Ivan Kalaica, Solinjanin kojemu je majka Sirijka, napisao je za Dalmatinski portal tekst kojim želi približiti čitateljima stanje na Bliskom istoku,
Veza mene i Sirije počinje i prije mojeg rođenja. Otac, tada mladi inženjer Pomgrada, odlazi na teren u Siriju gdje je ta splitska tvrtka radila lukobran u Latakiji, gradu na mediteranskoj obali. Tamo upoznaje moju majku, Sirijku armenskog porijekla i ‘long story short‘ vjenčaju se nakon nekog vremena i rodim se ja, a kasnije sestra Marina i brat Petar. Rođen sam u Splitu, ali uvijek sam bio razapet između dva grada, dvije države.
Od našeg rođenja majka je s nama govorila arapski, a u Siriju smo išli svako ljeto. Majka dolazi iz velike obitelji, ima tri sestre i četiri brata, tako da rođaka ne manjka, šira obitelj bi napunila omanji stadion, a prijatelja i poznanika je nemali broj. Arapi, a pogotovo Sirijci i Libanonci, su jako društven narod, uvijek spremni na druženja, posjete i zabavu. Mentalitet im je sličan dalmatinskom, sve je polagano, kafići i restorani su puni i stalno je neki ‘moving’.
Tako je i u Latakiji, ali Damaščani su još luđi, jer Damask je grad koji nikad ne spava. Za najvećih vrućina parkovi su puni ljudi koji sjede na travi i guštaju u pikniku u tri ujutro. Od svih arapskih zemalja Sirija, kolijevka civilizacije, uvijek se isticala kao primjer međuvjerske i međuetničke tolerancije, ekumenizma i multikulturalnosti. Tako je bilo.
Zapaljiva sredina
Onda se iz nekih geopolitičkih razloga pretvorila u poligon na kojem će svjetske velesile odmjeravati snagu. Sraz koji će odlučiti čiji će plinovod tim teritorijem proći, a sve preko leđa nacije koja je izgubila četvrt milijuna stanovnika u četiri i pol godine. Kad sam zadnji put bio dolje, u studenom 2010., nisam ni slutio što se sprema. Već dugi niz godina pratim zbivanja na Bliskom istoku i svaki sam put sa strepnjom gledao da se neko sranje ne dogodi i u Siriji, a kad je krenulo znao sam da se sprema totalni kaos.
Zemlja s populacijom od 22 milijuna stanovnika čija je srednja dob niti 21 godina, u kojoj dosta mladih ima problema sa zapošljavanjem, bila je poprilično zrela za potpaljivanje. Da ne spominjem etničku podjelu u kojoj sunitski muslimani čine 75 posto stanovništva, a zemljom vlada predsjednik koji dolazi iz manjinske alavitske (šiitske) sekte koja čini niti 12 posto, ostalo otpada na kršćane 10% (grčka pravoslavna, grkokatolička, armenska, maronitska), Kurde i Druze.
Petro dolari uvode “demokraciju” u Siriju
Usprkos činjenici što 70 posto sirijske vojske čine suniti i što imaju visoke pozicije u vojsci i vladi i što su najbogatiji Sirijci upravo suniti iz Alepa, bilo je dovoljno onih kojima je smetalo što im predsjednik dolazi iz manjinske skupine koja ima bliske odnose s Iranom. To je ponajviše smetalo, a i dalje smeta, zaljevske monarhije koje su potrošile milijarde (petro)dolara na uvođenje ‘demokracije’ u Siriju. Države koje su stasale nakon otkrića nafte kroje sudbinu države koja na svom tlu ima povijest staru nekoliko tisuća godina prije Krista.
Sirija je prije svega bila sređena država u kojoj su se stanovnici osjećali sigurno. Zaposlenje mladih je bio problem jer generiranje novih radnih mjesta nije moglo pratiti rapidan rast stanovništva, stoga je veliki broj mladih odselio trbuhom za kruhom na zapad i u bogate zemlje Zaljeva. Tako danas imam prijatelje i rođake diljem svijeta, pola ekipe iz ulice je ili u Zaljevu (UAE, Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar…) ili su na zapadu (Francuska, Njemačka, SAD…), svi redom visokoobrazovani. Naposljetku će se pokazati da je egzodus mladih i obrazovanih puno veći gubitak nego razaranje tisućljetnih hramova Palmire, jer na kraju krajeva zemlju čine ljudi.
Priča o 70 djevica
Rat mijenja sve, kaos koji unosi u živote ljudi je neizdrživ i oni odlaze u potrazi za boljim životom. Prije nije bilo bitno iz koje etničke ili religijske skupine dolaziš, svi su bili Sirijci i kao takvi su se identificirali, a danas svaka ptica svome jatu leti. Društvo se podijelilo i ljudi čekaju kakvu takvu naznaku ishoda kako bi se priklonili ‘pobjedniku’. Mislio sam da će sve biti gotovo kroz dvije godine, ali evo nas u petoj godini sukoba gdje se više ne zna tko pije, a tko plaća.
Kako je vrijeme odmicalo politički i teritorijalni vakuum je privukao najradikalnije elemente iz cijelog svijeta, pa tako pola države (onaj pustinjski dio) drži samoproglašena ‘država’, koju nitko tko je pri zdravoj pameti neće priznati. Ali zdrava pamet je nešto što je odavno napustilo Siriju, dolje su se odavno otvorila vrata pakla i događaju se zvjerstva kakva su bila nezamisliva. U prašini eksplozija nestaju spomenici stariji od dvije tisuće godina, brišu se tragovi civilizacije, nestaju pred neznanjem ljudi ispranih mozgova. Pojedinci upitne intelektualne sposobnosti brišu tragove zdravog i kreativnog.
Djed nas je želio još jednom vidjeti
Zemlja na čijem je tlu nastalo jedno od prvih poznatih pisama postala je magnet za divljake koji ne znaju ništa drugo nego ratovati u ime nekog svog boga koji će ih nagraditi sa 70 djevica nakon što se raznesu ispred škole ili bolnice. Da su nešto povalili za života možda bi bili manje isfrustrirani pa im ne bi palo na pamet odrubljivati glave i razapinjati ljude. Možda bi imali svoje obitelji i možda bi živjeli normalan život. Najgore od svega je što sudbinu i budućnost sirijskog naroda kroje stranci koji sa Sirijom nemaju apsolutno ništa.
Sve ovo što se događa nema nikakve veze s mojom Sirijom, onom koju sam zavolio i koja mi je uvijek bila ‘happy place’, mjesto na koje bi mislima pobjegao kad god bih bio potišten. Sada mi je najljepši san postao najgora mora i svaki dan pratim što se događa u nadi da ću jednog dana opet vidjeti svoje. Čujemo se mi s njima svaki dan preko Skypea i Vibera, ali nije to to, nisam tamo, nismo na okupu. Tako sam pišući ove retke saznao da mi je umro djed.
Čovjek koji je proživio 96 godina (od kojih je 84 radnog staža), naradio se za dva života i umro u snu, a imao je još samo jednu želju koja mu se nažalost nije ostvarila – da nas još jednom vidi. I u trenutku kad sam mislio da ne mogu biti tužniji po pitanju Sirije život me još jednom iznenadio. Svaki se dan pitam što će biti kada jednog dana sve ovo završi.
Sirijci imaju svoj đir
Hoću li imati koga posjetiti? Hoće li kuća biti na mjestu? Hoće li ekipa iz ulice biti na broju? Hoće li se ljudi vratiti na staro i hoće li vrijeme zacijeliti rane? Teško je to očekivati, previše je krvi proliveno da bi se zaboravilo. Pravo čudo je da se život uopće odvija koliko-toliko normalno u dijelovima zemlje koji su pod vladinom kontrolom.
Plaće i mirovine zaposlenih u javnom sektoru stižu redovito, usprkos abnormalnoj devalvaciji sirijske lire. I u najmirnijim područjima uz obalu redukcije struje i vode su svakodnevna pojava, ali ljudi se snalaze. Ipak je teško očekivati da će Sirijci ostati doma i pustiti kafiće i klubove da zjape prazni, nije to njihov đir, pa makar i koja raketa pala na grad, ispaljena nasumično od onih kojima predstavlja svetogrđe nepokrivena, zapadnjački odjevena, žena.
Svaki rat prije ili kasnije završi, tako će biti i s ovim. Smrad baruta će zamijeniti opojni miris nargile i ljudi će se vratiti normalnom životu. Ostaje samo pitanje koliko će svoje kulturne baštine Sirijci izgubiti i hoće li na kraju Sirija ostati bez najvećeg blaga, svojih ljudi.
