Kada je u pitanju pad sovjetskog izviđačkog drona Tu-141 na Zagreb, mnogi se s pravom pitaju zašto u javnosti nema glavnog vojnog zrakoplovnog istražitelja, pukovnika Marija Počinoka.
Posve čudno, jer bi zvučna titula glavnog vojnog istražitelja podrazumijevala da nositelj takve titule, u ovom slučaju, bude glavna zvijezda komunikacije državnih organa prema hrvatskoj javnosti.
To je izuzetno loše ponašanje u državi u kojoj godinama vlada nepisana tradicija zataškavanja uzroka nesreća vojnih letjelica. Već godinama ne znamo zašto je, na primjer, otpao poklopac kabine na MiGu-21 UMD? Koji su uzroci pada MiGa-21 kod Velike Gorice? Zašto je pao Mi-8 u Vukovaru, Ivanjoj Reci,….
Više smo MiGova izgubili u miru, negoli u ratu.
O nesrećama vojnog zrakoplovstva u Republici Hrvatskoj ne postoje službeni izvještaji o uzrocima (barem nisu javno objavljeni) pa tako ni jasnog sustava naučenih lekcija i njihovih integriranja u rad i praksu HRZ-a. MORH praktično nema pravu specijaliziranu i neovisnu službu za istraživanje zrakoplovnih nesreća, popunjenu specifičnim stručnjacima. Doduše, formalno ima.
Unutar Ministarstva obrane RH egzistira “neovisno tijelo“, pod nazivom Samostalni sektor za vojni zračni i pomorski promet (SSVZPP) kojeg vodi gore spomenuti pukovnik, ali to je tijelo daleko od potrebnog broja zaposlenika i još dalje od potrebnih kompetencija i specifičnih znanja za istraživanje nesreća vojnih letjelica.
Nekoliko osoba je pozavršavalo nekakve usputne tečajeve za stjecanje statusa „stručnjaka za zrakoplovne nesreće“ pa obavljaju poslove u svezi toga, ali s obzirom na to da su standardi potrebne kompetentnosti istražitelja izuzetno visoki, jasno je da za istinski stručno i neovisno tijelo unutar MORH-a nema neke posebne želje. Kao što i ne postoji želja za školovanjem takvih kadrova, ponajprije na civilnim sveučilištima, a tek onda s vojnom nadogradnjom.
Prema svim parametrima struke, nužno je i hitno donijeti najmanje dvadesetak pravilnika za vojno zrakoplovstvo, a SSVZPP morao bi brojati barem 40 ljudi, stručnjaka raznih zrakoplovnih profila. Što se komparacije s regulativom u vojnih zrakoplovstva EU, hrvatsko je gotovo pa nepostojeće (svega jedan pravilnik o sigurnosti zrakoplova). Čak 22 države usvojile su tzv. EMAR komplet propisa (European Military Airworthiness Requireements), koji nije ništa drugo nego vojni prijevod, uz manje preinake, civilnih propisa EASA-e. Ovo je bila preporuka EDA-e (European Defense Agency).
SSVZPP sasvim sigurno nema kadrovskih kompetencija ni kapaciteta da se odradi usvajanje EMAR-a, a zapravo se takav nemar neformalno potiče od same vrhuške HRZ-a i MORH-a. Da kojim slučajem SSVPP-vode Ray Charels, Andrea Bocelli ili Stevie Wonder situacija bi vjerojatno bila ista. Zašto je ova situacija opasna?
Nepostojanjem odgovarajućih propisa, koji su svi vezani za sigurnost letenja, omogućeno je subjektivno, nestručno i nekažnjivo postupanje i primjena već ionako dovoljno lošeg propisa. Dobar ilustrativni primjer učinka oskudne i nepostojeće regulative vidio se na slučajevima nesreća pada vojnog helikoptera u Vukovaru, sudara MiG-ova na Slunju, pada MiG-a kod Lomnice, sramotnom zapuštanju kompletne linije najboljih HRZ-ovih helikoptera Mi-171Sh da im isteknu resursi itd.
Vrijeme je da propisi koji vrijede u civilnom zrakoplovstvu obuhvate i HRZ, tu sivu zonu bez propisa i pravila.
Zvučna titula glavnog vojnog zrakoplovnog istražitelja implicira kako Počinok pod sobom ima cijele timove kolega, istražitelja koji su educirani i opremljeni specifičnom opremom za provedbu poprilično složenih istražiteljskih zadaća. Naravno, u MORH-u nije tako. Baš suprotno.
Na našu žalost, nikakav utjecaj i posebna znanja nema glavni zrakoplovni istražitelj. U hrvatskom slučaju, radi se o birokratskoj funkciji koju je planerska družina u MORH-u vidjela u nekom uređenom ratnom zrakoplovstvu pa su brže-bolje usvojili po našem receptu gdje je tituliranje svrha sebi samoj. Svaka čast pukovniku Počinoku, bivšem pilotu transportnog helikoptera, ali nije nam poznato u kojim se zrakoplovnim nesrećama brusio i kalio.
Zrakoplovni istražitelj se postaje kroz specifične obuke koji se provode u inozemstvu i traju do pola godine. Indikativno, u protekle 4 godine čak su dvojica glavnih zrakoplovnih istražitelja smijenjena iako su prošli formalnu obuku izvan RH. Radi se o pukovnicima Ivandiću i Maranoviću.
Nesreće bez stručnog objašnjenja jesu ozbiljan problem u funkcioniranju HRZ-a i MORH-a, ali ništa manji problem od upornog izbjegavanja stvaranja ambijenta odgovornosti i poštivanja struke, a bez da se razmišlja kakve će posljedice stavovi i odluke struke imati za resornog ministra i aktualnu političku garnituru.
Zaprašio je prije desetak dana premijer Plenković sa šefovima SOA-e i HRZ-a put španjolskog Torrejona gdje je nadležna NATO kontrola za zračni prostor južnih zemalja Europe. Što se tamo doznalo i otkrilo javnosti nije priopćeno.
Posve je nejasno što su tamo radili zapovjednik HRZ-a, inače vozač teretnog helikoptera, i čelnik obavještajne službe, persone koje ni po kojoj osnovi nisu nadležne za istragu kod incidenata s vojnim letjelicama, niti imaju potrebna specifična znanja.
Bilo bi logičnije da je premijeru društvo pravio glavni vojni zrakoplovni istražitelj. Ali nije. Sve je sasvim zrelo da hrvatska javnost nikada ne dozna okolnosti i uzroke nesreće raketnog drona na Jarun. Već viđeno…
Ekspertni tim Maxportala/ Foto: Dnevnik hr
