BOŽO SKOKO, profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i predavač na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih i europskih poslova ponovo je u središtu skandala s prepisivačinom i krađom intelektualnog vlasništva.
Dr. Jure Zovko, u kolumni “Hrvatski velikani pod sumnjom plagiranja” na portalu Dnevno.hr naveo je desetak slučajeva koje je Skoko u knjizi Hrvatski velikani, do u zarez, prepisao s Wikipedije.
Božu Skoku, koji se predstavlja kao jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za odnose s javnošću, novinar Boris Dežulović ranije je optužio za plagijat nakon što je u studentskom listu Global prepisao tekst s interneta i objavio kao svoj. Reagiralo je Etičko povjerenstvo FPZ-a i zaključilo da je Skokino prepisivanje neetično i neprofesionalno, a kažnjen je samo opomenom i upozorenjem da takvih povreda profesionalnosti u budućnosti ne smije biti.
Hrvatska udruga za odnose s javnošću potez dr. Bože Skoke nije proglasila neetičnim, nego je prihvatila njegovo obrazloženje kako nije znao da prepisuje tekst Borisa Dežulovića. Tako nije mislila Aleksandrom Kolarić koja je u javnim nastupima osudila Skokino prepisivanje teksta Borisa Dežulovića.
Ako se u ranijem slučaju mogao braniti da je bila riječ o nenamjernoj grešci, neznanju i lakoći pristupa novinskom tekstu namijenjenom studentskom glasilu, za knjigu Hrvatski velikani ti argumenti ne vrijede. U ovom slučaju riječ je o skandalu neviđenih razmjera u akademskoj zajednici jer je riječ o svjesnom i namjernom prepisivanju više desetina tekstova koja je dr. sc. Božo Skoko skinuo s Wikipedije, objavio kao svoje i potpisao titulom doktora znanosti.
Ante Đapić, Milijan Brkić Vaso i ostali pripadnici tzv. resavske (prepisivačke) škole, su mala djeca za ovo što je učinio Božo Skoko.
Božo Skoko, Hrvatski velikani:
”Milan Šufflay (Lepoglava 1879. –Zagreb 1931.)
Hrvatski povjesničar, jedan od utemeljitelja albanologije, autor prvog hrvatskog znanstvenofantastičnoga romana… Bio je povjesničar Balkana, uvjeren da hrvatsku povijest treba istraživati iz balkanske pozicije… U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uhićen je zbog veleizdaje te na montiranom procesu osuđen na tri i pol godine zatvora. Nakon zatvora nastavlja s istraživačkim radom, fokusirajući se na traženje bečke Akademije znanosti i albanske vlade na albansku prošlost… Pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, koja je uživala kraljevu zaštitu, 1931. izvršuju atentat na njega. Dočekali su ga na kućnom pragu, razbili mu glavu čekićem, a onda iz stana ukrali rukopis zgotovljenoga sveska Codex albanicus…Albert Einstein i Heinrich Mann tada su preko Međunarodne lige za prava čovjeka pozvali svjetsku kulturnu javnost da prosvjeduje protiv zločina počinjenoga nad ovim velikim znanstvenikom. Posmrtno je dobio najviše albansko odličje 2003. godine”
(Navedeno prema knjizi Bože Skoke, Hrvatski velikani, str. 310.)
Božo Skoko:
Wikipedija, hrvatsko izdanje:
”Milan Šufflay (Lepoglava, 9. studenoga 1879. –Zagreb, 19 veljače 1931.)
“hrvatski povjesničar, jedan od utemeljitelja albanologije, autor prvoga hrvatskog znanstvenofantastičnog romana… Postao je i povjesničar Balkana, uvjeren da je jedino ispravno prošlost Hrvata istraživati iz balkanske pozicije.
U novoj državi Kraljevini SHS 1921. godine uhićen je zbog veleizdaje (špijuniranja u korist strane države) i izveden pred sud… Šufflay je osuđen na tri godine i šest mjeseci tamnice. Po izlasku iz zatvora posvećuje se opet znanstvenome radu. Na traženje albanske vlade i bečke Akademije znanosti … priređuje III. svezak arhivske građe Codex albanicus.
Pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, koja je uživala kraljevu zaštitu, pričekali su ga, 18. veljače 1931. godine, na pragu kuće i razbili mu lubanju čekićem. Provalili su potom u stan i odnijeli u rukopisu zgotovljen III. svezak Codex albanicus… Albert Einstein i Heinrich Mann pozvali su preko Međunarodne lige za prava čovjeka svjetsku kulturnu javnost da prosvjeduje protiv zločina izvršenoga nad Milanom Šufflayem. Dobio je najviše albansko odličje posmrtno 2003. godine.
(Navedeno prema: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Milan_Šufflay&oldid=2848878(12.09.2009)
Skokin prikaz lika i djela Milana Šufflaya u knjizi Hrvatski velikani gotovo je identičan s prilogom na hrvatskoj Wikipediji. Zanimljivo je da je u Skokinom tekstu kao i u Wikipedijinoj hrvatskoj inačici iz 2009. godine pogrešno navedena godina 2003. u kojoj je albanska Vlada posthumno dodijelila Šufflayu najviše albansko odličje “Naim Frasheri d’or”. Pogreška je ispravljena u Wikipedijinom tekstu od 22. listopada 2011. koji Božo Skoko nije više koristio. Osim teksta o Milanu Šufflayu prilažem paralelno izvatke iz kratkih priloga o Matiji Vlačiću Iliriku i Mirku Grmeku kako su napisani na Wikipediji na hrvatskom jeziku te u knjizi Bože Skoke. Čitateljima prepuštam da sami presude o kakvom je uratku riječ.
Božo Skoko, Hrvatski velikani,:
”Matija Vlačić Ilirik… Hrvatski protestantski teolog i crkveni povjesničar. Školovao se i djelovao u Veneciji i Njemačkoj te Austriji i Švicarskoj. Od 1544. na Wittenberškom protestantskom sveučilištu predaje hebrejski i grčki jezik, a uskoro je preuzeo i tu katedru. Bio je dio najužega kruga “otaca reformacije” Luthera i Melanchtona, a od 1549. otvoreno istupa kao idejni pokretač borbe protiv pape i cara te pomirljive struje Melanchthona. Objavio je 250 radova, a glavni je organizator i jedan od urednika i pisaca monumentalne kritičke Crkvene povijesti (Ecclesiastica historia), poznate pod nazivom Magdeburške centurije. Najopsežnije mu je djelo Ključ Svetog pisma (Clavis scripturae sacrae) iz 1567., kojim se potvrdio kao tvorac protestantske hermeneutike i hermeneutike uopće. To je zapravo enciklopedijski rječnik hebreizama koji je postao temeljnim djelom protestantskog tumačenja Biblije”. (Božo Skoko, Hrvatski velikani, str. 184-185.)
“Matija Vlačić Ilirik… hrvatski protestantski teolog, povjesničar, crkveni povjesničar i filolog. Školovao se u Veneciji i Njemačkoj, a 1544. godine na Wittenberškom protestantskom sveučilištu postaje magistar slobodnih umijeća, te profesor hebrejskog i grčkog jezika. Već tada je bliski suradnik Luthera i Melanchthona, a od 1549. godine otvoreno istupa kao idejni pokretač borbe protiv pape, cara te pomirljive struje Melanchthona… Napisao je i objavio oko 250 radova. Glavni je organizator, jedan od urednika i pisaca monumentalne Crkvene povijesti (Ecclesiastica historia, Basel, 1559–1574), poznate i pod naslovom “Magdeburške centurije” (Centuriae Magdeburgenses)… Najzrelije i najopsežnije mu je djelo “Ključ Svetog Pisma” (Clavis scripturae sacrae, Strassbourg, 1567.), u kojem se potvrdio kao tvorac protestantske hermeneutike i hermeneutike uopće. To je zapravo enciklopedijski rječnik hebreizama, koji je postao temeljnim djelom protestantskog tumačenja Biblije.”
(Navedeno prema
http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Matija_Vlačić_Ilirik&oldid=2215561 (30. prosinca 2009.)
Božo Skoko:
”Mirko Grmek (Krapina 1924 – Pariz, 2000.) Hrvatsko-francuski znanstvenik i istaknuti povjesničar medicine… Nakon doktorata na Sveučilištu u Zagrebu 1958., osnovao je Institutu za povijest znanosti i uređivao prvu Medicinsku enciklopediju. A nakon što je stekao diplomu talijanske Politehničke škole, 1963. odlazi u Pariz, gdje mu je Collège de France povjerio uređivanje bilježaka Claudea Bernarda… što će uvelike utjecati na njegov daljnji rad i međunarodnu karijeru… U Parizu je doktorirao književnost, koju je predavao na sveučilištimana sveučilištima u Berkeleyu, Los Angelesu, Ženevi, Bologni i Lausannei, a 1973. imenovan je direktorom istraživanja povijesti bioloških i medicinskih znanosti na École pratique des hautes etudes. Bio je i znanstveni direktor Međunarodne enciklopedije znanosti i tehnike, te glavni urednik Međunarodnog arhiva povijesti znanosti. U prevođenoj knjizi “Histoire du sida” – Povijest AIDS-a razvio je teoriju patocenoze… Po njemu, bolesti nisu pojave u tijelu, nego ideje, koje ne mogu postojati bez drugih, a ta ideja postaje konkretna bolest, ovisno o stanju organizma, životnim navikama, kulturnim čimbenicima pa i samom načinu kako ljudska misao poima bolest (medicinski platonizam).”
(Navedeno prema B. Skoko, nav. dj., str. 174.).
Wikipedija:
“Mirko Grmek (Krapina 1924 – Pariz, 6. ožujka 2000.) bio je hrvatski i francuski akademik, znanstvenik i istaknuti povjesničar medicine… Doktorirao 1958. na zagrebačkom sveučilištu. U Zagrebu je osnovao Institut za povijest znanosti i uređivao prvu Medicinsku enciklopediju. Nakon što je stekao diplomu talijanske Politehničke škole, smjestio se 1963. u Parizu, gdje mu Collège de France povjerava uređivanje bilježaka Claudea Bernarda, što će presudno utjecati na njegov daljnji rad, budući da će u istom području postati međunarodno priznati stručnjak. Diplomirao je književnost u Parizu, vodio istraživanja u CNRS-u, a 1973. je imenovan direktorom istraživanja povijesti bioloških i medicinskih znanosti na École pratique des hautes études. Kao doktor znanosti i književnosti, predavao je na sveučilištima u Berkeleyu, Los Angelesu, Ženevi, Bologni i Lausannei… U to je vrijeme bio i znanstveni direktor Međunarodne enciklopedije znanosti i tehnike, kao i glavni urednik Međunarodnog arhiva povijesti znanosti. U knjizi Povijest AIDS-a razradio je teoriju patocenoze… Grmekov se pristup može opisati kao medicinski platonizam. Po njemu, bolesti nisu pojave u tijelu, nego ideje, te upravo poput Platonovih ideja, nijedna ne može postojati bez drugih. U patološkoj stvarnosti, ta ideja postaje konkretna bolest, koja ovisi o stanju organizma. Pritom postaju važne sve životne navike, kulturni čimbenici, pa i sam način kako ljudska misao poima bolest, težnja društava da se oblikuju kao sustavi kolektivne obrane protiv bolesti.”
(Navedeno prema: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Mirko_Grmek&oldid=3108077(22.10. 2011.)
Upadljive sličnosti između tekstova na Wikipediji na hrvatskom jeziku te u Skokinoj knjizi možemo također zamijetiti u prilozima o Anti Starčeviću, Bartolu Kašiću, J. J. Strossmayeru, Ivanu Belostenecu, Boži Milanoviću, Ivi Vojnoviću, S. S. Kranjčeviću, Tinu Ujeviću. Usporedimo li Skokin skromni prilog o Antunu Matiji Relkoviću (10 redaka) s tekstom na Wikipediji, primijetit ćemo da je osam i pol redaka posve identično. Slično se može reći i za tekst o književniku Dimitriju Demetru, odnosno o velikom veziru Rustem-paši Opukoviću koji je imao nadimak Hrvat. Zanimljivo da se prilog o Drugu Titu bitno razlikuje u Skokinoj knjizi i na stranicama Wikipedije hrvatskoga izdanja.”
Na kraju teksta dr. Jure Zovko definira što je plagijat prema američkom rječniku Random House Webster’s Unabridged Dictionary: “upotreba ili blisko oponašanje jezika i misli drugoga autora te predstavljanje istih kao vlastiti izvorni rad”.
Što više godina skupljam više poštujem narodne modrosti i izreke. U ovom kontekstu sjeto sam se jedne koju sam, kao angdotu, čuo prije desetak godina, a koja glasi: “Skokakama se na sudu u Mostaru svjedočenje ne priznaje!”.
Božo Skoko kao da želi potvrditi tu izreku.
Pitanje je samo do kad će Fakultet političkih znanosti i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova to tolerirati. Sebe može sramotiti, ali nedopustivo je da sramoti važne državne i sveučilišne ustanove.
Marko Marković/Foto:V.list
