Pismo srpskog generala osuđenog na 35 godina zatvora

Za ovu Rezoluciju glasala je većina zemalja na svijetu, za ovu Rezoluciju glasam i ja iako nemam prava glasa. Nemam pravo glasa jer se u ovoj Rezoluciji spominje i moje ime. Moje ime se pominje jer sam podržao i pomogao genocid. Moje ime se pominje jer sam počinio krivično djelo nezamislivo i neoprostivo. Ne tražim oproštaj, ne tražim opravdanje, ne tražim razumijevanje jer znam da ne treba i ne mogu da ih dobijem.

Svakog trenutka, svakog dana mislim na žrtve genocida u Srebrenici, žalim ih i molim se za njihove duše. Vjerujem da majka i sestra nevino stradalog neće povjerovati da su ove riječi iskrene znam da moje riječi ne mogu da ublaže bol, da ne mogu da umanje patnju koja nikada neće nestati. Ja to i ne očekujem niti imam pravo da to tražim.

Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija. Volio bih da ljudi koji će zajedno živjeti na tim prostorima kada mene ne bude, ako do njih nekim čudom dođu ove riječi da zastanu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt zbog toga što je neko druge vjere, duge nacije ili drugačijeg uvjerenja, nikad više genocid.

Volio bih da svi razumiju da genocid ne može da počini jedan narod, da ne postoje genocidni narodi, već da su genocid u Srebrenici počinili pojedinci, da su jedino oni krivi, da za svoja djela i nedjela treba da odgovaraju i da sam nažalost i ja jedan od njih.

Ovdje ističem da prihvatam presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine gdje se utvrđuje da su snage vojske kojoj sam pripadao počinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine, da sam ja pomagao i podržao genocid tako što sam znao da neki članovi Glavnog štaba imaju namjeru da počine genocid, da sam znao da Glavni štab nema dovoljno svojih snaga da izvrši pogubljenja bez upotrebe Drinskog korpusa i da sam znao da će upotreba snaga pod mojom komandom značajno doprinijeti da se izvrši egzekucija bošnjačkih zarobljenika.

Pomogao sam i podržao zločin protiv čovječnosti kroz učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu da se prisilno uklone bošnjački civili iz Potočara između 10. i 13. jula 1995. godine gdje sam učestvovao u stvaranju humanitarne krize koja je prethodila prisilnom transferu žena djece i starijih iz Srebrenice, u čemu sam učestvovao znajući da su civili u Potočarima izloženi ubistvima, silovanjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima.

Ovo pismo pišem poštovanoj predsednici Mehanizma u postupku koji se vodi po mom zahtjevu da poslije 26 godina, poslije četiri zemalja i sedam zatvora u kojima sam izdržavao kaznu budem pušten na slobodu. Poštovana Predsjednica će donijeti svoju odluku, uvjeren sam na osnovu prava, pravde i zakona. Tu odluku kakva god bude, kao i uvijek do sada, prihvatiću bezpogovorno kao izraz prava i pravde.

Odluka poštovane Predsjednice može biti pozitivna zbog mog narušenog zdravlja, zbog mojih godina, zbog nasilja koje sam i ja preživio u jednom od zatvora u kojima sam izdržavao kaznu. Može biti negativna jer kriv sam za teško krivično djelo koje se ne oprašta.

Međutim, kakva god da je odluka molim da se ovo moje pismo javno objavi, da moje riječi čuje što više ljudi u zemlji iz koje sam, da možda moje riječi bar nekog podstaknu da razmisli o strašnom zločinu u kome sam učestvovao o kazni koja je uslijedila, o dubokom bolnom ali zakašnjelom kajanju sa kojim živim već decenijama.

Na kraju, ako doživim, ako jednog dana budem pušten, ako se sa tim saglasi Predsjednica Mehanizma, ako to dopuste porodice žrtava, želio bih da se još jednom u životu nađem u Potočarima, da se poklonim sjenama žrtava i zamolim za oproštaj.”

S poštovanjem Radislav Krstić,

Den Haag 18. 06. 2024.