PIŠE: Expertni tim Maxportala
Od sredine prošle godine kada je buknula afera o Arbitraži sa Slovenijom, čija je kulminacija bila u Hrvatskom saboru, a rezultat jednostrani izlazak Hrvatske iz postupka Arbitraže, ta afera golica hrvatsku javnost. Tko je novi hrvatski junak, tko zaslužuje orden, a odgovora još uvijek nema.
Insinuacije Zorana Milanovića da je to djelo SOA-e, točnije Dragana Lozančića, Dade, kao mu tepa Milanović zovući ga nadimkom, što sugerira veliku prisnost, dalo je mašti brojnim medijima i analičarima da spekuliraju kako je herojsko djelo izveo šef SOA-e.
Transkripti razgovora između slovenske agentice Simone Drenik i slovenskog arbitra Jerneja Sekolca u Arbitražnom sudu, učinjeni su dostupnim javnosti preko beogradskog Kurira, a zatim su transkripte počeli prenositi hrvatski mediji, što samo po sebi predstavlja sumnju da su transkripti djelo SOA-e. Najvažniji dio razgovora odnosio se na prejudiciranje izlaza na otvoreno more Republike Slovenije u Piranskom zaljevu, a prije objavljivanja konačne arbitražne odluke.
Zoran Milanović neizravno, ali vrlo jasno sugerira da je upravo SOA snimila telefonske razgovore slovenskih sudionika međunarodne arbitraže između Slovenije i Hrvatske o određivanju državne granice na moru i kopnu za što bi Lozančića trebalo odlikovati najvećim državnim priznanjem, a ne tražiti njegovu o smjenu.
Po izjavi Zorana Milanovića o herojskom djelu Dragana Lozančića zna on (Milanović), Kolinda Grabar Kitarović i još vrlo uski krug ljudi.
Milanović je namjeravao aferu Piran iskoristiti u predizborne svrhe, nadajući se da se Karamarko neće odazvati sastanku tada predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića sa svim parlamentarnim strankama. Na tom dogovoru usvojeno je jedinstveno stajalište da Hrvatska mora istupiti iz Arbitraže, a odluka je potvrđena u Hrvatskom saboru.
Vratimo se meritumu stvari: Ima li SOA sposobnosti prisluškivati, odnosno ”primijeniti mjeru tajnog nadzora telekomunikacijskih usluga, djelatnosti i prometa, sadržaj komunikacija ili tajni nadzor međunarodnih telekomunikacijskih veza” u Sloveniji ili u nekoj drugoj Europskoj zemlji? Odgovor je vrlo jednostavan SOA te sposobnosti nema.
Naime, danas se već zna da se snimljeni razgovor odvijao preko tvrde linije i to iz ili u Slovenije/u iz Europskih zemalja najvjerojatnije iz Njemačke i Austrije.
Prvo, taj telefonski promet ni u kom slučaju nije mogao ići preko Hrvatske, pa nadzor međunarodnih veza u startu otpada.
Drugo, međunarodni optički kabeli koji prolaze preko Hrvatske ne mogu se prisluškivati jednostranim potezom SOA-e.
Takva mogućnost postoji ali nikada niti jedno sigurnosno tijelo u Hrvatskoj nije odobrilo takvu aktivnost niti jednoj sigurnosno-obavještajnoj agenciji, kao ni policijskom tijelo koje po zakonu mogu primjenjivati mjere tajnog prikupljanja podataka, kojima se ograničavaju neka temeljna prava i slobode osoba, pravo na slobodu komuniciranja i pravo na privatnost.
Ako je stvarno afera Arbitraža djelo SOA-e, mjeru koju je eventualno primijenila SOA, s obzirom da se prisluškivanje i snimanje odvijalo u inozemstvu, mogao je odobriti samo ravnatelj SOA-e. Činjenica da niti jedna mjera koja stoji na raspolaganju ravnatelju SOA-e nema mogućnosti ni sposobnosti da takvo što bude izvedivo.
Svi pozitivni propisi koji uređuju djelovanje Sigurnosno-obavještajnog sustava u RH čine nemogućim izvesti to Milanoevićevo herojsko djelo. Prisluškivanje međunarodnih telekomunikacijskih veza je u nadležnosti ravnatelja, on je odobrava ali je propisima predviđeno da je Operativno telekomunikacijski centar (OTC) aktivira, provede i rezultate dostavi SOA-i. No, ni OTC nema takvih mogućnosti.
Teoretski postoji mogućnost da Središnjica Elektronskog izviđanja (SEO) GS OS RH snimi komunikaciju, među susjednim državama, ali Središnjica to sigurno ne radi prema zemljama članicama NATO-a, pa i ta mogućnost otpada. SEO-u je takva aktivnost, zbog članstva Hrvatske u NATO savezu jednostavno zabranjena.
Suradnja sa stranim sigurnosnim-obavještajnim službama provodi se uz odobrenje Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS), koje se realizira uz prethodno pribavljeno mišljenje Savjeta za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija. Mišljenje je dužan pribaviti ravnatelj. Suradnja predviđa razmjenu podataka i informacija, stručna usavršavanja, izobrazba djelatnika, zajedničko postupanje, nabava i razmjenu opreme i tehničkih sredstava, razmjenu i iskustva u organizacijskim i normativnim stvarima.
Niti jedna služba ne razmjenjuje podatake bez interesa i unaprijed određenog cilja. U ovom slučaju SOA je dobila podatke od neke partnerske službe, a ciljevi partnerske službe mogu biti različiti. Primjerice, hrvatska služba morala je ustupiti neke svoje podatke koje je prikupila iz Okružja, a koji su partnerskoj službi od strateškog interesa, a za uzvrat hrvatskoj službi su ustupljeni podaci također od strateškog interesa za Hrvatsku, u ovom slučaju podaci o Arbitraži.
Drugi slučaj primjerice može biti da se Slovenija otela i djeluje solo. Primjerice da je izašla iz okvira zajedničke Europske sigurnosne i obrambene politike ili iz NATO sigurnosne i obrambene politike i svojim aktivnostima nanosi nepopravljivu štetu određenim članicama koje onda imaju interes odgovoriti na drzak način i poslati jasnu poruku Sloveniji. To je u slučaju Arbitraže najbliže istini.
Postoji još (teorijska) mogućnost da su sve snimali Simona i Jernej zbog materijalnih interesa odlučili prodati podatke SOA-i. No to već spada u znanstvenu fantastiku. Takva aktivnost je vrlo opasna, u startu ste jednom nogom u zatvoru jer novci uvijek isplivaju. Čak da im je, primjerice, Hrvatska kupila kuću na moru ili bilo gdje drugdje.
Podaci dostavljeni na ovakav način posebno se evidentiraju, uz ovakve podatke i informacije ide i naputak da se dostavljeni podaci mogu koristiti samo u svrhu za koju su dostavljeni, te da službe zadržavaju i pravo povratne informacije o načinu uporabe dostavljenih ili ustupljenih podataka.
U našem slučaju podaci su smišljeno prvo objavljeni u beogradskom Kuriru, novini koja se smatra bliskom s obavještajnom službom Srbije, da bi onda bili organizirano preneseni u hrvatski medijski prostor s ciljem mobiliziranja javnosti i političkih aktera. Akcija je uspjela, a rezultat je poznat – odluka Hrvatskog sabora o izlasku iz Arbitraže.
Da je slučaj odigran drugačije otvara se pitanje tko je dao SOA-i odobrenje, odnosno tko je iz Hrvatske naložio primjenu mjera tajnog prikupljanja podataka o članovima Međunarodnog Arbitražnog suda jer svi službeni predstavnici u Arbitražnom sudu, bilo da ih je imenovala Slovenija ili Hrvatska, uživaju svaki oblik nepovredivosti po međunarodnom pravu.
Kako sve to dobro zna bivši predsjednik Vlade RH Zoran Milanović, on politizira. Za svoje sitne interese uvaljuje SOA-u u živo blato politike, gdje SOA nikako nije smjela zapasti, ali nažalost je i to krivnjom i Milanovića i Lozančića.
Lozančić šuti i glumi velikog profesionalca, živi u jednom vidu maglovitog stanja. Milanović to koristi znajući da ne smije otkriti tko je SOA-i ustupio podatke. Ako ima privatne hrabrosti, kao što se predstavlja, neka to napravi. Neka kaže tko je pomogao Hrvatskoj, a ne da se krije iza neodređenih i mistificiranih stanja.
Foto:PXL
