Na dan 17. veljače 2019. godine navršit će se 25 godina od pogibije legendarnog Damira Tomljanovića Gavrana na Velebitu. Bio je zapovjednik Tigrova,a njegovi suborci govore uvijek je išao prvi, a oni su ga slijedili.
Kad sam napisao prvu rečenicu u sjećanju na Gavrana, srsi su me prošli, a oči navlažile. Mogu vjerovati kako je njegovim suborcima koji su ga mnogo bolje poznavali i gotovo četiri godine s njim dijelili sudbinu. Njegovi suborci i danas ga oplakuju.
Povod za ovaj osvrt nije skorašnja obljetnica njegove smrti na Velebitu, (17. veljače) nego tekst koji se pojavio u slabo portalu Glasno.hr, i na blogu sdpinterzlocin.blogspot.com, a potpisuje ga izvjesni Miro Matijević (nekad Surla) bivši član HSP Ante Starčević, doseljenik u Liku iz slovenskih Brežica.
“DAMIR TOMLJANOVIĆ – GAVRAN, lički heroj i najmlađi hrvatski general je prema izjavama svjedoka ubijen u Zagrebu u zagrebačkoj vojarni tijekom razgovora s Gojkom Šuškom kojemu je prijavljivao drogu koja se počela masovno prodavati i širiti među braniteljima.
Tražio je da se tome stane na kraj, kada mu je još za stolom pucano u potiljak. Mrtav je helikopterom prebačen na Velebit gdje je inscenirana ‘pogibija’.”
Tko je Miroslav Matijević, ex Miroslav Surla?
Na Internetu se mogu pronaći informacije da mu je otac Stevan Surla, oficir KOS-a JNA koji službovao u Brežicama u Sloveniji. U istoj Vojnoj pošti radio je i otac Željka Ražnjatovića Arkana, a Miroslav Matijević ( tada Miro Surla) i Arkan isto su godište (1952.) pa je mala vjerojatnost da se nisu poznavali. U mjestu s oko sedam tisuća stanovnika jedna je osnovna škola, a oficiri JNA stanovali su u za njih napravljenim zgradama.
Otac Stevan Surla kasnije je preselio na službu u Split, a o njegovom ponašanju u vrijeme priprema agresije na Hrvatsku Splićani bi imali štošta ispričati.
Miro Matijević
Surla je više puta imao problema sa zakonom, bio u zatvoru u Češkoj, a u Liku, na područje Općine Vrhovine u mjesto Doljani, piše portal Slobodna lika, iz Splita je doselio je 2009. godine. Njegov poznatiji brat u Splitu je Goran Surla, bivši vlasnik nekoliko diskoteka i čest gost crnih kronika.
Isti portal navodi da se Miro Matijević do 1993. zvao Miroslav Surla kad je promijenio ime i prezime u Miro Matijević.
Neslužbena je informacija da je Goran Surla ostao Srbin (o njemu se u Splitu mogu čuti pohvalne izjave), a Miro Matijević izjašnjava se Hrvatom.
Ljudi skloni zavjerama iz javno dostupne biografije Mire Matijevića (otac agent KOS-a, česti sukobi sa zakonom, boravak u zatvoru…) mogli bi zaključiti da se radi o agentu spavaču, da je riječ hibridnom ratu susjedne države. Drugi će pak reći da je riječ o skromno obrazovanom, ali vrlo bahatom provokatoru po onoj narodnoj “što tikva praznija to bezobraznija”. Ili možda nečem trećem, nama nepoznatom.
Bez obzira o čemu se radilo riječ je o neistinama i uvredama na račun Hrvatske vojske, pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, legendarnog igra Damira Tomljanovića Gavrana i njegovih suboraca.
Kad su se u kolovozu 2016. godine pojavili uvredljivi i neistiniti tekstovi o generalu Damiru Krstičeviću, njegov ratni suborac general Ante Gotovina poslao mu je SMS u kojem je stajalo:
“Dragi Damire,
Domovinski rat je temelj hrvatske državnosti. Pobjedom smo izborili slobodu, neovisnost i sigurnost Hrvatske. Zato je, kao u svim demokratski uređenim društvima, zaštita operacija i ljudi iz Domovinskog rata od olakih objeda za potrebe dnevne politike u ingerenciji institucija koje brinu o nacionalnoj sigurnosti.
Ti si svoju odanost dokazao u presudnim godinama.
Tvoj put od vojnika do ratnog zapovjednika jedne od najslavnijih postrojbi Hrvatske vojske, 4. gardijske brigade, bio je čestit i uzoran.
Misiju obrane domovine, sa svim postrojbama hrvatskih oružanih snaga izvršili smo vojnički, časno i dostojanstveno. Zajedno smo stvorili pretpostavku za demokratski razvoj društva i države. Ponosan sam na naše vrijeme i sve naše ljude.
Živimo uspravno s vjerom u sutra.
Tvoj Ante Gotovina.”
Iz poruke generala Gotovine izvlačimo rečenicu: “U svim demokratski uređenim društvima, zaštita operacija i ljudi iz Domovinskog rata od olakih objeda za potrebe dnevne politike u ingerenciji je institucija koje brinu o nacionalnoj sigurnosti.”
Damir Tomljanović Gavran, kao zapovjednik u Tigrovima, vodio je neke od ključnih operacija Domovinskog rata, istaknuti je časnik i optimalno se uklapa u stav generala Gotovine da “zaštita operacija i ljudi iz Domovinskog rata od olakih objeda treba biti u ingerenciji institucija koje brinu o nacionalnoj sigurnosti”.
Neslužbeno smo primili informacije da se očekuje reakcija upravo tih institucija, a upite na objede o Damiru Tomljanoviću Gavranu uputili smo i veteranima Tigrova, Zboru udruga gardijskih brigada Domovinskog rata, generalskom zboru i Ministarstvu branitelja.
U hrvatskim medijima više puta su objavljena svjedočanje gavranovim suborca koji su tog kobnog dana 17. veljače 1994. godine bili s njim na Tulovim gredama. I nosili ga ranjenog do helikoptera koji ga je prevezao u bolnicu. Ti svjedoci nisu “svjedoci” Miroslava Matijevića nego hrvatski ratnici s imenom i prezimenom.
Jedan od njih je Darko Katuša koji je prije dvije godine, na obljetnicu Gavranove pogibije, novinarki Romani Bilešić za portal 24sata ispričao:
– Tog jutra Gavran me zvao i rekao da sam idem gore na kotu 1183, mjesto Ruje, jer ima nešto za obaviti. Dok sam došao do zapovjednika satnije Grga Tokića, ponovno me nazvao i rekao da ga sačekam. Gavran, Tokić i ja u izviđanje smo išli prvi, a iza nas inženjerci koji su trebali napraviti kućice u kojima ćemo biti.
Damir Tomljanović Gavran i Tomo Medved, dana ministar branitelja, na Banovini 1991. godine
Došli smo na vrh, bilo je oko 10 sati. Gavran je razgledavao i objašnjavao gdje će što biti i par minuta kasnije se zapucalo. On i Grgo Tokić bacili su se u desnu stranu, a ja ulijevo – ispričao je Katuša. Osvrnuo se oko sebe i povikao: Gavrane, Gavrane! Nije bilo odgovora.
– Dopuzao sam do njega i Tokića i vidio malu rupu na sljepoočnici. Opipao sam mu puls. Bio je slab. Odmah sam nazvao bazu i vikao da je zapovjednik ranjen. Oni su digli helikopter, a Tokić i ja puzeći smo ga izvlačili. Kako bi se podigli da ga povučemo, neprijatelj bi zapucao, a to je otežalo izvlačenje. Kad smo ga uspjeli dovući na mjesto odakle će ga pokupiti helikopter, gledali smo mu ranu. Nije bilo krvi, no izlaznu ranu nismo vidjeli. Kasnije smo tek saznali da je izlazna rana bila u vratu i da je na tom mjestu krvario. Dok smo ga ukrcavali u helikopter, imao je slabašan puls, no nije izdržao – prisjetio se Katuša. U trenutku kada su je saznao da je njihov zapovjednik preminuo, počeo je plakati.
– Tijekom obrane domovine, Gavran je milijun puta prošao i gore situacije od ove. Nije bilo položaja koji nije obišao prije svojih ljudi. Uvijek je išao prvi i ljudi su ga slijedili. Taj je čovjek bio sve ono što ga je dovelo do vrha. Sve je stvorio svojim radom. Bio je časnik, jedan od najvećih, čovjek legenda. Kad imate takvog zapovjednika koji ne kalkulira, koji ide, vi idete za njim. On je bio Tigar koji je svuda išao prvi i svojoj vojsci ulijevao sigurnost – objasnio je Katuša.
Ivan Pasariček kazao je kako je imao sreću što je bio njegov vojnik.
– Plakao sam samo na očevom i Gavranovom grobu. Bio mi je sve, najbolji čovjek i najbolji zapovjednik kojeg sam upoznao. Za nas Tigrove i za mene, Gavran je najveći čovjek u HV-u i da je ostao živ, tko zna gdje bi mu bio kraj prisjetio Pasariček. Pred očima mu i danas lebdi nasmiješen Gavranov lik, a iza naočala, u kutu lijevog oka cakli mu se suza.
Gavranova referentica općih poslova Ljiljana Vučemilović – Šimunović kaže da joj je on bio kao brat, a vijest o njegovoj pogibiji dočekala je trudna.
– Dado vam je bio tri u jedan. Zaigran dječak s rupicama na obrazima i uvijek nasmijan. Bio je i zreo i izrazito odgovoran muškarac. Ali ujedno i starac, tako se činilo zbog karakterističnog hoda i pognutih ramena kada je bio tužan ili umoran. Od tuge, nemoći i boli za poginulim vojnikom, znao je šakom lupiti u ormar i razvaliti vrata. Potom bi me slomljenim glasom pitao: ‘Ljiljana, zašto uvijek mora poginuti onaj kojeg sam ja zavolio’, prisjetila se Ljiljana.
– Ta vijest bila je nešto što nisam mogla prihvatiti i s čim se ne mogu pomiriti ni dan danas. Imam osjećaj da je Gavran svaki taj dan toliko intenzivno živio, kao da je znao da neće imati vremena sve proživjeti. Znala sam mu reći: ‘Dado, molim te malo uspori, prebrzo živiš.’ On bi se samo nasmijao, zatreptao onim svojim dugim trepavicama. Tko ga je dobro poznavao, mogao je iz njegove mimike i gestikulacije doznati što se uistinu s njim događa
Kad je poginuo svi su neutješno plakali.
Sjećanja na hrabrog malca koji je sa svojim ljudima radio vojna čuda naviru i Eduardu Butjeru. Dok je Gavran bio zapovjednik bojne, on je bio v.d. zapovjednika brigade.
– Bio je savršen suradnik, bio je čovjek koji je uvažavao i nadređene i podređene i suborce. Podnosio je izvještaje zapovjedništvu, primao zadaće, postavljao pitanja kako odraditi zadaću i gubitke svesti na minimum. Uvijek je nazivao, pitao i našao najbolje rješenje. Gavran privatno? Šaljivdžija, čovjek s rupicama na licu i dugim trepavicama. Bio je toliko simpatičan da se na njega nisi mogao naljutiti. A i kad bi bio ljut i imao mnoštvo argumenata, on bi se pojavio, zatreptao kao milo dijete i nenametljivo vas prisilio da sve te argumente stavite u drugi plan – priča Butjer. Kad je Gavran poginuo, tvrdi, nema čovjeka u brigadi koji nije zaplakao.
– Svi su vrijedni i dragi ali on je bio poseban i svima prihvatljiv. Uspostavio je suradnju i s pripadnicima drugih postrojbi i sa svima je uspijevao naći zajednički jezik. Taj Velebit vam je strašno brdo, vjetar je bio nenormalan, kao što je i zima bila nenormalna. Bilo je -14, a imate osjećaj da je -30.
Gavran je svaki dan iz zapovjedništva, i po noći i po danu išao na položaje, obilazio ljude. Svi s kojima je radio imali su respekta prema njemu i bio je posebno cijenjen- završava Butjer. I naši preostali sugovornici Drago Prša , Mladen Batiljan i Luka Zeba ) složit će se da je Gavranovom pogibijom Hrvatska izgubila jako puno.
– Izgubio sam brata i bratića u Domovinskom ratu, ali imam osjećaj da ni za kim nisam žalio kao za Gavranom. Poginuo je s 26 godina, ali vjerujte, nema tog čina koji bi me na nešto mogao nagovoriti. Gavran je jedini mogao. Odbio sam Bobetku jedan teren. Jasno sam mu i glasno rekao da ne idem. Gavran me povukao sa strane i rekao: Prša, molim te idi. I otišao sam.
Damir je bio spreman poginuti za bilo kojeg vojnika. Dva dana prije pogibije zvao me da dođem na mjesto dozapovjednika. I vjerujte, trebalo mi je dugo vremena da se smirim, da prihvatim. Plakao sam, a plačem i danas – iskreno nam je kazao Prša.
Na kraju jedno osobno promišljanje.
Dva dana dvojio sam treba li tematizirati podli tekst Miroslava Matijevića, jer mu objavom samo dajemo na važnosti, ili ga treba prešutjeti. Treba li se ponašati kao u izreci “psi laju karavane prolaze” i prijeći preko očitih laži ili ih demantirati!?
U vrijeme Interneta brojne netočne informacije ostaju dostupne ako se na njih ne upozori, ako ih se ne demantira i realna je mogućnost da će ih netko za dvije, pet ili deset godina citiraa kao vjerodostojne i navede kao činjenice.
Zato ih treba demantirati i prokazati kao lažne i zlonamjerne. I da, ne slažem se s izrekom da pametniji uvijek popušta. Kad bi pametniji popuštali budale bi vladale svijetom.
A za ostalo prisjetimo se što je rekao general Ante Gotovina.
Marko Marković/Foto:pxll
