Na Božić, točno u ponoć, u ćeliju istražnog zatvora u Petrinjskoj ušli su Ante Barišić, Goran Ljubičić i Darko Starčević. Čula su se zvona zagrebačke Katedrale, a Barišić mi je rekao:” Vidiš gdje su tvoji, a gdje si ti!’‘
Predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika Marko Grubišić u intervjuu za nedjeljni Jutarnji listgovori o prof. Anti Barišiću, koji je podržao tvrdnje Josipa Manolića da je Tomislav Karamarko bio doušnik Udbe.
Manolićev istup isprovocirao je Grubišića, koji je još početkom 90-tih prozvao samog Barišića zbog postupanja u istražnom postupku. Danas se Grubišić bavi poduzetništvom i magistar je ekonomskih znanosti. Inače, Marko je brat Bore Grubišića, saborskog zastupnika HDSSB-a.
Na pitanje zašto se baš sada odlučio istupiti u medijima i što mu je Ante Barišić učinio pa ga želi diskreditirati, odgovara.
”Želim samo reći istinu o tome što mi je Udba učinila 80-tih godina, predvođena u mom slučaju upravo Antom Barišićem, koji je bio njihov nadobudni djelatnik. Ono što mi je Barišić radio najbolje sam opisao 1991. godine u izjavi koju sam tada dostavio Uredu predsjednika Franje Tuđmana, nakon što ga je imenovao savjetnikom za osiguranje. Napisao sam mu sljedeće:
“Ante Barišić jedan je od isljednika Udbe koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaštenja za vrijeme isljeđivanja u krivičnom postupku poznatom kao ‘Lašćinski proces’, nazvan akcija ‘Namještaj’, 1982/1983. godine.
Na mene tada primijenjene metode Barišićevog isljeđivanja su: vezanje za radijator posebnim lisicama ( tzv. ‘španjolkama’) uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi njemu željene odgovore, česta upotreba prijetnji pištoljem prislanjanjem istog na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja (povezanost s emigracijom, postavljanje bombe u NAMI i sl.), i kao posljedicu ‘obećavao’ robiju od 15 do 20 godina.
Uz sve gore navedeno tvrdio je da i moji odvjetnici Željko Olujić i Ivan Gabelica pripadaju ‘ustaškoj bandi’ i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći”. Ta izjava dostavljena je tada predsjedniku Tuđmanu.”
Dodaje kako je to bilo vrijeme afere sa snimkama Martina Špegelja, a na televiziji su jedno večer gostovali Slaven Letica, Zvonko Lerotić i Ante Barišić.
”Možete misliti kako sam se osjećao! Pet mjeseci trajao je moj istražni postupak, a nastavljen je presudom od četiri godine zatvorske kazne, odslužio sam dvije i pol godine, i nakon svega opet ugledam Barišića, koji se u toj emisiji predstavio kao dušebrižnik za Hrvatsku, nisam mogao vjerovati svojim očima.
Čovjek koji me do prije par godina držao na detektorima doručak, ručak i večeru, ne bi li priznao da sam postavio bombu u Nami, dolazio mi usred noći u ćeliju i tukao me. Sjećam se noći kad su mi točno u ponoć, na sam Božić, u ćeliju istražnog zatvora u Petrinjskoj ušli Barišić, Goran Ljubičić Gejo i Darko Starčević. Čula su se zvona s Katedrale, a Barišić mi je rekao:
“Vidiš gdje su tvoji (pokazujući prema Kaptolu), a gdje si ti”.
Odgovorio sam mu da se Božić slavi u srcu, i to ga je toliko iznerviralo da me baš tu večer Barišić vezao lisicama za radijator, hvalio se tim tzv. ‘španjolkama’ koje odmah reagiraju i urezuju se u zapešće. I onda ga par godina kasnije u ugledam na televiziji kao spasitelja Hrvatske, u međuvremenu ga je i Tuđman postavio za savjetnika.![ante-barišić-nacional[1]](https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2015/06/ante-barišić-nacional1.jpg)
To ne da me iznerviralo, nego sam se pitao zna li naš predsjednik koga uopće ima iza leđa?! Jer što je sve taj čovjek radio meni, a kasnije i drugima, primjerice u političkim procesima Filipu Bagiću, Mirni Sunić. Zatražili su tada iz Ureda predsjednika da sastavim tu pismenu izjavu koju je Tuđman pokazao Barišiću te zatražio njegovo očitovanje.
Doznao sam kasnije da mu je Barišić odgovorio da sam dobar prijatelj sa Vladom Gotovcem, Ivanom Gabelicom, Markom Veselicom, Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom te da kroz podrivanje njega želim “podrivati u instituciju predsjednika i HDZ-a”. No, Tuđman to nije prihvatio te je Barišić ubrzo smijenjen”.
Grubišić je prepričao kako je nastao proces ‘Lašćina’, odnosno akcija ‘Namještaj’.
”Krajem 1982. godine, kad sam bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Živio sam u studentskom domu na Lašćini. Bilo je to vrijeme nestašica, redukcija i buđenja nacionalnog zanosa. Osobno sam se izjašnjavao kao Hrvat, išao sam u crkvu i nosio Dinamov dres.
U studentskom domu stvorila se ekipa nas koji smo odlazili nedjeljom u crkvu, na utakmice pa i Stepincu na mise zadušnice, no nismo imali nikakve namjere političkog udruživanja, niti planirali političku akciju, a kamoli postavljanje bombe, što su mi u tom procesu kasnije željeli imputirati.
Povod za njihovu akciju bila je zapravo izborna konferencija u studentskom domu u kojem nismo htjeli prihvatiti kandidate za Samoupravljačku skupštinu koje je delegirao Savez komunista iz doma, već smo predložili vlastite kandidate koji nisu bili komunisti. Nedugo poslije toga na rođendanu jedne kolegice, kao i na stotinama drugih rođendana, pjevale su se pjesme Marjane, Marjane i Vilo Velebita, što su iskoristili kao razlog za prikazivanje nacionalizma.”
Dodaje kako su uhapšeni 11. studenog 1982. godine u 4:30 sati, kad su specijalci s psima i 30 vozila opkolili studentski dom.
”Mislio sam da traže nekog ozbiljnog zločinca, ali ispalo je kasnije da sam to bio ja, poslužili su se sa mnom i cimerom Sušcem, također iz Hercegovine. Zadržali su me isprva deset dana, i to zbog prekršaja jer nisam bio prijavljen u domu. No, ponovno sam priveden 16. prosinca iste godine, a istraga je trajala više od četiri mjeseca.
Fizički su me zlostavljali, prislanjali mi pištolj na čelo, vezali me za radijator, konstantno sam ispitivan i stavljan na detektor laži. Pokušali su me teretiti da sam povezan s emigracijom i da sam postavio bombu u Namu. Istodobno je kroz medije kreiran taj „slučaj Lašćina“, pričali su mi da su se kolporteri sa trga vikali: “Pronađen Marko Grubišić! Uhićeni studenti na Lašćini!”…Zamislite pronađen, a živio sam pet godina na Lašćini.
Osuđen sam na četiri godine strogog zatvora u Lepoglavi. Osudio me je sud na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a u optužnici mi je pisalo da sam pjevao pjesmu o Zrinskim i Frankopanima. Kakav apsurd.
Pustili su me nekoliko dana prije 27. rođendana kako ne bih izbjegao služenje jugoslavenske vojske, možete misliti kako je bilo jednom političkom zatvoreniku, hrvatskom nacionalistu, koji je pod prisilom služio vojsku u Prokuplju 30-tak kilometara od Niša.”
Na pitanje radi li ovo da bi obranio šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, odgovara niječno.
”Karamarka uopće ne poznajem. Znam Smiljana Reljića, koji je također živio u studentskom domu na Lašćini, no Karamarka nikad nisam upoznao niti znam nešto o njegovom karijernom put. No, kad sam vidio da čovjek poput Barišića drugima drži prodike, osjetio sam se odgovornim reći istinu tko je zapravo Ante Barišić. Zamislite čovjek koji u Službi državne sigurnosti bio zadužen za kler, a kasnije sam doznao da je njegova rođena sestra navodno bila časna sestra”.
Komentirajući potrebu lustracije u Hrvatskoj, ističe kako je prošlo 25 godina otkako imamo državu, a da ni jedna vlast nije učinila ništa po tom pitanju.
”Žalosno je da danas pričam isto što sam govorio 1991. godine. Činjenica je, koliko mi je poznato, da se samo jedan od bivših djelatnika jugoslavenske tajne službe javno ispričao, iskreno zatražio oprost, naročito od nas političkih zatvorenika koje je uhodio, a pred biskupom Vladom Košićem se i pokajao za kakvu je nečasnu službu radio, a zove se Željko Kekić.
Da je bilo više takvih primjera danas lustracija ne bi bila potrebna, no ostala je tužna činjenica da je od od 851 hrvatskog udbaša, njih 754 početkom 90-tih prešlo u nove hrvatske službe koji su danas interesno uvezani i odlično pozicionirani u svim sferama društva, gospodarstva, politike…
Zato nemam dvojbi o potrebi lustracije, jer ništa dobro na tako nemoralnom temelju ne može nastati. Lustraciju ne gledam kroz politički svjetonazor, ni kao lov na ljude drugačijeg političkog svjetonazora, nego je smatram potrebnom samo za one koji su u ime održanja komunističkog režima činili zločine nad čovjekom.”
MP/Foto:S.Bogdanić HAZUD
