Najbolji prijatelj Danijela Bezuka, mladića koji je pucao na Vladu i s četiri metka teško ranio hrvatskog policajca, za Jutarnji list je otkrio kako nikome nije nagovijestio svoj zagrebački pohod, nije ga dao ni naslutiti.
“Ja u ovo sve gotovo da i danas ne vjerujem. S njim sam provodio jako puno vremena, bio je prijatelj kakvog možete poželjeti, dobar, vrijedan, pošten. Nikada nije pokazivao trunku agresivnosti, uvijek je sve nasmijavao”, rekao je prijatelj pokojnog Danijela Bezuka.
Danijel je bio najmlađi od trojice sinova Zdenka Bezuka. Bio je prosječan đak, rado je odlazio na treninge NK Dinamo, iako nije bio osobito talentiran igrač, veselilo ga je druženje s vršnjacima, volio je svoju obitelj i rado priskakao u pomoć susjedima u potrebi. Odgajan je tradicionalno, cijenio je žrtvu svojeg oca i stričeva, no, ratna trauma kojoj su bili izloženi polako se prelijevala i na njega. Svjedočile su tome i njegove objave na društvenim mrežama.
Uz odrastanje uz ideologiju krajnje desnice, Danijel je u svojoj okolini slušao priče o “izdajničkoj vlasti”. Teško se nosio s neprocesuiranjem zločina, kao i sa suđenjem hrvatskim generalima u Haagu. Gorčina je prštila iz Danijelovih objava, uokvirena u desničarsku ikonografiju, pozdrav ZDS te pokoje salutiranje ispruženom desnicom.
Najbolji prijatelj
Razgovarali smo s Danijelovim najboljim prijateljem, mladićem s kojim je dijelio tajne, doduše, sve osim jedne. Tvrdi nam da Danijel nikome nije nagovijestio svoj zagrebački pohod, nije ga dao ni naslutiti.
– Ja u ovo sve gotovo da i danas ne vjerujem. S njim sam provodio jako puno vremena, bio je prijatelj kakvog možete poželjeti, dobar, vrijedan, pošten. Nikada nije pokazivao trunku agresivnosti, uvijek je sve nasmijavao. Vodio je brigu o okolišu, sam je znao uzeti svoj trimer i fleksericu i čistiti dječje igralište, obilazio je šumu i skupljao tuđe smeće. Nikakvih problema nije imao i ni na što mi se nije žalio. Ne govorim sve ovo zato što je sada mrtav, nego zato što je tako bilo – govori prijatelj.
On mu je pronašao posao u zagrebačkoj tvrtki, u koju su zajedno putovali svako jutro autobusom. Nedavno mu se, kaže, malo požalio da mu je naporno buditi se u 4 ujutro, odrađivati terene na gradilištima i vraćati se kasno.
– Kada sam vidio da portali pišu o 22-godišnjem napadaču iz Kutine, on je zadnji koga bih povezao s tim. Nepojmljivo. Imao je izraženu crtu brige za opće dobro i pomaganje drugima. Zbog nostalgije za svojom obitelji i bolesnom majkom, vratio se iz Njemačke, gdje je radio na sortiranju jabuka – govori mladić.
“To su privatne stvari”
On smatra da su “HOS, Thompson i Škoro, Danijelova stvar”, te da bi “ljude trebala boljeti ona stvar za to što on radi i sluša, jer je to privatna stvar svakog čovjeka”. A onda je mladić odlučio poslati poruku premijeru Plenkoviću, davši nam do znanja kako je zato i pristao na razgovor. Ona glasi ovako.
– Gospodin Plenković napisao je da je to bio teroristički čin. Oni teroriziraju državu preko 30 godina, pravda i Božja kazna jednoga će ih dana stići – poručio je mladić.
Pitali smo ga zar doista smatra da je Danijelov način dobar za rješavanje problema, na što je rekao da “ne zna što bi rekao”. Uslijedio je potom njegov SMS:
“Također sam zaboravio reći, a volio bih da i to napišete, da poručite Plenkoviću, da ako ne zna vodit’ ovu državu, neka odstupi i prepusti državu nekome ‘ko zna s njom vladat’. Osobno Plenkoviću ne bi dao ni da kantu drva čuva, a kamoli državu da vodi. I zašto je uzeo blindirano vozilo? Da li se boji vlastitog naroda?” Prenijeli smo je, kako smo mu i rekli, no prije toga željeli smo čuti odgovor na pitanje je li kalašnjikov doista pravi način da se rješavaju problemi.
– Nije – napisao je u poruci.
Muk okupljenih
U četvrtak, u 13 sati, stotine ljudi iz Kutine i okolice, ali i Zagreba, došli su na mladićev sprovod. Obilna kiša lijeva nemilice. Muk okupljenih. Svećenik ispraća mladićevo tijelo. Najbliža rodbina i Zdenkovi suborci dolaze u njegovu kuću, gdje će ostati do večernjih sati. “Dančija” više nema, a nitko ne zna zašto je zapravo otišao.
“Zdena, moraš biti jak, izdrži, imaš još sinova, uskoro ćeš dobiti i unuke! Moraš biti jak!” – tješili su ga suborci, prepričao nam je to jedan od njih.
“Znam! Znam!, Sve znam!”, odgovarao bi im smireno. “No, odjednom bi, kažu, za stolom dok su sjedili s njim i ukućanima, briznuo u plač i ponavljao: Zašto? Zašto? Što mu je bilo? Gleda vas, a imate osjećaj kao da gleda kroz vas!”, opisuje nam jedan od prijatelja obitelji atmosferu u kući koja je vladala tog četvrtka.
G.M. /Foto: FaH
