NOVA NADA SREDNJE EUROPE: Savez zemalja s pretežito katoličkim stanovništvom

U 2016. Europa ulazi s najvećim problemima i podjelama od završetka Drugog svjetskog rata: Ruska aneksija Krima i rusko-ukrajinski rat istoku Ukrajine uništili su i taj klimavi sustav sigurnosti, koji je davao nekakvu sigurnost izvana.

Val izbjeglica i muslimanski terorizam ugrozili su europsku sigurnost iznutra, doveli su do sukoba između lijevoliberalnih vlada Stare Europe i konzervativnih čelnika Nove Europe. Nije nevjerojatno da se taj sukob prelije u rat sankcijama unutar EU-a.

Problemi starog kontinenta mogu se dugo nabrajati i analizirati njihovi uzroci, posljedice, pokušavajući ponuditi rješenja.

Na tragu tih unutareuropskih problema, posebno problema sigurnosti i svjetonazorskih trzavica, vrlo zanimljivo izgleda uskrsnuće ideje Srednje Europe, ali bez Nijemaca – Međuzemlja, Međumorja, Baltičko-crnomorskog saveza, Crnomorsko-baltičko-jadranskog saveza.

Ta bi Srednja Europa na neki način trebala ujediniti: Poljsku, Ukrajinu, Bjelorusiju, Litvu, Latviju, Estoniju, Češku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te možda Crnu Goru, Albaniju, Kosovo, Bugarsku te Makedoniju.

Glavni protagonisti koji promiču ovu ideju u novom obliku su konzervativni predsjednici Poljske i Hrvatske. Čak štoviše, ova inicijativa već je napravila prve oprezne korake kroz oživljavanje Višegradske grupe (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) te zajedno s njima i Hrvatskom koja je već tijekom listopadskog samita Višegradske grupe aktivno sudjelovala na tom samitu. Prvi rezultat prvih koraka bi trebala biti izgradnja plinovoda Rijeka (Hrvatska) – Gdanjsk (Poljska). Osim toga i na vojnom području Poljska, Litva i Ukrajina idu prema stvaranju zajedničkih vojnih jedinica.

Stavljajući na stranu ekonomske, političke i vojne aspekte, osvrnuli bi se na kulturna te antropološka obilježja nove eventualne udruge. Prije svega, upečatljivo je da većina mogućih članica ovog hipotetskog ujedinjenja pripadaju balto-slavenima, a Mađari, Rumunji i Moldavci imaju u sebi relativno jaku slavensku komponentu.

S druge strane Južni Slaveni imaju snažnu ilirsku komponentu koja je njima veza prema Albancima – vjerojatnim, izravnim potomcima drevnih Ilira. Većina tih država u različitim povijesnim razdobljima svoje povijesti pripadala Poljsko-litavskoj Uniji ili Austro-ugarskoj. Također je vrlo važno što su sve te države postkomunističke, a većina od njih je preživjela rusku okupaciju.

Potrebno je istaknuti da je tijekom komunističke vladavine u tim državama, više ili manje bilo nasilnih proganjanja kršćana, posebno Katoličke crkve.

Religijska pripadnost je i danas u tim državama vrlo snažna oznaka identiteta lokalnog stanovništva. Poljska, Litva, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Hrvatska – su države gdje prevladava katoličanstvo kao vjeroispovijest većine stanovništva.

Latvija, Bjelorusija, Ukrajina, Rumunjska, Bosna i Hercegovina, Albanija, Kosovo i Crna Gora imaju značajne katoličke manjine. Samo Estonija, Bugarska i Makedonija imaju vrlo malu katoličku manjinu. U Estoniji prevladavaju protestanti, dok u Bugarskoj i Makedoniji prevladava pravoslavlje.

Ni jedna od tih država nema veći broj migranata – muslimana, iako značajan broj muslimana živi u Albaniji, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.  Ukrajina ima autohtonu muslimansku manjinu – domicilni narod na Krimu i jugu Ukrajine – Krimske Tatare.

Posebnost tih muslimanskih manjina je njihova autohtonost u državama nastanjenja i njihova stanovita odbojnost prema radikalnom islamu. Također je potrebno naglasiti da praktički u svim mogućim državama – članicama pravoslavlje nije fanatičnog i šovinističkog oblika kao što je rusko i srpsko pravoslavlje koje negira druge pravoslavne zajednice u državama koje one smatraju svojom zonom utjecaja.

Osnovni problem predstavlja nepriznavanje Ukrajinske pravoslavne crkve u svjetskom pravoslavlju, te prisutnost Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini i Bjelorusiji. Osim toga, Makedonija i Crna Gora imaju isti problem sa srpskom pravoslavnom crkvom na svojem državnom teritoriju. Iako je SPC u Makedoniji praktički beznačajna. Također veliki problem predstavlja što i Crnogorska i Makedonska pravoslavna crkva nisu priznate u svjetskom pravoslavlju.

Hrvatska pravoslavna crkva ima veliki problem priznanja od hrvatskih vlasti iako po svim kriterijima sa svojih više od 16.000 vjernika ima sve zakonske značajke da se prizna kao zasebna hrvatska pravoslavna crkva. Problemi srpskog pravoslavlja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gdje SPC ima ulogu etničke crkve srpske manjine te propagira šovinistički obojeni srpski mesijanizam i netoleranciju prema drugima, što opet otvara drugu temu.

Iako se ti oblici pravoslavlja, islama i katoličanstva u državama Srednje Europe pojavljuju, moguće je izgraditi normalne dobrosusjedske, savezničke i partnerske odnose u očuvanju temeljnih kršćanskih vrijednosti protiv kojih lijevo liberalne i LGBT organizacije vode pravi rat na čitavom europskom kontinentu.

U državama koje bi se mogle udružiti u Međumorje, tradicionalne kršćanske i nacionalne vrijednosti su vrlo jako izražene osim možda u nešto manje u Češkoj, ali i tamo mnogo jače nego u tzv. Staroj Europi. Zato u slučaju formiranja tog saveza država Srednje Europe, odnosno Međumorja, možemo očekivati stvaranja novog centra obnove Europe.

Tako obnovljena tradicionalna Europa mogla bi dovesti do obnavljanja jačeg utjecaja religioznosti te obnove europskog kršćanstva. Međumorje bi moglo dati šansu da europsko kršćanstvo ne utone te ne nestane u vodama liberalizma i muslimanske migracije na Stari kontinent.

Orest-Dmitro Wilczynski/Novi Pogledi