Obični Nijemci okreću joj leđa: Mutti Angela Merkel postaje maćeha njemačke nacije

IZ Kölna GOJKO BORIĆ

Ono što se zbivalo na Silvestrovo 31. prosinca prošle godine u Kölnu, u samome središtu grada između Glavnoga kolodvora i drevne gotičke katedrale, uzdrmalo je njemačku politiku i vjerojatno ne će ostati bez posljedica za njezin odnos prema azilantima.

Samo prošle godine u ovu zemlju nahrupilo je jedan milijun i sto tisuća izbjeglica, koji Njemačku smatraju „zemaljskim rajem“, premda to odavno nije i zapravo nikad nije bila. Evo nekoliko činjenica o stravičnim zbivanjima na prijelazu iz stare u novu godinu u strogom središtu milijunske metropole na Rajni gdje se na jednome četvornom kilometru nalaze Glavni kolodvor, katedrala, druga po veličini RTV postaja u Europi Westdeutsche Rundfunk, niz muzeja, nekoliko luksuznih hotela i za tamošnje Hrvate važna franjevačka Crkva Male braće, gdje se svake nedjelje održavaju mise na hrvatskome jeziku.

Na tisuće ljudi toga je dana bilo na tome prostoru pripremajući se za tzv. najluđu noć u godini. Na obali Rajne u neposrednoj blizini pripremljen je golemi vatromet.

Samo nekoliko sati prije ponoći nazočni Nijemci/Njemice opazili su mnogo veći broj vrlo agresivnih tamnoputih ljudi iz arapskih i sjevernoafričkih zemalja, što policija u početku nije htjela shvatiti. Oni su navalili na žene, pipkajući ih, gurajući u stranu, a bila su i dva silovanja, usput otimajući torbice i sve do čega su mogli doći. Na veliko zapomaganje žena, policija je oklijevala.

U početku je mislila da je riječ o „normalnoj“ gužvi, u najgorem, slučaju o krađama, a bilo je i toga, no ono najgore može se označiti seksualnim nasiljem, i to u golemome broju; dosad je stiglo više od 350 prijava. Posebno su se strašne scene odigravale na velikome stubištu između katedrale i trga pred glavnim kolodvorom. Kad je policija pokušala intervenirati, tamnoputi su ju ljudi obasuli praskavicama i praznim bocama. Broj policajaca nije bio dovoljan.

Nisu posjedovali vozila za uhićenike, tzv. crne marice, pa su uhićeni jednostavno pobjegli. Neki su pred policajcima rastrgali svoje izbjegličke iskaznice, rugajući se službenicima da će uskoro dobiti nove, oni su pljuckali po policijskim kolima uz uzvike da im nitko ne može ništa jer ih je „u Njemačku pozvala osobno gospođa Merkel“.

Policija je kasnije pronašla cedulje na kojima su bile ispisane na arapskome i njemačkome opscene rečenice namijenjene ženskim žrtvama seksualnoga nasilja. Pronađeni su i odbačeni mobiteli iz kojih se vidjelo da su počinitelji bili povezani sa svojim istomišljenicima u drugim njemačkim gradovima gdje su se dogodili slični strašni incidenti, primjerice u Hamburgu, Hannoveru i Stuttgartu.

Njemački ministar pravosuđa Heiko Mass odmah je izjavio kako je ovo nasilje nad ženama u Kölnu i ostalim njemačkim gradovima „očevidno organizirano“. Policija je naveliko zatajila, ne samo radi toga što je redara bilo premalo i što se nisu, a mogli su, pripremili za ovakve nerede, nego najviše poradi straha da bi oštrim protumjerama mogli izazvati poviku u medijima i ljevičarskim krugovima da su ksenofobi pa čak i nacisti.

Svjedoci izbjegličkoga divljanja nisu uzeti ozbiljno. Policija je čak odbila priznati da je riječ o strancima jer je prema njemačkome medijskom zakonu zabranjeno navoditi podrijetlo i vjersku pripadnost uhićenih prijestupnika. Hrvatski svjedok iz hotela Exelsior, zaštitar Ivan Jurčević, točno je opisao i proširio društvenim mrežama što se dogodilo, ali hotel ga je demantirao iz straha od mogućega gubitka mušterija.

Gradonačelnica Kölna Hanriette Reker, koja je i sama prije nekoliko mjeseci bila žrtva atentata sa za život opasnim posljedicama, savjetovala je ženama da se ne približavaju strancima „na lakat udaljenosti“ i da „u skupinama idu u središte grada“, što je izazvalo burno reagiranje feministkinja s jasnim obrazloženjem da bi time islamisti mogli prisiliti njemačke građane na temeljitu promjenu načina življenja.

Mediji u međuvremenu javljaju da su se seksistička nasilja bjegunaca nad domaćim pučanstvom na Silvestrovo dogodila u Helsinkiju i Zürichu, a mogla bi se očekivati i u drugim velegradovima Europe koju su islamisti odavno proglasili novim bojištem u svome osvajanju svijeta, što nam izgleda nevjerojatno i megalomanski, ali tko zna, njihovi su ciljevi poznati kao što su bili i Hitlerovi,  pa njega tada nisu uzimali ozbiljno dok nije došao do kanala La Manchea, sjevera Norveške, Libije i Staljingrada s posljedicama u golemim ljudskim i materijalnim žrtvama.

Nijemci kažu „Wehret der Anfängen!“  – protivi se počecima, što sadašnji europski vastodršci kao da ne žele shvatiti.

Policija u Kölnu je zatajila

Unatoč svim prije navedenim činjenicama, Policijska uprava u Kölnu izdala je 1. siječnja ujutro priopćenje da je „doček Nove godine prošao mirno“.  Bilo je to namjerno zavaravanje javnosti jer je policiji itekako bilo poznato sve što se događalo. Lokalni su mediji odmah javljali što se zbivalo u središtu rajnske metropole, no oni svenjemački tiskovni mediji reagirali su sa zakašnjenjem ponekad od dva do tri dana, i to bez objašnjenja.

Svi upozoravaju da se izbjeglice ne smije „kolektivno optuživati“, kao da to bilo tko čini. Najveći je prijepor između dviju kršćanskih stranaka CDU i bavarske CSU oko pitanja treba li ili ne treba odrediti gornju granicu prijma izbjeglica, što kancelarica Angela Merkel zvana Mutti, mamica, odbija dok bavarski premijer Horst Seehofer stalno naglašava kako Njemačka ne može svladati probleme s godišnje više od 200.000 bjegunaca, pri čemu se poziva na odgovarajuća iskustva iz godine 2014. kad ih je toliko prispjelo u ovu zemlju.

Gospođa Merkel ima pred očima potrebe njemačke industrije u radnoj snazi, ali to su potrebe srednjih i malih poduzeća koja traže stručnjake kakvih je među afroazijskim bjeguncima vrlo malo, a dok se oni stručno osposobe i nauče njemački, trebat će proći nekoliko godina. Prema nekim procjenama, trenutačno bi se moglo uključiti u njemačko tržište rada samo oko 10 posto prispjelih izbjeglica, dok se za 90 posto ostalih njemačka država mora brinuti glede izgradnje krova nad glavom, prehrane, zdravstvene zaštite i školovanja njihove djece.

Nitko ne zna, a najmanje Mutti, koliko će to stajati, i to je ono što zadaje glavobolju ostalim važnim političarima u njemačkoj vladi, primjerice ministru financija Wolfgangu Schäubleu i ministru unutarnjih poslova Thomasu de Maiziereu, ali oni za sada nemaju dovoljno pristaša u kršćanskim strankama da bi gospođu Merkel prisilili na temeljit zaokret u izbjegličkoj politici. Mali je pomak u smjeru zaoštravanja stava prema kriminalnim bjeguncima učinila, no to očito nije dovoljno. Socijaldemokrati u velikoj koaliciji „robovi“ su svoje sentimentalne, ali nerealne politike u pitanju izbjeglica, dok Zeleni i Ljevica sjede na visokim moralizirajućim postoljima bez konkretnih prijedloga kako rješavati izbjegličku krizu.

Što je German Angst?

Nema nikakve sumnja u to da se većina Nijemaca ponašalo vrlo humano u susretima s pravim cunamijem izbjeglica koji su tzv. balkanskom rutom prispjevali tijekom prošle godine u njihovu zemlju. Njihova „Willkommenskultur“ – kultura dobrodošlice, bila je iskrena i obilna, na tisuće dragovoljaca angažiralo se u zbrinjavanju bjegunaca bez ikakve nagrade i primisli.

Ipak su mnogi bili iznenađeni kad je inače politički suzdržljiva i emocionalno hladna kancelarica Angela Merkel, očito pod nizom psihičkih utjecaja jedne žene bez djece i bivše građanke zatvorenoga DDR-a, rekla „Wir schaffen das“ – mi ćemo to svladati,  nakon što je Mađarska Viktora Urbana zatvorila bodljikavom žicom svoje granice i prisilila prispjele bjegunce da vegetiraju kao životinje na jednome poluotvorenom kolodvoru u Budimpešti.

Tada je Mutti  otvorila srce i pozvala samo one iz Budimpešte da mogu slobodno doći u Njemačku, ali to su drukčije, mnogo šire, shvatili svi bjegunci koji preko sirijsko-turske granice nadiru tzv. balkanskom rutom do Njemačke i skandinavskih zemalja. I onda je bilo kasno zatvoriti granicu premda su Bavarci, ali i brojni drugi, jaukali kako su iscrpljena sva sredstva za zbrinjavanje izbjeglica. Nisu više u pitanju smještaji bjegunaca u gimnastičkim dvoranama i drugim velikim prostorijama, nego ono što im njemačka država treba pružiti u bliskoj i dalekoj budućnosti, a nitko ne zna kako bi to konkretno moglo izgledati.

O očekivanju novih izgreda

Bilo je samo pitanje vremena kad će bjegunci, pogotovo mlađi, a njih je oko 60 do 70 posto među njima, izaći na ulice i dati oduška svojim opravdanim i neopravdanim frustracijama, čak seksualne naravi. Najbolje je to izrazila čitateljica „Kölner Stadt-Anzeigera“ (9./10.siječnja) Heidi Lessenich koja je u pismu tim novinama zaključila: „Njima se ništa ne može ponuditi, ne udomište dostojno čovjeka, ne radno mjesto, ne jezične tečajeve, ne dovoljno funkcionirajuću policiju, ne funkcionirajuću administraciju koja bi obavila registriranje i ispitala uvjete za dozvole boravka. I onda se vlastiti narod izlaže opasnostima ovih frustriranih masa. Vrijeme je da se političarima objasni kako kritičari (politike spram bjegunaca) nisu automatski radikalni desničari i ksenofobi nego građani ove zemlje koji jasno misle.

Postoje samo dvije mogućnosti : politika ispravno reagira ili u našoj zemlji izbija anarhija.“ A tko je najviše kriv za rečeno ? Nije teško prešutjeti, onaj tko ih je pozvao da dođu, a nije uzeo u obzir kako će to izgledati konkretno kad oko više od jednoga milijuna ljude bude tražilo krov nad glavom, svakodnevnu hranu, posao i zdravstvenu zaštitu. Obični Nijemci znaju tko je krivac: Angela Merkel! Ali ne samo ona, nego i oni koji ju nisu u tome spriječili.

Teško da će u Njemačkoj doći do anarhije, ali svakako se mogu očekivati teži i brojniji ispadi bjegunaca koji će onda kod domaćega pučanstva izazvati odgovarajuća protureagiranja u obliku napada na udomišta izbjeglica, (dosad ih je bilo oko 800!) i glasovanja u korist donekle ksenofobičnih stranaka kao što su „Alternativa za Njemačku“ i „Njemačka nacional-demokratska stranka“. Političku klasu u Njemačkoj zahvatio je strah u pitanju kako se oštrije postaviti prema kriminalnim useljenicima. To je već ušlo u politološku terminologiju engleskoga jezika pod nazivom „German Angst“, njemački strah.

Vladajuće u Njemačkoj zahvaća strah od poteza kakvi su uobičajeni u ostalim velikim europskim zemljama u borbi protiv terorizma i nekontrolirane navale bjegunaca, primjerice u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Belgiji, Norveškoj i Švedskoj, koje su odavno, ili skandinavske od nedavno, podigle granične brklje mnogo više nego što je to dopušteno zakonima Europske unije i zaoštrile odnose prema kriminalnim strancma.

Njima je nacionalna košulja postala važnija od europskoga kaputa. Nije slučajno da su nacionalističke stranke u naglome usponu u tim zemljama. Njihovo napredovanje na izborima posljednjih godina može se objasniti odbojnošću prema navodnome bruxelleskom centralizmu, ali i strahom od sve veće navale stranaca.

Čak je i lijevo-liberalni „Der Spiegel“ u svojim dvama brojevima, od 12.12. 2015. i 9.1. 2016., posvetio naslovne članke sve većoj nesigurnosti njemačkoga naroda u pogledu politike spram izbjeglica koju je samovoljno nametnula gospođa Merkel bez savjetovanja sa svojom vladom i parlamentom.

Njemački konzervativci, a oni su većina u kršćanskim strankama CDU i CSU, već odavno se ne osjećaju zastupljeni od Mutti Merkel, koja je tek prošloga tjedna na kongresu lokalne organizacije  svoje stranke CDU u Poranju-Flačkoj zaokrenula svoju „izbjegličku politiku“ za oko 180 stupnjeva, poručujući da će vlada zaoštriti mjere prema kriminalnim strancima kojima prijeti izgon iz Njemačke nakon i prvostupanjske presude. Ministar unutarnjih poslova De Maiziere traži što brže izricanje presuda kriminalnim strancima. Ali njemački zakoni i odvjetnici poznaju mnoge zaobilaznice i trikove da se ekstradicija prilično odulji.

No ono što je također važno već je postignuto: nakon nereda u Kölnu, policija je napokon objavila da su se među 32 uhićena nalazila 22 azilanta: 9 Alžiraca, 8 Marokanaca, 5 Iranaca, 4 Sirijca, jedan Iračanin, jedan Srbin, jedan Amerikanac i 3 Nijemca.

Šef kölnske policije Ralf Albers već je otpušten u prijevremensku mirovinu, ali radi se i o političkoj glavi njegova nadležnoga ministra unutarnjih poslova Sjevernog Poranja–Westfalije Wolfanga Jägera, no oni su tek „pedri“; protivnici njemačke politike spram izbjeglica čvrsto vjeruju da glavnu odgovornost za sadašnju „anarhiju“ snosi Mutti, Angela Merkel, u čemu nisu daleko od istine, ali za sada Merklicu nitko ne može zamijeniti u CDU, a niti u velikoj koaliciji u kojoj su socijaldemokrati također nezadovoljni i sa svojim vodstvom, no i oni nemaju alternative. Tako će njemačka politika ostati nepokretna glede politike spram izbjeglica sve dok se ne dogode još strašniji incidenti koji bi onda mogli izazvati unutarnje revolte u vladajućim strankama.

Merkel hvale samo ljevičari

Njemačkim konzervativnim političarima moralo bi „zazvoniti u ušima“ kad čuju da njihovu Mutti hvale izraziti ljevičari u tuzemstvu i pogotovo u inozemstvu koji bi Njemačku, kad bi mogli, „popili u čaši vode“.

Izvjestiteljica Jutarnjeg i Globusa (01.01.) iz Bruxellesa Ines Sabalić piše u potonjem „…hvala bogu da postoji Angela Merkel. Jer da nje nema, izbjeglice bi dolazile ovako i onako, Grčka propala ovako i onako, Erdogan u Turskoj bio isti kakav je sad. Sad barem ima šanse da se nešto riješi, samo moramo ju pričekati da razmisli o svojim daljnjim koracima

.“

Gospođa Merkel će se ipak predomisliti, ali ne onako kako to želi Sabalićka i njojzi slični politički daltonisti. Zar joj nije dosta da u Bruxellesu ne može šetati nekim gradskim četvrtima jer se mora bojati islamističkoga nasilja?

Međutim, obični Nijemci pomalo gube strah od prisila „političke korektnosti“ koja sputava objavljivanje istine i samo istine, kako se to kaže u sudskim postupcima. U prošlu subotu u Kölnu su održane demonstracije antiislamskog pokreta Pegida (Patrioti Europe protiv islamizacije Zapada) i njihovih ljevičarskih protivnika. Policija je imala pune ruke posla pa su pegidovci osjetili hladnoću vodenih šmrkova, ali tek nakon što su pokušali napadati ljevičare koji navodno brane „otvorenost“ metropole na Rajni.

Svi se, naime, boje što bi se moglo dogoditi za vrijeme završnice Karnevala u Kölnu, tijekom njegove kulminacije 4. veljače (Ženski karneval) i od 6. do 8. veljače  (Tri luda dana) kad se u metropoli na Rajni, ali i u ostalim karnevalskim gradovima „ne zna tko pije, a tko plaća“. Policija je najavila oštrije mjere i povećanje svojih momčadi, no tu su ograničenja vidljiva jer redarstvenika je malo, a i tehnička sredstva su ograničena.

Osim toga, odgovornost za željeznicu i kolodvore snosi Savezna, a za ostale dijelove grada pokrajinska policija koje ne surađuju kako bi trebale. To je prokletstvo pretjeranoga njemačkog federalizma, kakav u Hrvatskoj zagovaraju istarski IDS-ovci.

Što je potpuno krivo u njemačkoj izbjegličkoj politici

Već od samog početka tzv. izbjegličke krize, što je samo minimaliziranje ovoga problema,  stručnjaci su ustvrdili  da se u bijegu nalazi oko 60 milijuna ljudi, od kojih većina žele doći u bogatije zemlje Europske unije ili točnije rečeno najviše njih u Njemačku. I to je moralo „zazvoniti u ušima“ njemačkih političara. Oni su stalno izjavljivali da teret izbjegličke populacije treba raspodijeliti na ramena svih europskih država. No Britanci su odmah rekli: bez nas! Talijani su bili preopterećeni, Grci nisu znali čuvati svoje granice, Francuzi su uzeli neznatan dio bjegunaca, Mađari su podigli bodljikavu žicu i ponosno tvrde kako su jedini čuvari Šengenskoga prostora, Skandinavci sve više zatvaraju svoje granice, Slovaci i Poljaci žele preuzeti samo kršćanske izbjeglice itd.

Europska unija uopće ne posjeduje zajedničku politiku prema problemu prijma i brige za bjegunce. Odlučeno je povećati broj europskih graničara, i to protiv volje nacionalnih država, ali ni to nije bilo od veće koristi. Nitko se ozbiljno ne pita krije li se iza ovoga izbjegličkoga cunamija nekakva organizacija koja želi destabilizirati Njemačku kao najjaču državu EU-a i time Uniju kao cjelinu? Zašto se time intenzivno ne bave obavještajne službe država EU-a ? One samo izmjenjuju podatke i to je sve, ali to je malo. I tako su države Europske unije izložene navali bjegunaca čiji kraj još nije moguće sagledati.

Pali su prijedlozi da se u Turskoj, Libanonu, Jordanu i čak Siriji podignu prihvatni logori u kojima bi bjegunci dobili bolju zaštitu i onda ih pojedine države Unije pozivale prema svojim potrebama i akceptiranju svoga pučanstva da dođu u određenim količinama, prema bodovanju kakvo prakticiraju SAD, Kanada i Australija. Ali to iziskuje stvaranje jedne snažne europske institucije koja bi se time bavila, i to s golemim ljudskim i materijalnim sredstvima, nešto slično UNRRI poslije Drugoga svjetskoga rata.

Hoće li Hrvatska slijediti Poljsku i Mađarsku

Europski političari moraju prihvatiti činjenicu da njihovi narodi nikako ne žele da radi golemoga priliva izbjeglica moraju mijenjati svoj način života, gubiti svoje nacionalne posebnosti, preuzimati tuđu religiju i tome slično, kako to priželjkuju ljevičarski „internacionalisti“ koji ne vole svoje narode, a oni su prekobrojni u javnome životu svojih zemalja.

Stoga se ne treba čuditi da nova vlast u Poljskoj pod vodstvom stranke „Pravde i pravednosti“ silom zakona mijenja osoblje u medijskim ustanova, radi upravo ono što je već učinio Viktor Orban u Mađarskoj, i što bi, možda u umjerenijemu obliku, trebala učiniti nova vlast u Hrvatskoj.

Nijemci su se  naveliko zaletjeli u svojoj politici spram bjegunaca pa sada, prema jednoj njemačkoj frazi, „veslaju nazad“, što će im možda uspjeti ako prihvate ograničenje broja bjegunaca i naveliko zaoštre kaznene postupke prema kriminalnim azilantima.

Ako im to ne uspije, mogli bi na idućim izborima za pokrajinske parlamente, njih je tri na broju, vladajući izgubiti većinu i onda će Njemačka stvarno postati „nesposobna za vladanje“, pa će na saveznim izborima gospođa Merkel prestati biti Mutti, majčica, i postati maćeha njemačke nacije.

Ako ju prije toga ne uklone njezini stranački „prijatelji“.