Na inicijativu mještana iznad Vuke je izgrađen jen most koji nosi ime Nenada Krstića branitelja poginulog u rujnu 1991. godine u blizini ove rijeke. Danas ga je obišao ga je ,obnašatelj dužnosti Osječko-baranjskog župana Mato Lukić koji je novinarima rekao da je ukupna vrijednost investicije iznosila 811.000 eura.
Most dužine 185 metara i širine šest metara spaja Ernestinovo s mjestom Petrova Slatina, i od velikog je značaja za ovaj dio Slavonije jer je izgradnjom novog mosta uklonjeno usko grlo na ovoj županijskoj cesti, koja je žila kucavica toga kraja jer ga povezuje s auto cesto i Osijek s Đakovštinom.
Lukić je osim toga naglasio kako mu je posebno drago što je na inicijativu Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Ernestinovo i Udruge branitelja 106 brigade HV-a most dobio ime po poginulom branitelju koji ima zanimljivu priču.
Krstić je, naime, rođen u selu nedaleko Leskovca na jugu Srbije, a kao pripadnik JNA nalazio na odsluženju vojnog roka u Osijeku.
Služio je kao 19-godišnji mladić u oklopno-mehaniziranoj jedinici u transporteru gusjeničaru s kojim je uz još četiri Hrvata i jednim Albancem dragovoljno prešao na hrvatsku stranu.
Iako je mogao otići kući odbio je i priključio se braniteljima Antunovca, da bi 21. rujna 1991. godine poginuo od neprijateljske granate.
Njegovo tijelo pokopano je, uz sve vojne počasti kakve zaslužuju heroji Domovinskog rata, na mjesnom groblju Antunovac, i to u mjestu kojemu nije znao ime ni kada je u njega ušao, a prije toga sigurno nije znao ni da postoji.
Tko je Nenad Krstić?
Glas Slavonije svojedobno pisao kako mještani Antunovca i njegovi preživjeli suborci i nakon 30 godina Nenada slave ga kao svoga heroja, kao mladića koji je kratkom vremenu uspio pridobiti simpatije svakog mještanina, a njegovo ime i danas spominje s velikim poštovanjem.
Nenad Krstić, po nacionalnosti Srbin, rođen je 7. rujna 1972. godine u Parizu, gdje su mu se otac i majka nalazili na privremenom radu. Prema osobnom kazivanju, odrastao je uz baku i djeda kod kojih su ga nakon rođenja ostavili roditelji. Agresija na Sloveniju i Hrvatsku zatekla ga je na odsluženju vojnog roka u JNA, u oklopno – mehaniziranoj jedinici u Bijeloj vojarni u Osijeku.
Kako je sam kasnije ispričao, od 2. svibnja 1991. bili su neprestano u pokretu i na terenu, prvo na farmi Lovas u blizini Borova sela, potom na farmama Orlovači i Lipovači u blizini Vukovara, da bi se nakon toga ponovo vratili bliže svojoj bazi, u Palaču, naselje 20 km udaljeno od Osijeka, gdje su se i najduže zadržali.
Dana 17. rujna 1991. njegova je jedinica iz Palače pošla u ispomoć paravojnim srpskim jedinicama u Tenju, gdje se formiralo četničko uporište iz kojega je danonoćno napadan Osijek i okolna mjesta s većinskim hrvatskim stanovništvom.
Pri povratku iz Tenja, na tenjskoj cesti, u posljednjem transporteru u koloni, šestorici mladih ročnika ukazala se prilika za bijeg iz JNA.
Nenad Krstić iz Srbije, selo Zalužje, općina Leskovac, zajedno s Albancem Šabanom Betićijem iz Glogovca na Kosovu, te četiri Hrvata, Milom Perkovićem iz Lipica, općina Brinje, Oliverom Baričevićem iz Ledenica pokraj Novog Vinodolskog, Draženom Matakovićem iz okolice Karlovca, te Jozom Šarcem iz Donjeg Brišnika kod Tomislavgrada koji je i upravljao transporterom, skrenulo je na poljski put između Tenja i Antunovca, uputivši se napamet, prema mjestu gdje su pretpostavljali da se nalazi Hrvatska vojska.
Srpski prebjeg iz JNA
“Nenad Krstić je bio dobar dečko, zvali smo ga Paprikar, jer je bio iz toga kraja. Bio je nižeg rasta, srednje građe i tamnije puti, tamne kose i sa specifičnim naglaskom. Pričao nam je kako je imao teško djetinjstvo, da su ga othranili djed i baka za koje je bio prilično vezan. Mislim da mu životna situacija tamo otkuda je došao nije bila sjajna”, ispričao je za Glas Slavonije Mile Perković koji je s njih služio vojni rok.
Nakon strahota u Borovom Selu i Arkanovih posjeta Polači, Perković i Krstić su počeli razmišljati o bijegu. Tako je bilo sve do 17. rujna, kada posada transportera dobiva zapovijed da idu u ispomoć pri povlačenju dijela vojske iz Bijele vojarne, u Tenju, na vojni poligon.
Drugi dan odvedeni su u zapovjedništvo obrane Osijeka, gdje im je ponuđeno da izaberu što žele dalje, hoće li svojim kućama, ostati u Osijeku, ili nešto treće…
“Nas četvorica Hrvata odlučili smo se vratiti svojim kućama, a Nenad je rekao da ostaje u HV-u”, sjeća se Perković.
Izdahnuo suborcu na rukama
Krsitć je vrlo brzo postao i jedan od najomiljenijih u satniji. “Rekli smo mu da ćemo ga oženiti za neku lijepu Slavonku i da nakon rata ostaje s nama, ovdje u našoj ravnici”, sjeća se zapovjednik antunovačke satnije Zvonko Pongrac.
Tijekom akcije čiji je cilj bio osvajanje benta uz rijeku Vuku nadomak sela Lanka, današnje Petrove Slatine, pored Nenada i njegovog suborca Zvonka Milasa pala je granata.
“Kada sam od jačine eksplozije došao sebi vidio sam Nenada kako nepomično leži. Uočio sam ranu od gelera na glavi, podigao sam ga sa zemlje i nosio do transportera, no izdahnuo mi je na rukama”, s tugom je ispričao Milas.
M.M /Foto: Osječko-baranjska županija
