Na komemoraciji novinarki Jasni Babić jedan gost izazvao je posebnu pažnju

U Hrvatskom novinarskom društvu (HND) održana je komemoracija za novinarku Jasnu Babić (61), dugogodišnju članicu HND-a, dobitnicu Nagrade Marija Jurić Zagorka za istraživačko novinarstvo za 1996. godinu te Nagrade za životno djelo Otokar Keršovani za 2016. godinu

Jasna Babić preminula je 31. listopada od posljedica kratke i teške bolesti, a njenom željom sahrane neće biti. Naime, nakon što je saznala da boluje od teškog oblika karcinoma, potpisala je ugovor s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, o donaciji svojih organa u svrhu istraživanja uz dodatnu napomenu da ne želi nikakve obrede kada je u pitanju njeno posljednje počivalište.

Predsjednik HND-a Saša Leković kazao je da je Jasna Babić novinarka koja je pisala s mnogo strasti bez obzira o kojoj se temi radilo, tko je njezine tekstove objavljivao i pod kojim uvjetima je radila.

Često je radila krećući se na rubu, pa i u opasnim područjima isprepletenih interesa u kojima je teško razlučiti senzacionalna otkrića od zavodljivih opsjena, kazao je Leković i dodao da likove iz svojih priča nije štedjela, a još manje je štedjela sebe, ‘na svaki mogući način’.

Na svoju korist nije uopće mislila. Čak i kada su je prijatelji prije nekoliko godina upozoravali na prve tada još naoko benigne simptome prve bolesti – nije otišla liječniku nego na teren, misleći samo na novu priču, kazao je Leković i dodao da je Jasna za rad u 1996. dobila Nagradu Marija Jurić Zagorka za istraživačko novinarstvo, te prije nekoliko mjeseci Nagradu za životno djelo Otokar Keršovani za 2016. godinu.

Kako je Jasna bila među novinarima koji svojom profesionalnom misijom smatraju uznemiravanje “loših momaka”, godinama je bila bez stalnog novinarskog angažmana unatoč svemu što je napisala. Tada je okupljala oko sebe mlađe kolegice i kolege i nesebično im dijelila savjete, kazao je Leković.

Mnogo je lijepih riječi o Jasni napisano i izrečeno od kada nas je napustila, ali je i s mnogo gorčine nerijetko ponavljano kako je Jasna umrla sama i zaboravljena od svih. Koliko god bila razumljiva emocija to međutim nije točno. Oni koji ostavljaju i zaboravljaju ljude Jasni nisu nedostajali, a onima koji su uvijek bili i ostali uz Jasnu, spominjanje ne treba jer nisu to činili zbog sebe nego zbog nje, zaključio je predsjednik HND-a.

Prvi Jasnin urednik u Danasu krajem osamdesetih, Gojko Marinković, kazao je da su Jasnu primili u Danas jer je imala sve preduvjete za dobrog novinara: izuzetnu znatiželju, strast i znanje, na što je trebalo dograditi zanat i iskustvo.

To se iskustvo razvijalo u vrlo značajnim uvjetima, od prvog “ratnog” zadatka prateći pojave “jogurt revolucije” u Novom Sadu, i od procesu Fikretu Abdiću u Velikoj Kladuši za koje je kazala da je prvi put sudjelovala na političkom suđenju.

Rezultat je Jasnin testament koji je ostavila u dvije knjige. Ona je fizički otišla, a heroji njezinih knjiga i danas se smatraju “uglednim građanima”. Ostavila nam je u amanet da se bavimo onim čime se ona bavila i naša je dužnost da govorimo u ime javnosti i tako se odužimo Jasni, kazao je Marinković i zaključio da nije ključni problem ove države BDP, nego pravo i pravosuđe, ono čime se Jasna bavila.

 

Glavni urednik Nacionala Borislav Jelinić kazao je da je Jasna bila jedan od njegovih mentora od koje je puno naučio, te da je bila jedan od lidera u “novinarskom timu koji je s Nacionalom posijao klicu jednog pozitivno drskog, prepoznatljivog istraživačkog novinarstva”.

Imala je prepoznatljiv stil pisanja koji se ne da kopirati. Pisala je vrlo spretno, gradila fabulu svojih tekstova kompozicijski intrigantno, stavljajući je uvijek u pravi društveno-sociološki kontekst, kazao je.

Na nedavnu ponudu da nastavi suradnju kazala je da je ušla u neku fazu sinteze, te da sve ono što se zbivalo prije dvadesetak godina ciklički na društvenoj i političkoj sceni ponavlja, u nešto jeftinijim i predvidljivijim varijantama, kazao je Jelinić i zaključio da je njezina najveća ostavština izvrsnost koja potiče međusobnu solidarnost, o čemu svjedoči veliki posjet komemoraciji u HND-u.

Prijatelj Ladislav Tomičić kazao je da je Jasna bila sretna žena do zadnjeg dana svoga života i da je bila zadovoljna onim što je učinila, te da je bila svjesna da je njezin životni put potpuno zaokružen.

Mediji su nekom neupućenom mogli dati povoda da žali Jasnu Babić, ali nju ne treba žaliti. Njoj bi bilo važno da se kaže da nikoga nije osuđivala, ni redakcije koje su joj dale otkaz, ni ljude s kojima je imala nesuglasice. Bila je zadovoljna, otišla je potpuno zadovoljno, i do samog kraja mogla je sve sama, kazao je Tomičić i dodao: Ako stavimo po strani tugu da čovjek više neće nekoga vidjeti, zahvalan sam što je otišla tako sretna.

Sve što možemo napraviti za svoju kolegicu jest da ostanemo na dobroj strani ove profesije.

Drago mi je da je završila na margini novinarstva s nama, jer se na njoj skupilo jako puno novinara koji vrijede. Jutros smo objavili njezin posljednji intervju koji je dala portalu lupiga.com u povodu nagrade za životno djelo, i taj intervju djeluje kao oproštaj od života i oslikan je samo svijetlim tonovima, zaključio je Tomičić.

Bosiljko Domazet, prijatelj koji je uz Jasnu bio do zadnjeg dana, kazao je da je Jasna ostavila rukopis svoje treće knjige, koji se bavi strašnim događajima iz sredine osamnaestog stoljeća i pročitao neke dijelove.

Novinarka Ana Benačić kazala je da čitanje Jasninih knjiga daje privilegij druženja s njom i nakon smrti.

U zadnjem intervjuu za portal HND-a, Jasna Babić je kazala: Nemam nikakvih frustracija. Moja je zadovoljština što sam neke stvari predvidjela i objavila unaprijed. Nije mi bila ambicija nikoga poslati u zatvor, jer dok su ratni zločinci naši heroji, ne vidim razloga da ijedan od naših utajivača poreza bude u zatvoru.

Jasna Babić, rođena 13. veljače 1957. u Zagrebu, umrla je u dobi od 60 godina u utorak 31, listopada od posljedica teške bolesti. U novinarstvu je bila od sedamdesetih godina prošlog stoljeća i pisala je za brojne časopise od Poleta i Studentskog lista do Večernji lista, Slobodne Dalmacije, Globusa i Nacionala te portala Lupiga.com.

Njezine dvije knjige, „Zagrebačka mafija“ i „Urota Blaškić“ dosežu širi kontekst umrežavanja podzemlja, kriminalaca i predstavnika državnih institucija, obavještajnih službi i pravosuđa, sve do vremena, kada se malo tko to usudio izreći.

U profesionalno novinarstvo ušla je 1987. kao već afirmirana novinarka, a  2017. kad je zaokružila 30 godina novinarskog rada i 60 godina života dobila je nagradu za životno djelo Otokar Keršovani.

Ostat će upamćene njezine riječi koje su citirane na dodjeli nagrade  za životno djelo Otokar Keršovani za 2016. na koju nije mogla doći.

“Slobodu nam nitko neće dati, novinari imaju onoliko slobode koliko su je sami napravili. Ni više ni manje. I ne želim uopće da mi Sabor, da mi bilo tko jamči slobodni prostor, jer to znači da mi je darovan. Kad je nešto darovano, kad je sloboda darovana, bila to i sloboda novinarstva – onda se brate mili može i oduzeti. Onaj tko daje taj i uzme”.

MP/Hina/Foot;pxll