i normalno da sam s njime komunicirao. Imali smo jako prisan odnos. Strašno me uvažavao, znao me navečer pozvati k sebi u ured. Na jednoj večeri u dva smo navrata razgovarali o problemu BiH, kada mi se žalio kako mu govore da ju je htio podijeliti, pripojiti i tako dalje. Ali gledajte što je interesantno, ja to prvi put govorim sada, znao je reći: Sovjetski Savez se raspao, Jugoslavija kao multietnička država se raspala, pitanje je može li BiH opstati, ali ako dođe do raspada, mi moramo zaštiti naš dio. Pa to je normalno i legitimno!
Nijedan službeni dokument ne postoji u kojem bi Tuđman dao neku strategiju, naredbu ili sugestiju da se ide na odcjepljenje. Pa tri-četiri sporazuma radio je s Izetbegovićem, prvi smo priznali BiH. Koliko smo konvoja oružja i municije poslali tamo, a htjeli smo ih odcijepiti?
No neosporno je da su zločini nad Bošnjacima počinjeni. Ako ne smatrate odgovornima generale, koga je trebalo procesuirati?
Stoji da je bilo pojedinačnih zločina, ali sad vas molim, nađite jednu državu koja je u operacijama osudila svoje generale. Pa svatko sudi onog tamo nižeg zapovjednika koji je dopustio da se dogodi. Najviši američki časnik koji je osuđen za zločine u Iraku bio je satnik. Isto tako i u Vijetnamu. Onda dođu neki civili u Haag i tamo sude.
Rat je strašna stvar, definitivno. U ratu se gine. U ratu iziđu nekakve emocije pa i normalni ljudi naprave zločin.Teško je primjenjivati civilne standarde na rat. Neka nađu dokumente, ja vam jamčim da ne postoji nijedan s razine Stožera gdje je pisalo “zaokružite, uništite tu enklavu, tu skupinu Srba ili Bošnjaka”.
U svakom je pisalo: postupati s civilima i zarobljenicima po međunarodnom ratnom pravu i ženevskim konvencijama, za što su osobno odgovorni zapovjednici postrojbi.
MP/Vecernjilist/ Foto:Maxportal
