Obnova podmorničarstva u Hrvata? Kako to lijepo, a netočno zvuči

Bez ikakve dileme, zlatne godine podmorničarstva istočnog Jadrana bile osamdesete kada je Jugoslavenska ratna mornarica  imala 16 podmornica i 220 podmorničara, mahom Hrvata. Svaki član posade godišnje je na podmornici plovio 600, a viši časnici i do 1000 sati.

Trebali li Hrvatskoj ratnoj mornarici podmornica poput nenaoružanog diverzantskog „Velebita“ – pitaju se neki i nakon što je davno povučena iz operativne uporabe? S vremena na vrijeme neki u medijskom prostoru zazivaju povratak „Velebita“ i izgradnju iste klase podmornica. Lijepo zvuči, ali u sudaru sa stvarnošću mašta se uglavnom rasprsne u komadiće.

Podmornica ovog tipa za pomorsko bojište teško može predstavljati nešto respektabilno. Podmornica bez minimalno dvije torpedne cijevi kalibra 533 mm u čvrstom trupu, sa stanovišta ratnih mornarica zapravo – nije ratna podmornica.

Često se zaboravlja koliki su troškovi održavanja takvih složenih sustava. Prema računici Milana Komara, nekadašnjeg podmorničara i uvaženog stručnjaka za remont mornaričke tehnike, godišnji remont podmornice kao što je P-831 „Sava“ (55 metara dužine, 33 člana posade), uključujući održavanje trupa i sustava, iznosio bi oko 300 tisuća eura za dva mjeseca radova.

Kada je u pitanju generalni remont, koji se radi svake 4 godine, troškovi zahvata iznose 2 milijuna eura, plus novi akumulatori od 1,5 milijuna eura. „Sava“ spada u klasu obalnih podmornica.

U slučaju manje, džepne podmornice „Velebit“, cijena godišnjeg dokovanja iznosila bi oko 100 tisuća eura, generalni remont 700 tisuća eura, te novi akumulatori 500 tisuća eura.

Hrvatska gotovo 30 godina ne gradi podmornice. Zadnja je porinuta prije 22 godine, a ne plovi već 17 godina. Sustav školovanja i obuke podmorničara odavno ne postoji. U korov i draču zarastao je nekad vrhunski opremljen centar za obuku u Divuljama. Vodeni toranj visine 18 metara, simulirani odsjek podmornice s pretkomorom, mokri torpedni aparat za izranjanje, suhi torpedni aparat…Sve je to moglo biti danas sačuvano. Ali, nije.

S propašću Jugoslavije u prošlost su otišli i kadrovi i tehnika za spašavanje podmornica. Malo je znano u široj javnosti da je HRM-ov brod „Faust Vrančić“ (ex „Spasilac“ u vrijeme JRM-a) bio jedan od najbolje opremljenih brodova na Mediteranu za akcije spašavanja podmorničara i podmornica. Nalazio se u Pomorskom odredu za spašavanje.

Brod je, među ostalim, bio opremljen spasilačkom podmornicom njemačke proizvodnje tipa “Mermaid IV” namijenjenu spašavanju posada podmornica na dubinama do 600 metara. Nosio je i ronilačko zvono koje je omogućavalo dubinski zaron do 300 metara. Ispod radnog djela palube nekadašnji „Spasilac“ imao je i dekompresijske komore koje su istodobno mogle primiti čak 30 podmorničara.

Izgradnja podmornica samo za vlastite potrebe znatno poskupljuje priču. Zanimljivo, bivša Jugoslavija s jakom brodogradnjom, nikada nije uspjela prodati ni jednu jedinu podmornicu nesvrstanim zemljama. Ali to nije sve. Iskusni graditelji podmornica, projektanti i inženjeri, odavno su u mirovini. Mnogi od njih, na žalost, više nisu ni među živima. Biologija radi svoje. Hrvatska više nema industrijsku bazu iz koje bi mogla crpiti vlastite tehničke resurse bitne za izgradnju podmornica, a što u startu, bez strateškog partnera, poskupljuje razvoj i dovodi u pitanje isplativost cijelog projekta.

Eventualno bismo mogli samostalno sklapati samo trup („Uljanik“, „Đuro Đaković“) i električne generatore („Končar“), a od tehničko-radioničke dokumentacije iskoristiti i unaprijediti postojeću domaću dokumentaciju (klase „Heroj“, „Velebit“). Amagnetni čelik, naoružanje, pogonski strojevi, hidrauliku, sustave navigacije, motrenja i veze, podvodni električni lokator-PEL, sonare i sve ostalo trebalo bi uvoziti.

Možda će netko spomenuti genijalnog Matu Rimca i njegove baterije koje koristi u svojim električnim bolidima.

No, Rimac ne proizvodi vrste akumulatorskih baterija kakve trebaju otpisanoj podmornici „Velebit“ koja danas čami podno čempresa u ratnoj luci Lora u Splitu. Kada bi netko odlučio oživjeti „Velebita“ morao bi se obratiti izvornom proizvođaču u slovenskim Brežicama koji bi (možda) mogao isporučiti bateriju potrebnih kapaciteta, dimenzijama manje i lakše negoli one proizvedene s kraja 80-tih godina. „Velebitu“ treba i PEL bez kojeg teško može sigurno roniti. S obzirom na to da jedinoj hrvatskoj podmornici treba stariji model PEL-a, za iznos od milijun eura, čak i manje, mogao bi se nabaviti kod njemačkih proizvođača.

Prije 15-tak godina, još prije negoli je RH postala članicom NATO saveza, iz Italije stigla je neformalna ponuda da se uključimo u projekt proizvodnje sekcija za podmornicu S-1000, namijenjenu djelovanju u obalnim, plitkim morima.

Projekt je bio, što se tehničke dokumentacije tiče, finaliziran, a vodilja projekta je bila dobiti jeftiniju podmornicu konkurentnu njemačkoj U-212. Taj zajednički projekt talijanskog „Fincantieria“ i ruskog „Rubina“ vođen je po načelu kao i za rusko-talijanski školsko-borbeni zrakoplov Jak-130/M-346. Međutim, od projekta se odustalo 2008. godine dolaskom globalne ekonomske krize, a Hrvatska, po običaju, ni u početku priče nije pokazala interes.

Taj, ili sličan projekt mogao je savršeno ispuniti nišu podmornica koju u Europi danas nitko ne pokriva. Riječ je o niši podmornica od 400 do 1200 tona deplasmana, klasa između obalnih podmornica i podmornica mora. Početkom godine američki „Forbes“ je objavio vijest kako Katar pokazuje interes za projektom S1000. U području Arapskog zaljeva samo Iran posjeduje podmornice, a što neki bogati susjedi, poput Katra, žele promijeniti. Na žalost, možda su u pravu oni koji drže da Hrvatska ne spada u red tehnološki razvijenih zemalja koje bi se mogle nositi sa zahtjevnim projektom kao što je izgradnja ratnih podmornica.

Zadnja hrvatska tvrtka koji je bila najspremnija što se tiče projektiranja podmornica bijaše „Adria-Mar“ s vrlo zanimljivim projektom male podmornice „Drakon“ prikazane na više domaćih i inozemnih vojnih sajmova. Iako su vodili pregovore s Egiptom i Indonezijom, ugovor nije sklopljen. U biti, teško je prodati nešto što sam ne koristiš.

U daljnjem razvoju hipotetske priče o oživljavanju „Velebita“ dolazimo i do sljedećeg problema – nedostatak kadra. Nemamo ni podmorničare, a ni nastavnog kadra. Možda bi smo u početku mogli podmorničare školovati negdje u inozemstvu, slično kao i Titova Jugoslavija početkom 50-tih godina prošlog stoljeća. Gotovo je nepoznato da su se prvi jugoslavenski podmorničari tih godina tajno obučavali na Malti, pod patronatom Britanaca (čitaj – NATO-a).

U posvemašnjem nedostatku domaćeg maritimnog koncepta obrane i sigurnosti, gdje još nismo načisto što uopće želimo od HRM-a i Obalne straže, govoriti o podmornicama prelazi u područje onostranog. Možda to nije toliko ni loše. Bajke su ljepše od stvarnosti.

DENIS KRNIĆ, vojni komentator