VELIKA sramota i skandal domaćeg pravosuđa. U europskim razmjerima. Prije koji dan u domaćim se medijima sramežljivo provukla informacija kako je pripadnik srpskog kriminalnog miljea Andrija Drašković pobjegao iz splitskog hotela u kojem je odlukom splitskog suda boravio do izručenja Belgiji.
Naime, Drašković, koji iza sebe već ima nekoliko odležanih godina zbog ubojstva i kriminala, trebao je ovih dana biti izručen Belgiji koja ga također traži zbog ubojstva albanskog aktivista za ljudska prava Envera Hadrija. Drašković je krajem lipnja uhićen u zračnoj luci Resnik temeljem europskog uhidbenog naloga kojeg je Belgija za njim raspisala još prije godinu dana. Prije uhićenja taj se pripadnik srpskog kiminalo-obavještajnog podzemlja na otoku Braču deset dana s obitelji bezbrižno odmarao.
(Ne)namjerna greška splitskog suca
Nakon što je uhićen, sudac istrage unatoč činjenici da ga se traži zbog ubojstva i što je riječ o osobi osuđivanoj za ubojstvo (uz niz drugih kaznenih presuda), Draškoviću odredio, za njega mizernih, 100.000 eura jamčevine i „smjestio“ ga u jedan privatni apartman do izručenja. Osim luksuznog smještaja, Drašković se mogao slobodno kretati, odnosno nije bio pod nikakvim nadzorom.
Ova sramotna i skandalozna odluka splitskog suda, koji je dozvolio da se osobi optuženoj za takva kaznena djela, dozvoli odmar u apartmanu za sada nije naišla nikakvu osudu nadležnog ministarstva i ministra Orsata Miljenića.
To, međutim, nimalo ne čudi. Teško je povjerovati da se takva omaška splitskom sucu i sudu mogla dogoditi slučajno!
Burna Draškovićeva prošlost
Draškovića se traži zbog ubojstva Envera Hadrija. Taj poznati albanski aktivist za ljudska prava s Kosova ubijen je 25. veljače 1990. u Bruxellesu na ulici dok je stajao na semaforu. U trenutku ubojstva kod sebe imao dokumente koji su izravno povezivali srpski i jugoslavenski politički i obavještajni vrh s velikim brojem ubojstava Albanaca na Kosovu. Ubojstvo Hadrija nije moglo proći bez odobrenja Zdravka Mustaća koji je u to vrijeme bio šef Savezne službe državne bezbjednosti u tadašnjoj Jugoslaviji.
U sve je prema informacijama bio upleten i njegov sadašnji minhenski kolega Josip Perković a tadašnji šef Republičke (hrvatske) službe državne bezbjednosti. Naime, jugoslavenska policija, ali i sve republičke tajne političke policije itekako su se služile likvidacijom političkih protivnika, posebice onih u emigraciji. Za ta ubojstva koristili su usluge ljudi iz kriminalnog podzemlja.
Dosad su se u vezu sa ubojstvom Nasera Hadrija dovodili Andrija Lakonić, Veselin Vukotić i Darko Ašanin, dok se Drašković nije spominjao. Zanimljivo, Lakonić je ubijen nepunih mjesec dana nakon likvidacije Hadrija, i to nakon svađe s Vukotićem i Ašaninom, koji je ubijen 1998. godine u svom kafiću „Koloseum“ na beogradskom Dedinju. Belgijsko pravosuđe, međutim, sada očito ima nepobitne dokaze o Draškovićevoj umiješanosti ne temelju kojih je i izdan europski uhidbeni nalog.
Tko je naručio Arkanovo ubojstvo?
Svojedobno je Draškovića srpsko tužiteljstvo sumnjičilo i za ubojstvo Željka Ražnjatovića Arkana. Naime, Arkan je bio tajni svjedok u slučaju protiv Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Nalogodavci tog ubojstva bojali su se da će se Arkan u Haagu nagoditi i progovoriti o ubojstvima koji su se po nalogu komunističke partije Jugoslavije i jugoslavenskog političko i obavještajnog vrha tada provodila po cijeloj Europi i svijetu.
Draškovića je srpsko tužiteljstvo dovodilo u vezu s organizacijom likvidacije Arkana, međutim to nisu uspjeli dokazati. Tako se on na suđenjima pojavljivao isključivo kao svjedok i njegova umiješanost nikada nije sudski potvrđena. Dokazano mu je ubojstvo Zvonka Plećića Pleće u beogradskom restoranu “Knez”, 2000.-te godine zbog čega je osuđen na devet godina zatvora. Kazna mu je poslije smanjena na nešto više od dvije godine pa je već 2013. bio slobodan.
Da je Drašković izručen Belgiji postojala bi velika mogućnost da bi on mogao otkriti nalogodavce ubojstva Hadrija, odnosno da bi mogao prokazati Mustaća i Perkovića. Upućeni u zbivanja kažu da su i ovog puta osobe involvirane u rad tadašnjih službi odradile svoje odnosno da su napravili sve da ne dođe do novog neugodnog slučaja za Mustaća i Perkovića. Drugim riječima, oni koji su se opirali izručenju te dvojice šefova jugoslavenskih tajnih službi poduzeli su sve da se spomenute ne osudi u još jednoj europskoj državi, a što bi se vrlo vjerojatno dogodilo da je Drašković osuđen.
Uloga hrvatske Udbe
Kako bilo, bijeg Draškovića velika je pljuska hrvatskom pravosuđu (pa i u europskim razmjerima) koje dozvoljava da se dokazane ubojice i osobe koje jedna europska zemlja traži zbog sumnje u počinjeno ubojstvo smješta u hotel. Čak i da je Drašković bio zatvoren zbog činjenice da se radi o ubojici i osobi koja je optužena za još jedno ubojstvo, sud je morao inzistirati na dodatnim mjerama osiguranja zbog ozbiljnosti optužbe. Smještanje takvog osumnjičenika u hotel nezabilježeno je u pravosudnoj praksi.
S pravom se očekuje reakcija ministra Miljenića koji bi nakon ovakvog skandala morao ponuditi mandat na raspolaganje. Dakako nakon što osudi odluku suda i županijskog državnog odvjetnika koji nisu primjereno reagirali u slučaju bjegunca Draškovića.
Ako Miljenić to ne učini sve skupa bi se moglo tumačiti kao da SDP stoji iza postupka prema Draškoviću, odnosno iza njegovog bijega što je očito jedna u nizu aktivnosti obavještajnog podzemlja ili nastavak Lex Perkovića.
Mate Perić/ Dario Lukić/foto:kurir.rs
