PISMO IVE SANADERA IZ REMETINCA Zašto sam zapravo dao ostavku na mjesto premijera

Poštovani gospodine glavni uredniče!

Razumijem interes javnosti, pa i Vaše novine, za razloge moje ostavke na dužnosti premijera i predsjednika HDZ-a u srpnju 2009. No taj interes ne smije niti može legitimirati laži i konstrukcije koje su iznesene u naslovu i tekstu Jurice Körblera u Vašoj novini od 10. svibnja 2015. Razvidno je da ni najava na naslovnici tog izdanja niti naslov članka i urednička oprema nemaju uporišta u novinarovu tekstu, nego su obična ali vrlo opasna konstrukcija, radi što bolje prodaje lista. I taj je naum legitiman, ali nije opravdano i dopustivo to raditi na moju štetu. Kao da Vam nije dovoljno sve ovo skupa, ova lakrdija s politički montiranim procesima, s lažnim i ucijenjenim svjedocima, i ova hajka koja se događa već nekoliko godina, čemu ste i vi zamjetan doprinos.

Ne biste li, za promjenu, možda mogli poslati Juricu Körblera ili neko drugo jako pero u Švicarsku da priupita Ježića zašto je lagao kad je sucu Turudiću obećao još u rujnu 2012. da će onaj novac za mjesec dana uplatiti na račun suda? I, ako je lagao da će ga uplatiti, a nije to učinio do danas, je li možda i lagao kad je rekao da je novac moj?

Teza koju iznosite u spomenutom izdanju Vaše novine je sljedeća:

Da je Olli Rehn, tadašnji povjerenik za proširenje a danas potpredsjednik Europske komisije (EK), početkom lipnja 2009. nakon našeg sastanka u New Yorku, na kojemu sam ja (citiram) “odbio pokazati konstruktivnost u rješavanju krize sa Slovencima”, odletio u Washington i odnio američkim dužnosnicima “izvještaj tajne službe o bogatstvu Ive Sanadera”, drugim riječima o mom navodnom kriminalu.

S tim u svezi pitam:

1. Zar ta priča nije apsurdna? Dakle, vi tvrdite da europski povjerenik u rukama ima “izvještaj tajne službe” protiv mene i ujedno traži od mene da pristanem na njihov prijedlog rješenja graničnog spora sa Slovenijom; dakle ucjenjuje me, a ja to odbijam, ne prihvaćam ucjenu i boli me briga što će on s tim navodnim izvještajem?

2. Izvještaj tajne službe? EK nema svoju tajnu službu (to se sugerira u novinarovoj formulaciji), što znači da bi se radilo o tajnoj službi neke zemlje članice. Koje?

3. Sve kad bi tako i bilo, a nije, tko ozbiljan može zamisliti situaciju u kojoj povjerenik EK američkoj vladi otkriva tajnu o hrvatskom premijeru, o kojoj oni nemaju pojma? A imaju svoje vrlo sadržajno veleposlanstvo u Zagrebu?

4. Sve kad bi tako i bilo, a nije, tko ozbiljan može zamisliti a kamoli napisati da neka, fantomska, europska tajna služba svoj izvještaj o jednom premijeru ne bi izravno podijelila s američkim kolegama, s kojima surađuje na dnevnoj bazi, nego bi to učinila preko europskog povjerenika za proširenje? I to tek pošto sam ja odbio ucjenu? Da sam ja pristao biti konstruktivan u rješenju krize sa Slovencima, Rehn taj izvještaj Washingtonu uopće ne bi predao. Kome vi prodajete takve idiotarije?

Zapravo, Körbler u svom članku nema ništa o Rehnu koji u Washington nosi izvještaj tajne službe. Körblerov članak je u svađi s vlastitim naslovom. Što kaže on? Doslovce ovo, citiram: “Navodno je baš tada kad se Rehn sastao s američkim dužnosnicima izvučen papir (podcrtao I.S.) o Sanaderovim sumnjivim primanjima koji će poslije završiti i u rukama nekih veleposlanika u Hrvatskoj.”

Körbler kaže: “navodno je izvučen papir”. Tko ga je izvukao? Rehn? To ne piše u tekstu, pa očigledno nije. Amerikanci? Ni to ne kaže novinar. Što on kaže? Navodno je izvučen papir.

Podsjeća me to na onaj stih u ojkavici iz Dalmatinske zagore: “Smirilo ga u jaketu novu, na svetoga Antu u Prugovu”. Smirilo znači: udarilo, pogodilo. Tko? Ne zna se. Treće lice jednine. Kao i u ovoj Körblerovoj znanstvenoj fantastici. A ne zna se zato jer takav izvještaj tajne službe ne postoji, pa ga Rehn nije ni mogao nikamo nositi. Ni Rehn, ni tko drugi.

Körbler se, s druge strane, potrudio da u pripremi svog članka porazgovara s nekim mojim ondašnjim suradnicima i s nekim novinarima. Iz njihovih je odgovora razvidno da je teza o Rehnovu navodnom “izvještaju tajne službe” naprosto smiješna. Novinar ih je korektno citirao, ali iz toga nije izveo valjan zaključak jer bi tako srušio vlastitu tezu. No, i bez njegova zaključka, stvari su evidentne. Evo što mu je rekao ondašnji glasnogovornik Vlade Zlatko Mehun o sastanku s Rehnom u New Yorku i atmosferi poslije njega. Prvo, da je sastanak dugo trajao, i drugo, da je poslije sastanka “Sanader bio miran i ničim nije odavao nervozu”.

Stoga se postavlja pitanje: zar se tako ponaša čovjek koji je, prema Körbleru i Jutarnjem, upravo doznao da je “tajna služba” navodno otkrila njegov navodni kriminal te ga povjerenik EK ucjenjuje?

Novinar je razgovarao i s Gordanom Jandrokovićem, tadašnjim ministrom vanjskih poslova. Evo što mu je on rekao o svojim razgovorima s visokim stranim dužnosnicima o mojoj ostavci: “Ne da mi nisu ništa naznačili, nego ni oni nisu mogli vjerovati da se to dogodilo. Kao što smo se čudili mi u Hrvatskoj, tako su se čudili i oni”.

Opet pitanje: bi li zaista tako reagirali oni koji su me navodno natjerali na ostavku zbog navodnog kriminala? Priče za malu djecu. Ali, vrlo opasne, vrlo podmukle, vrlo zle.

A što kažu dvojica ljudi iz novinarskog ceha, meni vrlo bliskih, kako ih karakterizira Körbler? Opisujući susret sa mnom neposredno nakon moje press konferencije 1. srpnja 2009., oni mu kažu: “Pušio je cigaru i ničim nije odavao nervozu ili uznemirenost. Više olakšanje”.

Stoga opet pitanje: zar se tako vlada čovjek koji je kriv, koji mora otići zbog tobožnjeg kriminala?

Valja priznati da Körbler u svom tekstu citira i moje izjave o razlozima ostavke: “Kasnije će Sanader u nekoliko navrata govoriti da je njegov čvrsti stav oko granice i strah da bi Hrvatska mogla izgubiti dio teritorija glavni razlog odlaska”. Međutim, već u sljedećoj rečenici opet fantazira: “Ali, ni riječju nije spomenuo da su u to vrijeme već postojali izvještaji o čudnom osobnom bogaćenju…”

Ako je tako, gospodine glavni uredniče, ako Vam moja ostavka nije dovoljno prihvatljiva i obrazložena nepristajanjem na prodaju državnog teritorija za članstvo u EU, pa ste je morali začiniti mojim navodnim, a zapravo nepostojećim kriminalom, onda pitam i Vas i autora članka: zašto niste nazvali Ollija Rehna i provjerili tu Vašu tezu? Rehn i EK bi Vam zacijelo odgovorili na upit, pa nije Bruxelles na kraju svijeta. Odgovoriti mi dakako nećete, ali odgovor naslućujem. Prestrašili ste se da Vam Rehn ne kaže što Vas ide pa da izgubite ovu priču. Unosnije je plasirati laži i konstrukcije nego riskirati njihovu provjeru.

I za kraj još jedno pitanje: a što ako se obistini ono što je slovenski ministar vanjskih poslova Erjavec izjavio prije nekoliko dana? Da će Arbitražna komisija dodijeliti Sloveniji dodir s otvorenim morem? Dakle, uzeti dio našeg teritorija. Hoćete li i tada sumnjati u dostatnost tog razloga za moju ostavku? Ako se dogodi taj žalosni scenarij, na koji ja nisam pristao, ali moja nasljednica Kosor nažalost jest, hoćete li i dalje sumnjati da junction nije dovoljan razlog da jedan premijer podnese ostavku? Ja se još uvijek nadam da teritorij nećemo izgubiti, da će Arbitraža biti pravična. Previše je života žrtvovano za ovu zemlju da bi se olako trgovalo njezinim interesima. Ufam se i u to da moj odlazak s dužnosti premijera i ovaj progon koji otad podnosim, a između ostaloga i zato što sam napao sporazum Kosor – Pahor (pogledajte njezine izjave iz siječnja 2010.!), neće biti uzaludni.

I da ipak umirim autora teksta: knjiga će biti, i u njoj sve o ostavci. Ali, i o kaznenom progonu koji je moja nasljednica zapovjedila tadašnjem glavnom državnom odvjetniku nakon moje tiskovne konferencije 3. siječnja 2010.

Ivo Sanader