Protiv odluke je posebno prosvjedovao Vilim Matula, potpredsjednik Vijeća gradske četvrti Donji grad te član platforme Zagreb je naš. Protiv je glasovala i Rada Borić, vijećnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini izabrana s iste liste.
Predsjednik Odbora Zlatko Hasanbegović iz stranke Neovisni za Hrvatsku kazao je da će park u Martićevoj ulici nositi ime Envera Čolakovića jer se radi o znamenitom hrvatskom književniku koji je najveći dio života proveo u Zagrebu i živio baš u Martićevoj ulici.
Enver Čolaković rodio se u Budimpešti 1913. godine u obitelji Vejsil-bega i Ilone Čolaković. Nakon rata uhićivan je upravo zbog toga što je nekoliko mjeseci bio kulturni ataše NDH u veleposlanstvu u Mađarskoj.
Majka mu je Mađarica iz velikaške obitelji Mednyanszki, a otac Bošnjak. Čolakovići su stara sarajevska loz. Čolaković je bio dvojezičan, bikulturalan i jedan je od najvažnijih prevoditelja s mađarskog i na mađarski, napominje predsjednik Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine Zlatko Hasanbegović
U njegovoj knjizi knjige ‘Muslimani u Zagrebu 1878.-1945.‘, u kojoj navodi da je Čolaković primljen u svojstvu ugovornog činovnika u Ministarstvo vanjskih poslova NDH, a kao poznavatelj mađarskog postavljen je u svojstvu kulturnog izaslanika u poslanstvu u Budimpešti. Poslije kapitulacije Mađarske i ulaska Sovjeta u Budimpeštu, kako navodi Hasanbegović u svojoj knjizi, slomljen zbog pogibije roditelja pješice se vratio u Zagreb. Na raspolaganju Ministarstvu vanjskih poslova ostao je do kraja rata.
‘Izveden je i pred sud koji je zvao Sud za zaštitu časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, pred kojim su značajnom broju intelektualaca sudili zbog kulturne suradnje s okupatorom. Pred istražiteljima se branio kako je u diplomatsku službu ušao protiv svoje volje. Nakon što je Titovom amnestijom obustavljen postupak on više nije ni suđen, ali je posljedica bila isključenost iz društva’, navodi Hasanbegović.
Nakon toga Čolakoviću je bilo zabranjeno pisati i objavljivati pa se počeo baviti prevođenjem.
‘Nakon Drugog svjetskog rata, poput mnoštva intelektualaca koji su sudjelovali u kulturnom životu NDH, bio je podvrgnut tajnovitom lustracijskom i sudskom postupku, ali Čolaković nikad nije presuđen’, kazao nam je Hasanbegović, dodajući da je prognan iz javnog života i marginaliziran. Teško je objavljivao knjige i nije bio u školskim lektirama. Za vrijeme Hrvatskog proljeća bio je pod nadzorom i prisluškivan mu je telefon, što se vidi iz njegova dosjea.
Hasanbegović kaže da je kasnije uživao svojevrsnu zaštitu Miroslava Krleže.
Prema Hasanbegovićevu mišljenju, Čolaković nije bio pripadnik ustaškog pokreta, već je djelovao kao i mnoštvo ljudi koji su sudjelovali u kulturnom životu, recimo kao Slavko Kolar, koji je bio službenik u jednom ministarstvu NDH i nakon Drugog svjetskog rata je radio i stvarao.
‘To je jedna vrsta ideološkog sljepila Vilima Matule’, poručio je. Hasanbegović kaže da se polemika koja se sada vodi u Zagrebu vodila i uSarajevu kada je po Čolakoviću imenovana škola, jer su Matulini ideološki blizanci potezali istu tu vrstu argumenata.
Navodi da se Čolaković u bošnjačkom kontekstu smatra književnim klasikom, a s obzirom na njegovu pripadnost i hrvatskoj kulturi, smatra se značajnim hrvatskim piscem.
‘Stajao je u jednoj vrsti unutarnje oporbe režimu, bio je antikomunist, tadašnjim rječnikom hrvatski nacionalist’, objašnjava Hasanbegović.
Hrvatska enciklopedija o Čolakoviću navodi da je hrvatski književnik i prevoditelj bošnjačkog podrijetla koji se rodio u Budimpešti 1913. godine, a preminuo u Zagrebu 1976. godine. Školovao se u Budimpešti, Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, u kojem je 1962. diplomirao povijest. Od 1945. do smrti živio je u Zagrebu. Poeziju, prozu, eseje i prijevode na hrvatskom i mađarskom jeziku počeo je objavljivati 1930-ih godina. Komedija ‘Moja žena krpi čarape’ izvođena mu je u sarajevskom (1943.) i banjalučkom (1944.) kazalištu.
Najvažniji mu je roman ‘Legenda o Ali-paši’, dobitnik nagrade Matice hrvatske za najbolji hrvatski roman 1943. godine. Riječ je o mješavini fantazije i folklora kojom Čolaković problematizira kulturno-povijesnu samobitnost bošnjačkog duha, navodi Hrvatska enciklopedija.
Nakon 1945. zbog političkih razloga, kao što je spomenuto, nije mogao objavljivati pa se bavio prevođenjem s mađarskog i njemačkog jezika.
Priredio je panorame mađarskog i austrijskog pjesništva i suvremene mađarske kritike u periodici te prevodio libreta. Posmrtno mu je u časopisu Život (1977.) objavljena poema ‘Stvaranje svijeta’. Njegovu rukopisnu ostavštinu (pet romana, više pripovijesti, pjesama, dnevničke zapise, prepjeve austrijskih pjesnika) objavljuje sin Zlatan (‘Izabrane pjesme’, 1990.; roman ‘Mali svijet’, 1991.; ciklus pripovijedaka ‘Lokljani: iz Bosne o Bosni’,1991.; pjesme ‘Bosni’, 1998.; roman u stihu ‘Jedinac’, 2005.).
MP/tportal/foto;pxll/arhiv
