OVO TREBA VIDJETI Stranački aktivisti opako su podvalili Zlatku Hasanbegoviću

“Svaka akcija izaziva reakciju, a riječima je teško opisati kakvu je samo reakciju izazvalo Zlatkovo jučerašnje udruživanje s Radničkom Frontom i Novom ljevicom”, napisao je Marin Pauk i objasnio gerila akciju u kojoj je meta bio donedavni  NHR-ovac.

Povod za akciju je taj što  su Zlatko Hasanbegović, Tomislav Jonjić i Ana Lederer  podržali prijedlog Anke Mrak Taritaš, Rade Borić, Mate Kapovića i drugih zastupnika s ljevice da se  smijeni potpredsjednik Skupštine Grada  Zagreba Krešimir Kartelo iz NHR-a, a imenuje Tomsilav Tomašević iz platforme Zagreb je naš.

Pauk piše:

Naime, Zlatko Hasanbegović je, zajedno sa svojim timom u skupštini (g. Jonjić i gđa Lederer) glasovao za odluku o smjeni Krešimira Kartela te postavljanja, pazite sad, zastupnika Tomaševića iz koalicije RF, Nove Ljevice i “Zagreb je naš“. Kao što ste već saznali, taj pokušaj je neslavno propao.

No, iako neuspješna, suradnja Zlatka i ljevičarskog bloka će zauvijek ostati upisana u almanahe kao primjer političke avangarde – deklarativno desni političar se udružio s ljevicom kako bi smijenio – desničara, i to dojučerašnjeg kolegu.

Što se potom dogodilo? Ekipa ogorčenih studenata, simpatizera i članova Mladih NHR-a Zlatku je odlučila vratiti milo za drago.

Prva ekipa sjela je u kafić u kojem je bio Zlatko s društvom, a potom je jedan iz druge ekipe ušetao unutra, pozdravio Zlatka, predstavio se kao njegov obožavatelj i uručio mu veliki karton s njegovim likom i natpisom “Hvala !“.

Zlatko je zahvalio, slavodobitno podignuo karton u zrak diveći se svojem liku (pogledajte video na kraju galerije), a ekipa za njegovom stolom počela se nesmiljeno smijati. Zlatku nije bio jasan razlog smijeha, a oduševljenje se pretvorilo u očitu sablazan kad su mu rekli da okrene karton.

Naime, na prednjoj strani uz Zlatka je pisalo “Hvala !“, a sa stražnje strane smiješili su se Rada Borić, Mate Kapović i već navedeni Tomašević uz poruku “Drugarsko HVALA!“.

Šokirani Zlatko presavio je papir, a potom krenuo na ekipu studenata za susjednim stolom koja je, kao i ostatak kafića, umirala od smijeha. Zlatko potom odlazi do jednog mladića, otima mu mobitel iz ruke i agresivno traži od njega da ga otključa i briše fotografije.

 

 

Nakon mladićevog odbijanja pokušava ga ispitivati i saznati “tko ih je poslao“, a cijelu situaciju pokušava smiriti Miro Bulj koji ga nagovara da vrati mobitel. Zlatko je, naime, bio uvjeren da su mladići članovi RF ili kakve lijeve udruge.

Kako li se samo prevario – dosad mu je trebalo postati jasno da svojim odlukama unatrag šest mjeseci više ne izaziva bijes ljevice, dapače – simpatičan im je. Na njegove odluke bijesna je desnica, pogotovo ona mlađa populacija, koja se osjeća iznevjereno i prevareno.

Vratimo se u kafić – da je vrag odnio šalu shvatili smo kad smo krenuli izvana prema ulazu da ga iznenadimo. No, kroz staklenu stijenku izvana se nazirao Zlatkov lik kako nadmeno stoji nad mladićima i nešto im popuje, a oni ga ignoriraju.

Ulazimo unutra, skidamo kapuljače te pobjedonosno kažemo kako uzalud ispituje i da ovi momci ne izdaju svoje. Zlatko se okreće, ugledava nas i trenutačno se skamenjuje. Pogled u njegovim očima bio je izraz krajnjeg šoka, nevjerica i straha.

Nedostajala je samo glazbena pozadina, izgledao je kao Marisol kad je saznala da je sama sebi tetka.

Sablažnjeno me ugledava i u očaju govori: “Ti. To si bio TI…“

“A šta je, mislija si da ćemo ti oprostit ono danas?“ – odgovaram mu.

Miru Bulju ništa nije bilo jasno. Nije znao što se dogodilo prije nepunih par sati u zagrebačkoj skupštini.Samo sam mu rekao neka pita velikog Zlatka Hasanbegovića za koga je glasovao. Zlatko potom odlazi od stola za šank, te u svom filozofskom stilu odgovara: “Za onoga komu to pravo legitimno pripada.“

– “Koga Zlatko, koga?“ -pitam opet.
– “Za Tomaševića.“
– “Iz koje stranke je taj Tomašević?“ – uporan sam.
– “Pa iz Radničke fronte“ – odgovara veliki Hasanbegović, što šokira cijeli kafić. (Op.a. Tomašević je iz “Zagreb je naš“, no na isto se svede)

I tako je, dakle, nekad veliki Hasanbegović, naš idol i uzor, poslužio kao koristan faktor zagrebačkoj ljevici.
Zlatka ne mrzim, meni je njega iznimno žao. Bio je velik, snažan, ogroman kao Mount Everest, a sad se sveo samo na lik i ime nekad svima nama drage i principijelne osobe, najboljeg ministra kulture u povijesti RH.

Nažalost, tog i takvog Zlatka više nema.

Nema više njegovih čuvenih govora koji u Saboru oduzimaju dah, nema više političkih akcija kojima trese kavez duopolnom sustavu.

Tog Zlatka više nema, sad ga vode neki drugi interesi koji rezultiraju samo osvećivanjem dojučerašnjim prijateljima.

Zlatko je bio velik, moćan, snažan, neuništiv.
Bio je kao Titanik.
Nažalost, kao Titanik je i završio.

Ovo je posljednji put da se referiram na Zlatka, mog nekadašnjeg idola. Nadam se da će se nekad, nekako, možda u nekom paralelnom svemiru – vratiti stari Zlatko.