Planiranu vježbu Hrvatske ratne mornarice koja se 1. kolovoza trebala održati u vodama ispred Dubrovnika i Kupara, zaustavio je Zoran Milanović, predsjednik države, tituliran kao vrhovni vojni zapovjednik.
Žurnalistički izvori kazuju kako je zbog toga ušao u fajt sa resornim ministrom Ivanom Anušićem, a za slučaju da ne uspije blokirati redovnu vježbovnu aktivnost, kazuju nam upućeni, bio je spreman promptno umiroviti načelnika Glavnog stožera, generala Tihomira Kundida.
Razlog skandaloznom Milanoviću ponašanju nisu jasni, osim da se, kao i uvijek ranije, ponaša iracionalno konfrontacijski tjerajući goli, infantilni inat HDZ-ovoj vladi. Pa čak i onda kada vježba naše pomorske sile na samom hrvatskom jugu, u jeku bubnjeva srpsko-proruske vlade u Podgorici koja opet dovodi u pitanje i hrvatske granice, ima svakog smisla i opravdanja.
Tim više što je, po mnogima, kucnuo čas za povratak Oružanih snaga RH na Prevlaku, taj još uvijek jedini komad hrvatskog teritorija koji nije pod punim državnim suverenitetom.
Ne tako davno, u travnju mjesecu, Milanović je drzovito zabranio i prelet Rafalea iznad Zagreba, samo zbog kvazihuliganskog, napuhanog prkošenja premijeru Plenkoviću.
Zbog neočekivane i ničim opravdane zabrane vrhovnog zapovjednika, više od šest brodova HRM-a, među kojima dvije raketne topovnjače i desantni minopolagači, moraju se vratiti u ratnu luku Lora, neobavljene zadaće i uzaludno potrošenog goriva. Može li jadniji biti odnos Pantovčaka prema HRM-u? Valjda ne može.
Nije na odmet spomenuti da je onaj katastrofalno loš ugovor o izgradnji ophodnih brodova za HRM ugovorila upravo Milanovićeva vlada. Čim je došao na vlast, a Hrvatska ušla u Europsku uniju, postigao je da njegovu vladu Europa stave na led, a sebe je izolirao – nitko ga nije htio pozvati u službeni posjet.
U komparaciji s ostalim tranzicijskim zemljama, Hrvatska je za vladavine Zorana Milanovića najviše zaostala. Bila je to, po svim parametrima, jedna posve bezvezna vlada, ali to je neka druga tema.
Zabrana vježbe HRM-a traži širi fokus sagledavanje stvari. Naime, u visokim hrvatskim političkim krugovima postoji lobi koji drži, da usprkos svemu, pa i činjenici da je Hrvatska Crnoj Gori (olako) oprostila bombardiranje Dubrovnika, službeni Zagreb, na vlastitu štetu, treba nastaviti podržavati Podgoricu, pa čak i kada je tamo otvoreno neprijateljska vlada, sastavljena od javno promoviranih četničkih vojvoda (Andrija Mandić, predsjednik Skupštine).
Zoran Milanović je general-pukovnika Tihomira Kundida na dužnost načelnika Glavnog stožera OS RH imenovao 1. ožujka 2024. godine, a sad je zaprijetio njegovim umirovljenjem
Vrelo lobija je u Uredu predsjednika, a pritoci sežu i do hrvatskog veleposlanstva u Podgorici gdje sjedi glavni službenik misije koji ne krije svoje suprotstavljanje vanjskoj politici koju kreiraju premijer Plenković i ministar Gordan Grlić Radman.
Veleposlanik se, može se čuti, čak naljutio na svoje nadređene što su Mandića, Aleksu Bečića i Milana Kneževića proglasili osobama nepoželjnim u Hrvatskoj zbog sustavnog djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa. Upućeni nam prenose da je pokušao urgirati da se Bečić ukloni sa spiska, ali mu je na Zrinjevcu poklopljena slušalica.
Takve diplomatske kadrove urgentno treba vratiti doma, ali kako to izvesti pored podrške sa Pantovčaka?
I ova zabrana pomorskoj sili da vježba, pokazuje da Milanović nema pojma o bilo kakvim ozbiljnim pitanjima. Pokazalo se da i predsjednikovi vojni savjetnici, među njima i jedan admiral, pače ex. zapovjednik HRM-a, više vole privilegije i hladovinu dobre plaće.
Kontriranje predsjedniku? Iznošenje argumenata? Rasprava, pa i ostavka ako treba? Ma tko bi se s time zajebavao. Ide ljeto…
M.Marković/Foto: Ured predsjednika
