Kako sada stvari stoje i ako se pita one u Washingtonu, grčka ponuda eskadrile F-16 block 30 favorit je u obnovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Naime, početne informacije kazuju kako Amerikanci smatraju da je grčka ponuda najbolja za potrebe HRZ-a, a, među ostalim, u samom startu upravo je ta ponuda zapravo bila američka ponuda.
Grčki primjeri F-16 koji su nam ponuđeni, u vrlo su dobrom tehničkom stanju, s mnogo preostalih sati letnog resursa (minimalno 8.000 sati) jer zbog nedostatka budžeta u grčkom ministarstvu obrane ti lovci nisu puno letjeli. Kako uspijevamo doznati, proizvođač, američki vojni i globalni div „Lockheed Martin“, drži da se te avione, koji su tek na pola životnog vijeka, može uspješno reparirati, odnosno remontirati i modernizirati, zmaj tih lovaca u izuzetno je dobrom stanju.
Također, blockovi 30 (proizvedeni s kraja 80-tih godina) mogu se podignuti na block 50/52, pa čak i na block 70/72. No, sve ovisi o tome što su nam Amerikanci voljni ponuditi.
Problem je što nakon nedopustivog fijaska sa izraelskim F-16 Barak, hrvatska je strana u aktualnim pregovorima sa SAD-om – slabija strana. U Ministarstvu obrane RH su u dilemi kako sada prihvatiti grčku ponudu, a prije samo koji mjesec je hladno odbijena.
U daljnjem tijeku razgovora oko nabave eskadrile SAD neće poniziti Hrvatsku, ali svakako neće dopustiti, kao ni u slučaju izraelskog Baraka, da se priča bezobrazno odvija bez izvornog proizvođača „Lockheed Martina“.
Amerikancima je još uvijek gorak okus u ustima nakon izraelskog pokušaja, uz hrvatsku naivu i rijetko viđen amaterizam, prodaje F-16ica trećoj strani, a bez blagoslova izvornog proizvođača. Nitko još nije sažeo propast kupnje F-16 Braka na pravilan način. A taj je da je MORH donio odluku o kupnji Baraka isključivo na temelju obećanja Izraela da će za taj transfer privoliti „Lockheed Martin“, a što se očekivano – nije dogodilo.
Koja ozbiljna država donosi vojne i geopolitičke odluke (što kupnja borbenog lovca bez sumnje jeste) odluke na temelju nekakvog obećanja druge države? Gledajući kroz političku prizmu, Washington nam takvu mučku još nije oprostio. Bilo kako bilo, osnova kupnje grčkih lovaca bio bi međudržavni sporazum Hrvatske i SAD-a.
Treba sagledati i širi geopolitički kontekst. NATO savez je u krizi i unutar sebe je podijeljen. SAD, mimo Sjevernoatlantske vojne alijanse, razvija vojno-strateške bilateralne odnose s nizom europskih zemalja. Na žalost, Hrvatska nije među njima jer naše političke elite ne prepoznaju novu agendu američke vanjske politike koja je započeta u mandatu predsjednika Georga Busha mlađeg.
Kupnjom eskadrile američkih borbenih aviona Hrvatska ne kupuje samo avion. Kupuje se mnogo širi saveznički paket u svakom pogledu. To treba imati na umu, jer balkanski prostor će još godinama biti daleko od mirne luke i mirnih voda. Štoviše, situacija se komplicira (Kosovo, Albanija, Republika srpska, BiH). Kod švedskog lovca JAS-39 Gripen, osim pukog proizvoda, strateškog vojnog savezništva i paketa bliskih političkih odnosa nema.
No, i dalje ostaje osnovni problem, a taj je što Hrvatska ne zna što hoće od svog ratnog zrakoplovstva. Je li to zrakoplovstvo za obavljanje zadaća air-policinga? Ili je to zrakoplovstvo koje može, među ostalim, izvršavati i precizne udare na zemaljske ciljeve, a što HRZ nije nikada radio. Uskraćeni smo i za odgovor zašto se kupuje baš nadzvučni lovac?
Zar za realne hrvatske potrebe i financijske mogućnosti nije dovoljan dozvučni, laki višenamjenski borbeni avion? Samo od sebe nameće se i pitanje što nam je važnije; zrak ili naše Jadransko more koje je jedini prirodni i geopolitički prostor u kojem Hrvatska može i mora dominirati. Zar nam, kao pomorskoj zemlji, nije važnija Obalna straža i Ratna mornarica za sigurnost države, njezinih građana i prirodnih bogatstava?
Iskustvo Domovinskoga rata pokazalo je kako je južna Hrvatska, zajedno s otocima, visjela na tankoj niti koja ju je vezivala uz ostatkom države i da je ta nit tek uz velike žrtve bila osigurana. Trebamo li čekati da se to ponovi u nekoj neodređenoj budućnost? Poučak bi bio: u sigurnosnom razvoju Hrvatske nakon rata treba poći od onih modela koji počivaju na integraciji svih prostora Hrvatske, kopnenog i morskog.
Ta obrambena paradigma počiva na postulatu da je integracija kopnene i morske Hrvatske temeljni preduvjet njezine vojne i političke sigurnosti.
Koliko se griješi u percepciji važnosti mora najbolje pokazuje u riječima onih koji kazuju da su Ploče novo „gravitacijsko središte“ za HRM. Mogu biti samo strateška točka. Kako naša mornarica ima odgovornost na cijelom hrvatskom dijelu Jadrana, njeno gravitacijsko središte je oduvijek bilo, jest i zauvijek će biti morski prostor na spojnicama naših otoka tzv. prednjeg kraja (Lošinj, Dugi otok,Vis, Lastovo, Mljet).
Samo iz tog prostora ona, zajedno s Obalnom stražom i drugim granama OSRH, može i mora djelovati da bi bila pravovremena i učinkovita. Samo tako ona svojim djelovanjem i stalnom prisutnošću na prednjim otocima “virtualno”, ali i realno povećava operativnu i stratešku dubinu naše države koju trenutno nemamo.
Marko Marković/Foto:press
Domagoj Juričić, nekadašnji predstojnik ureda Kolinde Grabar-Kitarović, je u podcastu Krešendo Nove tv ispričao kako je…
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš iz istražnog je zatvora u petak uputio predsjedniku Sabora zahtjev za aktivacijom saborskog mandata osvojenog na…
Zvonimir Boban dobio je dugogodišnji spor s AC Milanom oko smjene s mjesta sportskog direktora…
Komentiraj