NESREĆE U HRZ-u: Hoće li smrt četiri pilota prekriti paučina zaborava?

Nadamo sa da pad školskog aviona Zlin Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i pogibija dva pilota neće pasti u zaborav kao brojne druge nesreće do sada.  U manje od četiri mjeseca poginula su četiri pilota HRZ-a, više nego za četiri godine Domovinskog rata.

Još uvijek ne znamo zašto je, na primjer, otpao poklopac kabine na MiGu-21 UMD? Koji su uzroci pada MiGa-21 kod Velike Gorice? Zašto je pao Mi-8 u Vukovaru, Ivanjoj Reci, i tako dalje, i tako dalje…

O nesrećama vojnog zrakoplovstva u Republici Hrvatskoj ne postoje službeni izvještaji o uzrocima (barem nisu javno objavljeni) pa tako ni jasnog sustava naučenih lekcija i njihovih integriranja u rad i praksu HRZ-a.

Radi li se o sustavnom zataškavanju?

Ni iz dosadašnjih nesreća u HRZ-u nismo mogli okvirno informirati. Svim događajima konstanta je jedna pojava koja glasi – sustav nikad ne priznaje vlastitu pogrešku, nego uvijek odgovornost za havariju ili zataška ili sustav nastoji svaliti na pojedinca. To je nepisano ponašanje našeg vojnog sustava gdje se vode manirima Poncija Pilata.

Sjetimo se 10-godišnjeg prikrivanja uzroka pada Mi-8 u Vukovaru gdje je na koncu balade sva krivnja svaljena na pleća pilota.

Isti obrazac htjeli su primijeniti i kod sudara MiGova iznad Plaškog. Piloti su na kraju dugog procesa oslobođeni, ali od nastavka vojne karijere morali su se pozdraviti. Oprostili su se i od najboljih letačkih godina bez obzira što nisu bili odgovorni nego sustav koji im nije osigurao bolju obuku i veću satnicu naleta.

Možda i postoje u nekim mračnim ormarima Ministarstva obrane nekakvi (kvazi) dokumenti o uzrocima dosadašnjih nesreća u HRZ-u, ali oni sigurno nisu u skladu s europskim i svjetskim standardima finalnih izvještaja s jasnim zaključcima o izravnim i neizravnim uzrocima nesreća.

To ne treba čuditi jer, među ostalim, takvi izvještaji mogu obiteljima stradalih poslužiti kao osnova za sudsku tužbu protiv MORH-a ukoliko je uzrok stradavanja nemar, tehnički nedostatak letjelice ili pogrešna primjena propisa.

Neovisni i stručni SSVZPP koje to nije

MORH praktično već dva desetljeća nema pravu specijaliziranu i neovisnu službu za istraživanje zrakoplovnih nesreća, popunjenu specifičnim stručnjacima.

Doduše, formalno ima. Nekoliko osoba je pozavršavalo nekakve usputne tečajeve za stjecanje statusa „stručnjaka za zrakoplovne nesreće“ pa obavljaju neke poslove u svezi toga, ali s obzirom da su standardi potrebne kompetentnosti istražitelja izuzetno visoki vrlo visoki, jasno je da za istinski stručno i neovisno tijelo unutar MORH-a nema neke posebne želje, kao što i ne postoji želja za školovanjem takvih kadrova, ponajprije na civilnim sveučilištima, a tek onda s vojnom nadogradnjom.

Unutar Ministarstva obrane RH egzistira “neovisno tijelo“, pod nazivom Samostalni sektor za vojni zračni i pomorski promet (SSVZPP), u kojemu radi svega dvoje ljudi i koji vodi časnik pripadnik jedne polutajnovite organizacije s „humanitarnim karakterom“.

Ovaj sektor se posebno „proslavio“ sa svojom ulogom u fijasku s „remontom“ MiGova-21. MORH-u je u više navrata nuđena pomoć u formiranju potrebne vrste interne službe, koja bi bila pandan civilnoj Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo (HACZ). No, bez odjeka.

Prema svim parametrima struke, nužno je i hitno donijeti najmanje dvadesetak pravilnika za vojno zrakoplovstvo, a SSVZPP morao bi brojati barem 40 ljudi, stručnjaka raznih zrakoplovnih profila, a ne da se kadrovi biraju po rodnom stablu generala HRZ-a ili pripadnosti kakvim elitističkim polutajnim organizacijama. Što se komparacije s regulativom u vojnih zrakoplovstva EU, hrvatsko je gotovo pa nepostojeće (svega jedan pravilnik o sigurnosti zrakoplova).

Čak 22 države usvojile su tzv. EMAR komplet propisa (European Military Airworthiness Requireements), koji nije ništa drugo nego vojni prijevod, uz manje preinake, civilnih propisa EASA-e. Ovo je bila preporuka EDA-e (European Defense Agency). SSVZPP sasvim sigurno nema kadrovskih kompetencija ni kapaciteta da se odradi usvajanje EMAR-a, a zapravo se takav nemar neformalno potiče od same vrhuške HRZ-a i MORH-a.

Da kojim slučajem SSVPP-vode Ray Charels, Andrea Bocelli ili Stevie Wonder situacija bi bila ista.

U HRZ uvesti civilne propise

Zašto je ova situacija opasna? Nepostojanjem odgovarajućih propisa, koji su svi vezani za sigurnost letenja, omogućeno je subjektivno, nestručno i nekažnjivo postupanje i primjena već ionako dovoljno lošeg propisa.

Dobar ilustrativni primjer učinka oskudne i nepostojeće regulative vidio se na slučajevima nesreća pada vojnog helikoptera u Vukovaru, sudara MiG-ova na Slunju, pada MiG-a kod Lomnice, sramotnom zapuštanju kompletne linije najboljih HRZ-ovih helikoptera Mi-171Sh da im isteknu resursi itd.

Vrijeme je da propisi koji vrijede u civilnom zrakoplovstvu obuhvate i HRZ, tu sivu zonu bez propisa i pravila. Zar nam moraju ljudi i dalje ginuti da bi se nešto promijenilo na bolje po pitanju sigurnost?

„Mi smo vojska pa nas ne vrijede civilni propisi“ – mantra je mudraca u HRZ-u koja je već uzima danak u mladim životima.

Postoji funkcija koja se zove – glavni zrakoplovni istražitelj HRZ-u. Na prvu, netko neupućen možda bi osjetio strahopoštovanje prema samom nazivu. Zvučna titula glavnog istražitelja, implicira kako on pod sobom ima cijele timove kolega, istražitelja koji su educirani i opremljeni specifičnom opremom za provedbu poprilično složenih istražiteljskih zadaća.

Naravno, u MORH-u nije tako. Baš suprotno. Na našu žalost, nikakav utjecaj i posebna znanja nema glavni zrakoplovni istražitelj. U hrvatskom slučaju, radi se o birokratskoj funkciji koju je planerska družina u MORH-u vidjela u nekom uređenom ratnom zrakoplovstvu pa su brže-bolje usvojili po našem receptu gdje je tituliranje svrha sebi samoj.

Zrakoplovni istražitelj se postaje kroz specifične obuke koji se provode u inozemstvu i traju do pola godine. Indikativno, od u protekle 4 godine čak su dvojica glavnih zrakoplovnih istražitelja smijenjena iako su prošli formalnu obuku izvan RH.

Ipak, da se malo referiramo na nesreću pada helikoptera OH-58D Kiowa Warrior krajem siječnja. Po prvi puta u jednu vojnu zrakoplovnu nesreću u Hrvatskoj uključili su se Amerikanci, jer se radi o letjelici koja je proizvod svjetskog zrakoplovnog diva „Bell Textron-a“. U ovom slučaju američka strana je s razlogom zabrinuta poradi drugih korisnika Kiowe diljem svijeta. Ako je u pitanju tehnička greška, ona može i za druge korisnike Kiowe biti pogubna u određenom trenutku pa zato s nestrpljenjem očekuju objektivnu analizu kako bi mogli u svoje taktike uporabe Kiowa ugraditi “naučene lekcije iz Hrvatske”, ako bude potrebe. S druge strane, za naše prilike to ukratko znači da nema muljanja.

Na istini treba inzistirati

Nesreće bez stručnog objašnjenja njihova uzroka jesu ozbiljan problem u funkcioniranju HRZ-a i MORH-a, ali ništa manji problem od upornog izbjegavanja stvaranja ambijenta odgovornosti i poštivanja struke, a bez da se razmišlja kakve će posljedice stavovi i odluke struke imati za resornog ministra i aktualnu političku garnituru.

Problem su i oni apostoli agitpropa, neuki novinari, koji krivnju za nesreće svaljuju na mrtve vojnike, a vojni sustav redovno rehabilitiraju od svakog oblika odgovornosti. Takvi ne rade u korist naše vojske i njezinih ljudi. Sada su u iščekivanju novog ministra obrane jer su takvi uvijek u potrazi su za novim gospodarom. Neka ne misle da javnost to ne vidi.

Da zaključimo, ovakve nesreće nisu vrijeme za velike patetične domoljubne naricaljke. Ovakve nesreće su trenutak za istragu po pravilima struke kako bi mrtvi vojnici u miru počivali i trenutak za inzistiranje na istini kao jedinim mjestom u kojem obitelji poginulih mogu pronaći smiraj te u tišini oplakivati svoje pale sinove.

Prisjetimo se i mi hrvatskih pilota Marina Klarina, Tomislava Baturine, Marka Novkovića i Luke Jagatića.

 

M. Marković/Foto:morh