NAKON gostovanja Miroslava Lazanskog u HRT-ovo emisiji “Otvoreno” digla se velika prašina i mnoštvo dvojbi je li HRT trebao ugostiti vojnog komentatora iz Beograda i propagandista JNA tijekom agresije na Hrvatsku. Evo kako je on doživio posjet Zagrebu i komentare koji su pratili njegov nastup. Kolumnu prenosimo uz dogovor s autorom.
Piše: Miroslav Lazanski
Kako god da ispadne, dobije li Hrvatska te rakete, ili ih ne dobije, Srbija je na dobitku
Ako Washington isporučiti Zagrebu rakete zemlja-zemlja dometa od 300 kilometara Srbija će morati nabavi od Rusije adekvatno protivoružje. Tu dileme više nema, iako će to Srbiju koštati manje, ili više para. Ako se Amerika odluči na takav korak, jer bez političke suglasnosti SAD Hrvatska ne može dobiti te rakete, onda je to jasna američka politička i vojna poruka Beogradu. U tom slučaju pretpostavljam da će i onom dijelu političke elite u Srbiji koji smatra da su nam Amerikanci iskreni prijatelji iluzije nestati.
Ne možete stalno glasati protiv Srbije, povlačiti poteze protiv Srbije, uzeti dio teritorija Srbije, a ujedno tvrditi da ste prijatelj Srbije. To je ili podcjenjivanje zdrave pameti prosječnog građanina Srbije ili patologija svjetske supersile. Odnosno, oprostit ti što sam te tukao. Rusi će biti presretni …
No, ako netko pametan u Washingtonu odluči da ne isporučuje Hrvatskoj projektile dometa 300 kilometara, onda će se na dijelu pokazati da članice NATO-a ipak nisu suverene u politici naoružavanja, da glavni gazda u Bijeloj kući odlučuje tko će što imati. U tom slučaju Amerika bi uštedjela Srbiji pare i vrijeme da dobije novo rusko oružje, au praksi bi pokazala da cijeni i poštuje srpska sigurnosne interese. Hrvatska ne bi mogla ništa zamjeri Amerikancima, jer bez Amerike ne bi ni bilo samostalne Hrvatske.
Kako god da ispadne, dobije li Hrvatska te rakete, ili ih ne dobije, Srbija je na dobitku.
Ako ih dobije, Srbija također dobiva novo oružje, lišava se lažnog američkog prijateljstva i ulazi u čvršći savez s Rusijom, ako Hrvatska ne dobije te rakete, Srbija štedi pare i pokazuje da je od strane SAD ipak uvažena njezina pozicija na Balkanu. Dakle, kako god da ispadne, Hrvatska je pomogla Srbiji. Svjesno ili nesvjesno, tek onako bratski.
Ne znam hoće li moje gostovanje na HRT-u upravo na temu raketa dometa 300 kilometara pomoći desnici izvršiti čistku kadrova na HRT-u, tek, na hrvatskim desničarskim portalima huka i buka oko te emisije se ne stišava. Ne znam čime sam ja to zaslužio da svojom pojavom na HRT-u plašim mirne građane demokratske Hrvatske.
Da čak i Hrvatski helsinški odbor izdaje priopćenje “da je poziv Lazanskom provokacija HRT-a i uvreda hrvatskim građanima, da je notorni Lazanski jedan od vodećih velikosrpskih glasnogovornika mržnje tijekom rata i nakon njega, da je to sve zbog ulaska Crne Gore u NATO i bijesa Rusije “.
I to je HHO pod rukovodstvom Ive Banca, profesora s Yalea? HHO i balističke rakete, HHO i Crna Gora, NATO i Rusija? Ili ni Yale više nije ono što je bio? Odnosno, što Banac zna o raketama? Veliko ništa.
Zar nije demokratski da svatko ima pravo u jednoj mirnoj i tolerantnoj atmosferi iznese svoje stavove, što se i dogodilo u toj emisiji. Nisam ja kriv što neki sudionici u toj emisiji nisu razlikovali rakete zemlja-zemlja od projektila zemlja-zrak, što neki poistovjećuju lansiranje švedskih mornaričkih raketa RBS-15 iz arsenala bivše JNA s američkim raketnim sustavom M-270, što pokušavaju uspoređuju vojno neutralnu Finsku i njen odnos s Rusijom s odnosom Hrvatske, iza koje je NATO, i Srbije. I što krajnje uporno odbijaju odgovore na koga će biti uperene rakete dometa od 300 kilometara.
Pa kad se već nije moglo odgovoriti na ta pitanja, pri čemu naglašavam da su moji hrvatski domaćini i sugovornici u emisiji bili vrlo kulturni i uviđavni, a što im je drugo i preostalo, sad je u bitku umetnuta strateška desničarska rezerva.
Na desničarskim portalima javio se izvjesni gospodin Željko Olujić, bivši glavni državni odvjetnik Hrvatske, koji je, da bi me difamirao, iznio laži: da sam pilotirao migom-29 i bacao bombe po Hrvatskoj u vrijeme rata, što je napisao zagrebački “Globus” u jesen 1991. tajni autorski rad i privatna muški osveta gosn. Slavena Letice, da sam ja glavni autor filma o Špegelju, a svi malo bolje upućeni znaju tko je bio autor tog filma.
Jer, da sam ja bio autor tog filma smatrao bih to i svojim vrhunskim filmskim dostignućem, možda bih taj film poslao i u Cannes, naravno prethodno se konzultirajući s Kusturicom i Dudom Lakić.
Pošto je sve u filmu bilo istina i pošto je to bila odlična operacija KOS-a. Koji su film neki filmski radnici, pa i savjetnici pri tadašnjem političkom vrhu Hrvatske u siječnju 1991. proglasili za lošu montažu KOS-a, da bi tri godine kasnije ti isti zatražili i dobili odlikovanja. A u međuvremenu su svi u Zagrebu priznali da su u jesen 1990. iz Mađarske ilegalno uvozili oružje. Moral intelektualaca.
O da, taj izvjesni Željko Olujić, za kojeg su mi prijatelji iz Zagreba rekli da je “obična ustaška bitanga”, optužio me da sam nekim tekstom podupro tezu o zaklanoj djeci u Vukovaru, a da se poslije “nisam ispričao”. Bitanga Olujić ima priliku da u arhivi “Politike” provjeri da ja o djeci nikada nisam pisao, te da je moj nastup u Zagrebu upravo posljedica mog korektnog pisanja o ratovima iz devedesetih godina.
Jednog drugog desničara, koji me je sada napao, a koji voli tenis, neću ni spomenuti, s njegovom ženom sam studirao ..
Miroslav Lazanski/politika.rs
