Priopćenjem se jutros oglasio profesor Drago Roksandić, čiji je identitet jučer prvi objavio portal telegram.hr. Riječ je o profesoru kojega je više bivših anonimnih studentica optužilo za seksualno uznemiravanje.
Profesor Roksandić, kojega je rektor Damir Boras iz vlastite kvote predložio za profesora emeritusa, u priopćenju navodi kako je izložen medijskom linču. Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
Priopćenje profesora emeritusa Drage Roksandića
Prije svega, osuđujem svako spolno uznemiravanje i zalažem se pravno procesuiranje u skladu s propisima, s punim uvažavanjem ljudskih i građanskih prava i zaštitom ljudskog dostojanstva svih involviranih.
U medijskom linču „neidentificiranog“ profesora emeritusa s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu – koji je bez presedana u suvremenoj povijesti hrvatske akademske zajednice, a koji u meni izaziva samo osjećaje gađenja – jučer je portal telegram.hr objavio „predatorovo“ ime, prezime, sliku, ali i dodao „ugledni povjesničar“.
Ova kampanja je započela istoga onog dana kada je Senat Sveučilišta u Zagrebu na prijedlog Rektora Sveučilišta odbio prihvatiti dvoje ponuđenih kandidata za dekana Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objeda zbog spolnog uznemiravanja pojavila se prvi put u poluanonimiziranoj formi na sjednici Vijeća Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 7. prosinca 2018. godine, kada se raspravljalo o prijedlogu Katedre za povijest Srednje i Jugoistočne Europe da me se predloži za profesora emeritusa.
Bilo je to nakon što mi je 30. rujna 2018. godine, u sedamdesetoj godini života te nakon skoro trideset godina rada na Odsjeku za povijest i četrdeset godina suradnje u Zavodu za hrvatsku povijest, prestao radni odnos. Prijedlog Katedre za izbor u status profesora emeritusa izazvao je bijes prof. dr. sc. Nevena Budaka i bio povod sigurno najsramnijoj sjednici Vijeća Odsjeka za povijest u njegovoj stogodišnjoj povijesti.
Profesor Budak je izazvao i usmjeravao takvu lavinu laži, podvala i objeda da su samo rijetki, kao što je to ovih dana izjavio on sam, imali snage na toj sjednici da im se odupru i da svoj prijedlog proslijede Sveučilištu u Zagrebu.
Odmah nakon što sam saznao o lažima i klevetama koje su izrečene na moj račun – a prije svega za laž i klevetu u vezi sa spolnim uznemiravanjem – zatražio sam u pisanoj formi od Odsjeka za povijest da mi se omogući da na njih odgovorim. Učinio sam to nekoliko puta na različite načine, ali bez ikakva uspjeha.
Potom sam se obratio dekanici Filozofskog fakulteta, prof. dr. sc. Vesni Vlahović Štetić. Za razliku od odgovornih na Odsjeku za povijest, ona je komunicirala sa mnom, čak me i primila te kao psihologinja izrazila razumijevanje za moju, kako je rekla, „uzrujanost“, ali je glatko odbila moja dva ključna zahtjeva.
Bili su to zahtjev da mi se omogući uvid u navodno „deponiranu izjavu“ i tonski zapis sjednice Vijeća Odsjeka za povijest te da se na temelju moje reakcije na te laži i klevete pokrene postupak na Etičkom povjerenstvu Filozofskog fakulteta. Njezin je argument bio da mi ne može dati na uvid ni jedno ni drugo jer mora štititi privatnost svojih zaposlenika. Pritom je ignorirala činjenicu koja joj je bila dobro poznata da sam u tom trenutku bio mentor za pet doktorskih i dvije magistarske disertacije.
Tek nakon toga sam se obratio rektoru Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Damiru Borasu. Istina je da se s njime desetljećima poznam i da sam s njim kao nastavnikom i istraživačem godinama uspješno surađivao – pored ostalog, zajednički smo uveli fakultetski kolegij računalne obrade teksta za povjesničare. Pritom napominjem da nikada u vrijeme njegovih fakultetskih mandata nisam bio član Fakultetskog vijeća, a nikada u trideset godina inače nisam bio član nijednoga sveučilišnog gremija.
Što je sve kao rektor Sveučilišta u Zagrebu on poduzeo da se pokrene regularni postupak, a koji nije pokrenut na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nedavno je minuciozno predočeno javnosti u „Priopćenju za medije rektora Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Damira Borasa“ od 1. veljače 2021. godine. Vidjeti:
Rektor ni nakon nekoliko mjeseci nije uspio osigurati potrebne preduvjete za provođenje takve procedure zbog otpora Dekanice Filozofskog fakulteta. Na temelju mojih očitovanja i svojih provjera, cijeneći moj profesionalni opus, odlučio je predložiti me za profesora emeritusa. Svi nazočni članovi Senata – uključujući i članove s Filozofskog fakulteta – pritom su glasovali za Rektorov prijedlog. Od tada do ovoga medijskog linča Filozofski fakultet ništa nije poduzimao.
Iste te godine 2019., Odsjek za povijest i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavili su reprezentativni „Zbornik Drage Roksandića“, koji prilažem u digitalnoj formi. Kažem „reprezentativni“ zato što ima 1232 strane, a sadržava ravno sedamdeset priloga autora iz 14 zemalja te „Tabula gratulatoria“ s nekih 140–150 imena. Doživio sam to kao najveće priznaje. I među autorima priloga i među čestitarima – među kojima je dio svjetski uglednih povjesničara – cijeli niz ih je s Odsjeka za povijest.
Na kraju izdanja je reprodukcija fotografije s oproštaja u Vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanog 25. listopada 2018. godine. Oproštaju je nazočila većina članova Odsjeka za povijest.
Navodno „deponirana izjava“, koja uopće nije bila pročitana članovima Vijeća Odsjeka za povijest, poslužila je kao okidač u linču koji je započeo 7. prosinca 2018. godine. Ista ta navodno „deponirana izjava“ bila je s očito odužim prekidom povod lansiranom javnom linču na portalu telegram.hr 29. siječnja 2021. godine. Sve što sam imao reći Rektoru Borasu u vezi s navodno „deponiranom izjavom“ napisao sam odmah i u detaljima kada sam je konačno dobio na uvid te – anticipirajući logiku medijskog linča – minuciozno sam je raščlanio i argumentirano opovrgnuo u svome nedavnom dopisu Rektoru.
Cijeli moj život posvećen je borbi protiv nasilja u bilo kakvu obliku, u ratu i miru. To nije javno nepoznato. Trudio sam se svojom nastavnom i javnom djelatnošću podržavati slobodoumne, kreativne i društveno odgovorne studentice i studente. Odiozno mi je i potpuno neprihvatljivo seksualno nasilje nad ženama i muškarcima bilo koje vrste, kao i nasilje prema djeci i starijim osobama.
Desetak godina, 1980-ih, bio sam asistent profesora Vasilija Krestića na Filozofskom fakultetu u Beogradu, jednoga od glavnih autora „Memoranduma“ SANU. Imao sam hrabrosti ući s njime u otvoreni, javni sukob koji je velikom žestinom trajao punih pet godina, sve do mog isključenja s Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu 1989. godine. (Ni najveći moji protivnici u Beogradu tada nisu lansirali bilo kakvu optužbu sa seksualnim atribucijama.)
Kao desetogodišnji suradnik Zavoda za hrvatsku povijest javio sam se iste te godine, s doktoratom znanosti stečenim u Zagrebu, na natječaj za docentsko radno mjesto na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kolega Neven Budak učinio je sve što je mogao da spriječi taj izbor. O tome postoji obilna dokumentacija.
U tome nije uspio. Budući da smo nas dvojica mentalno i znanstveno dva svijeta, nesuglasice su bili neizbježne i kasnije. Uvijek sam se trudio da budu ad rem, a ne ad hominem. U njega je bilo obrnuto pa je i povod koji mu se pružio prijedlogom da budem izabran za profesora emeritusa iskoristio na najprljaviji način. Učinio je to s jedinim ciljem da što više obesmisli sve što sam radio i radim u hrvatskoj historiografiji, da me ljudski ocrni. Ja nemam što kriti, ali imam što braniti.
Ponavljam, osuđujem svako spolno uznemiravanje i zalažem se pravno procesuiranje u skladu s propisima, s punim uvažavanjem ljudskih i građanskih prava i zaštitom ljudskog dostojanstva svih involviranih.”
Zagreb, 10. veljače 2021.
