Nada Budisavljević, najmlađa sestra Jovanke Broz: ‘S tugom sam gledala moju sestru kako pati!’

Nakon Titove smrti Jovanka je svoje bilješke spalila. Ja sam joj pomagala da ih spali. Memoare sigurno nije pisala. Ako bi se nešto takvo pojavilo, bi bio to čist falsifikat.

Foto: Anadolija

Nada Budisavljević, najmlađa sestra Jovanke Broz,  udovice komunističkog diktatora Josipa Broza, do sada je šutjela, ali je poslije Jovanke smrti otvorila dušu. Sjećanja pretočila je u knjigu “Nada Budisavljević – Moja sestra Jovanka Broz”.

Ma koliko J.B. Tito, kao vođa komunističke partije i partizanskog pokreta, bio moralno obilježen, prepoznat kao jedan od najvećih zločina u povijesti i osuđen od demokratske javnosti, svjedočnje supruge njegove sestre čini nam se zanimljivo jer donosi nepoznate detalje iz biografije komunističkog diktatora.

U službenoj rezidenciji predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, u Užičkoj 15 u Beogradu, na prvom katu bile su tri spavaće sobe. U jednoj je bio Tito, u drugoj Jovanka, a u trećoj njena najmlađa sestra Nada, koja je jedno vrijeme bila i zaposlena u Titovom kabinetu i koja je jedina od svih zaposlenih Titu dala otkaz. Tijekom dvadeset pet godina svakodnevnog boravka u njihovoj kući i tijekom Jovankine tridesetšestogodišnji izolacije, Nada Budisavljević je bila njezin jedini oslonac.

Koliko su ti ljudi mogli znati o njihovoj intimi?

– Nimalo! Tito i Jovanka su bili ljudi starinskog kova. O privatnim stvarima se ne govori. Ja ništa od tih zlih knjiga nisam čitala, da bih sačuvala zdrav razum, ali ih je Jovanka mazohistički čitala, smatrajući da treba znati o čemu se tu govori. I strašno je sebe povređivala tim. A to su najčešće bile naručene knjige ili tekstovi.

Dakle, sazrelo je vrijeme za pravu istinu.

– Ona je žena koja je zaslužila mnogo više pohvala, nego pogrda. Ona je bila pametna, energična žena. Žena koja je odgovorno radila ono što je radila na najbolji mogući način. Ona se trudila da nijednim svojim gestom ili riječju ne obruka ni sebe, ni Tita, ni svoju zemlju. Da se razumijemo – ona nije bila savršena. Ona je imala svojih mana, ona se sukobljavala s ljudima zato što je mnogo tražila. Bila je perfekcionist u svom poslu. Ali, ona nikada nije tražila od tih ljudi nešto za sebe. Ako je tražila nešto za sebe – to je tražila od mene. Da joj ja nešto pomognem. A od drugih ljudi ona je tražila za tu kuću, za organizaciju posla, za protokol.

Kako je bilo biti njena sestra?

– Bilo je s jedne strane lijepo, ali nije bilo lako. Kao što ni ona nije nijednim svojim gestom htjela obruka zemlju, tako ni ja nijednim svojim postupkom nisam htjela nauditi njoj. Uvijek sam bila jako oprezna i što se kaže, kako treba. Mi smo se stvarno jako voljele. Naš odnos je bio normalan odnos. Zato se dešavalo i da se ponekad posvađamo, jer ja sam joj bila najveći kritičar.

Kad ste se odselili u svoj stan vaš život se nije puno promijenio?

– Ja sam u svom stanu samo spavala, jer sam nakon posla odlazila kod njih i pomagala Jovanki sve što joj je trebalo pomoći. A preko ljeta smo bili na Brijunima. Nas su tamo, kad smo bili djeca, vozili kao prtljagu. A tamo misliš da ćeš poludiš od otoka. Jer, samo netko tko tamo nije bio i nije živio misli da je tamo nešto glamurozno. A onda kad se Tito kasnije preselio na Vangu – tu tek nikoga nije bilo. Samo nas troje i tri psa.

Vi ste jedini istinski svjedok onoga što se u toj kući događalo?

– Oni se nisu ispovijedali u tim godinama svog zajedničkog života. Ja sam to gledala i upijala. I gledala sam kako je to na izvjestan način strašno kad je neki par toliko vezan. Kad jedan ode, onaj drugi ostane bez podloge. Kao da su mu iščupali tepih ispod nogu. A ona je, još povrh svega toga, ostala na milost i nemilost ljudima koji su se bez skrupula borili za vlast.

Obračun s njom bio je nemilosrdan?

– Nisam ni pretpostavljala da će za svaki trenutak ljepote i sreće platiti jednom strašnom, duplom patnjom. Bilo je to nasilje svakakve vrste. Verbalno nasilje. Sustav uzet da pomogne tom nasilju. Mediji u službi tog nasilja. Psihičko zlostavljanje. Pa i fizički napad. Osam godina bez grijanja u kući kojoj curi krov, a podrum je pod vodom. To je bila strašna vrsta mučenja. A u kuću ne može ući nitko drugi osim državnih majstora jer je to državna imovina. A oni dođu, pa namjerno pokvare i ono što radi. Svega je bilo. A njoj nije bilo stalo do stvari, do materijalnih dobara. Njoj je bilo stalo do neke pravde. I nije htjela da dopusti da s njom otire pod.

Što vam je bilo teško?

– Najteže je bilo gledati kako se pati i slušati njezine muke. A to što sam ja oko nje radila – to meni nije bilo teško. Nikada. To mi je nekako bilo prirodno. Jer, naša sestra Zora se udala još za vrijeme studija i otišla živjeti u inozemstvo, s mužem diplomatom. Tada sam ja prešla živjeti u Užičku 15, s Titom i Jovankom. Bila sam njihov podstanar. S jedne strane je bilo lijepo živjeti tamo, a sa druge strane ja to nisam nešto voljela.

Je li žalila za nečim?

– Žalila je za njim. Za njihovim uspomenama. Vama je rekla da ste joj vratili život kad ste joj dali fotografije koje nije vidjela desetljećima. To je nju jako puno obradovalo. Njoj su prijetili da će vas ubiti ako ona progovori. S druge strane, ona vama nije dozvolila čak ni da je branite u javnosti.- Stalno mi je govorila: “Ti se ne petljaj u to.” I u najgorim njenim danima mi je to ponavljala. Nije dozvoljavala reći nijednu riječ u njenu obranu. Ili je htjela da me zaštiti, ili je mislila da ja nisam u stanju to učiniti. I istina, ja nisam bila u stanju to učiniti.

Je li Jovanka pisala memoare, neke zabilješke?

– Nakon Titove smrti Jovanka je u Užičkoj 15, prije nego što je odatle protjerana, jako puno svojih bilježaka spalila. Ja sam joj pomagala da ih spali. Isto tako jako puno svojih bilježaka je spalila i nakon toga, u kući u Bulevaru mira. Memoare sigurno nije pisala. Ako bi se nešto tako pojavilo, to bi bio čist falsifikat.

Autor: Kurir.rs