Otvoreno pismo ili kako je Igor Mandić pljunuo na odar Arsena Dedića

IZJAVA književnika i novinara Igora Mandića na komemoraciji Arsenu Dediću u Hrvatskom društvu pisaca “da Šibenčani nisu zaštitili Arsena kad mu je, zbog sumnjiva porijekla, u Domovinskom ratu u dvorište bačena bomba eksplozivna naprava“ izazvala je ogorčenje i zaprepaštenje u njegovu rodnu gradu.

Ta je notorna laž motivirala novinara Slobodne Dalmacije Ivu Mikuličina na otvoreno pismo Igoru Mandiću.

Poštovani gospodine Mandiću!

Ni u svojim zadnjim mislima nisam slutio da ću Vam se obratiti na ovaj način. Novinaru i dalmatinskom intelektualcu, kojemu sam se kao srednjoškolac, blago rečeno, divio. Gutao sam Vaše kolumne u (odavno preminulom) “Vjesniku u srijedu“.

Moje divljenje prema vašim (ranijim) tekstovima dodatno je podgrijavao Arsen, koji je stalno spominjao Vašu obitelj i knjižaru koju ste imali u Šibeniku. Zato sam Vas s posebnim guštom ugostio i na valovima Radio Šibenika. I ne sluteći da ćete odar mrtvog pjesnika, jednog od najvećih Šibenčana svih vremena, iskoristiti za svoju gnusnu laž, za neviđenu uvredu mom rođenom gradu.

Ratna slava

Vaša rečenica “da Šibenčani nisu zaštitili Arsena, kad mu je u Domovinskom ratu, zbog sumnjivog porijekla, bačena bomba u dvorište“ izazvala je zaprepaštenje i ogorčenje u Krešimirovu gradu. Ne samo kao nezaslužena uvreda i notorna laž. Puno više kao podlo podmetanje čovjeka koji se ovih dana predstavljao “kao član Kluba neizliječenih Šibenčana“, sugerirajući na simpatičan način pripadnost gradu što se proslavio u Domovinskom ratu. Ne samo pokličem “Oba su pala“ i tjeranjem agresora sa Šibenskog mosta već gotovo više i neviđenom tolerancijom u vremenu koje je bilo izuzetno teško za ljude šibenskoga kraja.

U tisuću dana opće i zračne opasnosti, koliko je trajala šibenska muka svagdašnja, u gradu nije zabilježen ni jedan međunacionalni incident. Nitko nije nikoga fizički napao, a kamoli nešto više. Za to je, nema sumnje, najzaslužniji pokojni biskup Srećko Badurina, koji je zagovarao suživot i ekumenu i dok su granate padale pokraj šibenske katedrale. No, nemale zasluge pripadaju i legendarnom zapovjedniku policije Nikoli Vukošiću, koji je kazivao “kako i u ratu policija mora obavljati mirnodopski posao zaštite svakoga građanina“.

Krvna zrnca

A Vi Vukošića i suradnike, te šibenske pravosudne organe na (ne)izravan način optužujete za laž, za zataškavanje zločina. Nisam sklon prebrojavanju krvnih zrnaca, ali u “Vašem slučaju“ valja potencirati tezu kako je međunacionalna tolerancija u ratnom Šibeniku bila dodatno moguća, jer su junaci obrane grada bili Srbin Željko Baltić i Albanac Rahim Ademi.

Kao pandan Vašoj neshvatljivoj laži rado ću spomenuti podatak da se na sahrani Arsenove majke Veronike, obavljenoj na pravoslavnom groblju sv. Spasa, okupilo gotovo dvije tisuće Šibenčana na čelu sa županomPaškom Bubalom, makar je bila oglašena i zračna opasnost.

Znate li, gospodine Mandiću, da su preminule pravoslavne vjernike, umjesto njihovih odbjeglih svećenika, u prvim godinama Domovinskog rata po volji rodbine ispraćali katolički?

Tolerancija se ćutila u svakom segmentu društva, pa i sportu, koji mi je posebno blizak. Kad su novinari istočne provenijencije objavili “da su kao srpski snajperisti u Šibeniku ubijeni braća Šarići, košarkaš Predragi brat mu Darko“, ja sam kao “kontru“ objavio razgovor s “ubijenim košarkašem“, gdje je on jasno kazao kako će “s puškom na ramenu braniti rodni grad, i svoju obitelj“.

Taj tekst su objavili i moji prijatelji, Beograđanin Vlada Stanković i Sarajka Olga Đoković. Kad su, primjerice, nogometaši Šibenika, zbog ratne opasnosti na Šubićevcu, istrčali na prvu prvoligašku utakmicu u Splitu, u sastavu su bila po tri Srbina i Albanca. Šibenski trener nije razmišljao tko se krsti s tri prste ili jednim prstom, već tko je bolji bek ili centarfor. O tome kako su se ponašala braća Petrović

i, Petar Nadoveza, Dean Računica i već spomenuti Arsen da i ne govorim…

Tužba za klevetu

Sve to ste i Vi, gospodine Mandiću, mogli lako doznati da ste bili manje usmjereni pogledom (i uhom) prema istoku, a više prema jugu, k ratom izmučenom Šibeniku. I sigurno ne biste posegnuli za izjavom, koja je svjetlosnim godinama daleko od istine, a još dalje od pameti. Ovim recima samo dijelim mišljenje većine Šibenčana o Vašem neprihvatljivom istupu. Znate li da je jedan od najuglednijih šibenskih odvjetnika izišao s prijedlogom da Vas Grad Šibenik, preko gradonačelnika dr. Željka Burića optuži za klevetu?

Ja Vam, makar nisam praktični vjernik, opraštam, koristeći staru kršćansku “Oprosti mu, Bože, jer ne zna što govori“. Neću Vam, međutim, oprostiti laž da ste “neizliječeni Šibenčanin“. Lažima se ne časti voljeni grad.

Vi ste neizliječen, ali u drugom smislu. U smjeru koji silno opterećuje hrvatsku stvarnost, ali o čemu ne želim govoriti. Zbog toga što političkim tezama ne želim kontaminirati pismo, bazirano na istini i lokalpatriotizmu.

Više nego iskreno,
Ivo Mikuličin

IZVOR: SlobodnaDalmacija