NAKON gostovanja Bojana Glavaševića u HRT-ovoj emisiji ‘Nedjeljom u dva” i hvalospjeva kojima je opisan njegov nastup u dijelu medija, Nino Raspudić je u Večernjem listu napisao vrlo polemičan tekst o pokušaju da se Glavašević proglasi promicateljem ljubavi, a prosvjednici pred Ministarstvom branitelja pronositelji mržnje.
U tekstu je spomenuo i Jelenu Lovrić, uzdanicu Jutarnjeg lista, koja piše da branitelji Glavaševiću ne mogu oprostiti “opaku falinku, a to je da ne mrzi”. S druge strane su branitelji koji se, piše Jelena Lovrić, “hrane mržnjom, gonjeni su negativnim emocijama pa se dvadeset godina po okončanju rata ponovno stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima“.
Izražavajući polemičan stav prema pisanju Jelene Lovrić Nino Raspudić citirao je što je o njoj prije četiri godine napisao Miroslav Lazanski,( Politika, 27. 11. 2010.) bivši joj kolega i veliki prijatelj, medijska uzdanica beogradske vojne sile.
„Dakle, sadašnju zvezdu Jutarnjeg lista Jelenu Lovrić poslednji put sam video u maju 1991. u prostorijama lista Danas u Zagrebu. Svratio sam tamo jer sve do marta 1991. bio sam član te redakcije. Sretnem kolege, Jelenu Lovrić i Gojka Marinkovića, razgovor uobičajen. Jelena me gleda onim svojim divnim, sanjivim očima, Gojko gleda kroz mene, pitanja klasična, kako je u Beogradu, što ima u Politici. Šta da im kažem, oni su iz Zagreba u Beograd poslednjih 15 godina dolazili barem jednom nedeljno, u CK SK Srbije i Jugoslavije, pratili su Partiju, znaju sve bolje od mene. Popismo dakle, tada u maju 1991., verovatno našu poslednju zajedničku kafu i na rastanku Jelena me ozbiljno zaskoči: ’Kada će već jednom ta tvoja JNA da izvrši taj puč, ode ovo sve do đavola, pa i mi’“.
Uvrijeđena Jelena Lovrić brzo je odgovorila. U komentaru pod naslovom naslovom “Odgovor Nini Raspudiću, Je li i Milošević za neke medije neupitan izvor?” i Raspudiću i Večernjem listu zamjera što Lazanskog koristi kao vjerodostojan izvor.
“To je po prilici isto kao da Slobodana Miloševića tretiraju kao neupitan i čistoj istini posvećen autoritet. Naravno da nikad nisam izgovorila riječi koje mi Lazanski pripisuje. Naravno da je riječ o prijesnoj laži. Takav bi apel uostalom bio suprotan svemu što sam u to vrijeme, pa sve do danas pisala i zastupala. Nisam ljubiteljica oružja ni ratnih rješenja! Nekadašnji zagrebački, a od devedesetih beogradski novinar cijelu je priču izmislio, i to prije četiri godine, kada sam dovela u pitanje njegovo pojavljivanje u medijskom prostoru Hrvatske.”
Nakon prvog kruga polemike Nine Raspudića i Jelene Lovrić oglasio i Miroslav Lazanski, koji za portal Dnevno ponavlja rečenice napisane prije četiri godine.
Lazanskom nije za vjerovati, bio je glasnogovornik Miloševićeva ratnog stroja, vjerovao je u Jugoslaviju, i danas je uvjeren da ih JNA izdala.
Miroslav Lazanski rođen je u Karlovcu, Pravni fakultet završio je u Zagrebu, a Hrvatsku je napustio početkom 1991. kad je iz Vjesnika prešao u beogradsku Politiku. Redovito naglašava da je plovio na atomskoj podmornici, bio na nosaču zrakoplova “John F. Kennedy”, letio na F-14 i MiG-u 29. Bio je gost vojnih akademija Rusije, Japana, SAD-a, Australije, Italije, Velike Britanije, Njemačke, Rumunjske, a od nagrada odlikovan je Medaljom za vojničke zasluge.
Biografija mu je više vojnička nego novinarska, ali mu je drugi dio odgovora Jeleni Lovrić vrlo zanimljiv, istinit i lako provjerljiv:
“Reagirao sam kad me prije nekoliko godina Jelena Lovrić me u “Jutarnjem listu” napala kao “barona rata”. Napisao sam sasvim miran i pristojan odgovor i poslao “Jutarnjem listu”, nazvao Mladena Plešea, on je rekao da će to objaviti. Naravno da me je slagao i nisu to objavili. No, kako su tada “Politika” i “Jurarnji” bili zajedno (imali su istog njemačkog vlasnika), to sam odgovor Lovrićevoj objavio u “Politici” kao sestrinskom listu “Jutarnjeg”.
Suština mog odgovora jeste da je u razgovoru između Jelene Lovrić, Gojka Marinkovića i mene u redakciji “Danasa”, u Zagrebu u aprilu 1991. Jelena Lovrić mene doslovno upitala: “Pa Lazo, kada će više ta tvoja JNA izvršiti vojni udar”.
Situacija je u SFRJ već bila na ivici rata, ja sam u ožujku 1991.prešao u Beograd, u “Politiku”, ali sam povremeno još dolazio u Zagreb i navratio par puta u “Danas”. Lovrićka me je uvijek pitala što ima novo u Beogradu, pa je i tada vjerojatno mislila da ja sigurno znam hoće li i kada JNA izvršiti vojni udar. Može ona sada tvrditi da nije to rekla, ali je rekla. U kom kontekstu? Pa mislim da je bila zabrinuta, jer ona nije glupa, i vidjela je da sve ide ka ratu. Da li se njoj tada vojni udar JNA učinio kao bolje rešenje, ja to ne znam, ali je to zaista rekla.
Gojko Marinković je bio prisutan, ali on će sada sigurno reći da se toga ne sjeća. Protiv Jelene nemam ništa, ali radi podsjećanja, nisam ja pratio sve kongrese SKJ i SKH, već ona, nisam ja pravio intervjue sa predsjednicima partije i u Beogradu i u Zagrebu, već ona, nisam ja pohodio Kockicu, već ona, nisam ja pisao o hrvatsko-srpskim odnosima – već ona.
I ona je vjerovala u Jugoslaviju kao i ja, ni riječi nije rekla kada sam u “Danasu”, u prosincu 1990.,objavio intervju sa generalom Kadijevićem. Ni riječi tada od nje, jer bila joj je frka hoće li JNA izvršiti vojni udar. I onda poslije svega, ja sam “baron rata” i nekredibilan, a ona je svjetionik demokracije i istine. Pa ako je i od Jelene, malo je previše.”
Dario Lukić/foto:press
