Dvadesetšestogodišnja Josipa Marković iz Požege prije dvije godine odselila je u Kronberg kod Frankfurta. U Osijeku je završila fakultet, postala magistra ekonomije, a onda je kao i mnogi drugi Hrvati, otišla u Njemačku u nadi za poslom i boljim životom.
Svoje iseljeničko iskustvo ispričala je za portal Fenix-magazin.
– Izgleda kao da je lako otići od kuće, doći u Njemačku, zaposliti se, živjeti dobrim životom, ali to nije jednostavno pa čak ni onda kad imate svu podršku voljenih osoba – kaže Josipa.
Bilo ju je strah zbog nepoznatog grada, nepoznavanja jezika, mislila je da nikad neće pronaći posao. Upisala je tečaj njemačkog jezika, koji nije mogla odmah po upisu pohađati.
– Ne biste vjerovali koliko ljudi pohađa tečaj njemačkog jezika. To je samo znak koliko ih dolazi u zemlju – smatra Josipa.
Morala je čekati pola godine, a nije htjela sjediti kod kuće. Prihvatila je posao čišćenja ureda. No, nije ostala na tome. Nakon pola godine je poslala molbu u tvrtku koja se bavi proizvodnjom prekidača i uređaja visokih napona.
– Nakon dva dana primila sam poziv za razgovor za posao. Večer prije nisam mogla zaspati, bilo me strah kao nikad životu.
Moj prvi razgovor za posao i još na njemačkom jeziku.
Al’, hajde, nekako sam skupila hrabrost i otišla na razgovor, shvativši kako nemam što izgubiti. Razgovor je trajao sat vremena i mislila sam da nikad neće završiti. Toliko pitanja, toliko svega – kaže Josipa.
Sreća me pratila
Pitali su je zašto se ona sa završenim Ekonomskim fakultetom prijavljuje na posao u proizvodnji.
– Zato što moram odnekuda početi, a ne govorim dobro njemački jezik – odgovorila im je i za tjedan dana dobila posao.
Prvoga dana u tvrtki doživjela je i prvi šok.
– Šef mi je rekao kako me jednostavno ne vidi u proizvodnji, već u jednom od ureda pa sam odmah dobila uredski posao.
Bila sam i sretna i prestravljena. Bez dobrog poznavanja jezika i bez radnog iskustva, dobila sam posao u Odjelu prodaje u administraciji. I evo me… Već tri mjeseca radim, učim jezik, upoznajem ljude, i zadovoljna sam. A obitelj i prijatelji… Oni će mi, što je normalno, uvijek nedostajati – završila je svoju priču Josipa Marković.
MP/Foto:Facebook
